Kad sam pričao s drvećem

Predstavljajući se kao autor disparatnih proznih interesa, Luka Vukušić sa svojom prvom knjigom Vatra u snijegu hvata priključak sa srednjom generacijom suvremenih hrvatskih pisaca, zasad kratkih priča, kako ih autor označuje, i koje je zasad teško žanrovski i modelativno odrediti. Jednom će to biti, u nekoliko primjera, pjesma u prozi (scena, skica, crtica, prozna minijatura ili tek zapis: Babino selo, Njištanje u magli, Bura), a u drugim primjerima neće baš ispoštovati kodeks kratke priče i neće to uvijek biti priča sa snažnim i neočekivanim obratom jer na kraju čitaču preostaje da se sam nadoveže na ono neizrečeno. Uglavnom realističkih interesa, bez dugih opisa i onoga što nazivamo fabulizmom i metaprozom, pisac je usredotočen na detalje psihološke ili socijalne naravi kao što su ljubav, prijateljstvo, obitelj, mladenaštvo, radno mjesto, a bit će zainteresiran i za povjesnicu kao dobar poznavalac (prevoditelj s iskustvom) latinskog i starogrčkog. Dakle, rijetko će koristiti munjevitu izmjenu perspektiva koja dolikuje kratkoj priči. Riječ je o modelu minimalističke priče koja počesto nije izdvojena iz opozicije proza – poezija. To podrazumijeva izričajnu sažetost i čvrsto vezane motive. Osobitost izbora teme, način komponiranja kompozicije određuje trenutak. On dođe i ode, naprosto utrne i mine, a za sobom ostavlja zapis o sebi. Pritom autora ne zanimaju ni zabava ni šok ni prevelika intriga, naglašena erotičnost itd., a osnovni smisao cjelovite poruke (ideje) skriva se u rečenoj afabularnosti priče, koja se približava afabularnosti života, odnosno, u sugestiji života koja ima polazište u zbilji i, na kraju knjige, u dvjema pričama o hrvatskoj i starorimskoj povijesti.

U uvodnoj eksplikaciji zna biti ukorijenjen u urbani pejsaž, ali će to biti onaj koji lirizira floru. Ima tu i introspekcije s vizualnom imaginacijom panorame grada. Ako pođemo od naslova knjige, koji nudi svojevrsni paradoks, autor nas najprije zagrije za priču, a potom ohladi. Tipičan postupak kao u pričama kultnog Raymonda Carvera. No Vukušićeve priče, u svojim pasažima, deriviraju, kako rekosmo, poetske karakteristike, a on zapaža nezamjetne stvari u čovjeku, stvarima i prirodi, i to u njihovu pomicanju. Naprosto se upinje da pronađe neku idealnu ideju u njezinoj stvarnosti. Pronađe li je, umah će joj udahnuti novu svrhu oponašajući tu stvarnost, ali i njezinu unutarnju i vanjsku nestalnost. U većini priča bit će to izrazito subjektivan autorov glas koji prati ili sebe sama ili vodi dijalog s viđenim: „Sjetio sam se da sam davno, kao dijete, pričao s drvećem. Pomislio sam: ‘Zašto ne bih i sad?’, pa rekao listu: ‘Mali, drš se do jeseni!’, i pustio ga da se njiše.“ To je ujedno i kraj prve priče. Autor se u letargičnom tonalitetu služi kontrastima prolaznosti i smrti, ali i cvatućeg života. Zakoni prirode izmjenjuju se s psihizmom ljudi koje uzima na pregled i kao da ih osluškuje stetoskopom. Naime, sve viđeno ima svoju sjenu, svoju dušu, pa autor kao pomni promatrač i u to želi proniknuti: „I danas, kad te žene više nema, čini mu se da iza nje nije ostala praznina. Kao da je dijelom nastavila živjeti u razgranatim hrastovima i raspuklim suhozidinama, pa i u njemu.“

Vukušić se osvrće i na Domovinski rat (priča Hvala) bez političkih i moralnih tendencija. Dovoljan je samo jedan susret u autobusu s prolupalim i osiromašenim bivšim bojovnikom da bi priča oformila atmosferu pasivnosti i malodušnosti nakon ratnih stradanja. Zanimljiv je i doživljaj žena (djevojaka), pomalo nestvaran i bestjelesan (priče Krive predodžbe, Kestenove grane), a subjekt (pripovjedač) gotovo je uvijek u luzerskom položaju. Iako zna biti i ironičan, no ne baš kao njegovi generacijski suputnici, kojima je to jedna od glavnih karakteristika, a da ne govorimo kad nesnošljivo opisuju snošaj ili urbanu histeriju (uglavnom je sućutan i emotivan). U potonjoj priči nailazimo na ulomak: „Pomislio sam: ‘Možda bih učinio dobro djelo da Sanju gurnem u provaliju. Barem bi umrla sretna. Njezin spori mozak ne bi ni shvatio da pada.’“ Vukušić nam nudi nevičnu mladenačku romansu promašene ili nedorečene ljubavi ili tek simpatije. A kako i ne bi, njegov glavni lik nije frajer s bezbroj rupa u karakteru i u glavi, koji penetrira u sve što se miče. Ne, on čak pohađa i crkve, iako mu temati nikad nisu sakralni, dapače, on sluša kultni bend Nirvanu. On je naprosto zaljubljiv tip kojemu ljubav ne uzvraća istu toplinu i koji ne vodi žestok život. Te priče i njihovi završeci uglavnom su pomirljivi i indiferentni – kao da se ništa nije dešavalo.

U vrlo dobroj priči Život pod krovom antropomorfnim postupkom priča iz pozicije mačke koja komunicira s miševima i koja razumije govor svoje vlasnice. Začuđuje priča Mine, svojevrsna igra sa savješću, u kojoj glavni akter u prvom licu priznaje da je u djetinjstvu ubio dječaka, iz osvete i zbog mobinga dječakova brata, stoga on prelazi preko minskog polja ne bi li zadobio katarzu i oprost od Boga. Neke priče (Hoćemo promjene) zaista djeluju kao izvješća, ovaj put s poprišta (prosvjeda) nove političke scene, a za neke u prvi mah nećemo ustanoviti komu su upućene. Kada se pak otputi u povijest, Vukušić se odista zna vrlo dobro dosjetiti neobičnom diskursu. Priča Posljednji pozdrav Petra Zrinskog svojevrsna je verzija ili inačica pisma Petra Zrinskog ženi Katarini, upućena neposredno prije nego što su mu kraj Beča odrubili glavu. Podsjetit ćemo samo na ulomak iz pisma (koji još i danas odjekuje u pamćenju mnogih Hrvata) i koji je možda bio poticajni šlagvort ove priče: „Moje drago serdce, nemoj se žalostiti / svrhu ove moje pjesme / ni burkati / Sutra budu meni glavu sekli / Polag Božjeg okončanja...“ To je dobra priča i ne samo zato što se temelji na povijesnoj faktografiji nego i zbog toga što je autor uspio dosegnuti ljubavno dirljiv senzibilitet autentičnog pisma. Nadamo se da će Vukušić i nadalje posezati za takvim dalekovidnim umijećem unatrag (ipak je radio kao arhivar) i da će dozirano pojačati svoj očiti smisao za poetsko, naravno, uz konzistentna kompozicijska pravila kratke priče.