Još jedan pabirak Pine Bausch

Ovogodišnji 15. po redu Festival svjetskog kazališta, nakon višegodišnja eksperimentiranja s  ukusom publike, njezinim zanimanjem za suvremeno kazalište, ponudio je panoramski presjek svojeg (o)postojanja. Tako je promoviranje modernih kazališnih eksperimenata, preferiranje i forsiranje rubnih teatarskih “incidenata” te njihovo situiranje unutar mainstream fokusa, urodilo četirima predstavama koje u mnogočemu sumiraju kako svjetska teatarska kretanja tako i kazališne interese selektora Festivala.

Ni po čemu naročita ovogodišnja selekcija predstava sumira uglavnom sve što se u proteklih četrnaest Festivala profiliralo kao produkt raznolikih eksperimentalnih poetičkih propitivanja i različitih dostignuća, ali i jasnije prokazuje upletanje politike u kazalište i općenito umjetnost. Pokazuje koliko političke refleksije utječu na svakodnevni život, koji je u mnogočemu posljedica i odraz životnog kaosa.

Brazlska predstava Što ako su otišle u Mos­kvu, osim što je inspirirana i rekreira davnašnji vapaj Čehovljevih sestara za Moskvom, nudi jedan od mogućih života sestara u Moskvi. Sličnu interpretaciju Čehovljeva sadržaja na Festivalu je 2010. ponudio njemački redatelj Frank Castorf predstavom U Moskvu! U Moskvu., s tim da se brazilska predstava više bavi ljubavlju  i kombinira kazalište i film, stvarno i virtualno. Lutkarska predstava Ramona, sublimira lutakarsku kazališnu formu, poučnu priču nabijenu ljubavlju i reliktima komunizma-socijalizma; lokomotivom, čežnjom za daljinama...Blockbuster ponajprije raskrinkava globalizam, jasno predočava moć manipulacije, snagu kapitala i utjecaja, dok Sestre Macaluso, Emme Dante, upućuju na važnost sjećanja, traume i bolna iskustva suvremena, odljuđena čovjeka.

U predstavi autorica i redateljica Dante sumira život osebujne obitelji nakon sprovoda najstarije sestre Marije, gdje se na karminama “susreću” živi i mrtvi, njihovi ni po čemu sretni životi i sjećanja, gdje se svodi bilanca njihovih trauma i odnosa.; rastvara se “zaboravljeni” svijet djetinjstva, odrastanja i zrelosti. Običaji i tradicija zažive upakirani u nestvarni svijet felinijevske fantastike.

Premda je riječ o sumiranju trenutaka konačnog rastanka živih s tijelom mrtve sestre, to nije i konačni rastanak s njezinim nematerijalnim ostacima. Marijine karmine sestrama su prigoda da se suoče s tragičnim događajem iz djetinjstva, kada se najmlađa sestra Antonella utopila u moru u igri ronjenja i zadržavanja daha. Njezina smrt ostavila je nezacjeljivu ranu i traume cijeloj obitelji.

Sjećanje na taj nesretni događaj poput zapretne žeravice zapali svađu među sestrama i podsjete ih na sve što je potom uslijedilo; proglašenje sestre Katje krivom za smrt Antonelle, za što Katja krivi najstariju sestru Mariju kao odgovornu za mlađe sestre. Zbog krivnje otac Katju šalje daleko od obitelji u samostan, gdje u samoći traži utjehu i okaljava oca... Svaka od sestara nosi teret neke krivnje.

Na karminama se pojavljuju  majka i otac. Majka kao projekcija sna - autoritativna i nježna, puna ljubavi, odgovornosti i strasti - “sa sobom nosi smisao života”. Otac nosi teret smrti najmlađe kćeri Antonelle i Katjine boli. Njegov razlog za povratak je umanjenje Katjine krivnje i mržnje, ali i pokušaj opravdavanja svojih postupaka borbom sa siromaštvom i brigom za obitelj.

Kako piše u kazališnom katalogu Festivala “Živi i mrtvi koegzistiraju, sjećanja se spajaju sa životom, svakodnevnost se ponavlja.... Odjednom svijest o smrti dolazi s jednostavnošću koja impresionira: Marija shvaća da se nalazi na vlastitom pogrebu. Živi i mrtvi nalaze se kao zatvorenici u mržnji i ljubavi, ovdje i u nepoznatom, sada i zauvijek. Nemoguće ih je razdvojiti. To je zadnji pozdrav Mariji koja je u životu voljela plesati”.

Predstava je, kako je zapisala redateljica Dante, inspirirana kratkom pričom  u kojoj je majka u “bolesničkom bunilu jedne noći vrišteći pozvala svoju kćer i upitala je: Jesam li živa ili mrtva?” Kad joj j kćer odgovorila da je živa ona joj je uzvratila: “Da, živa! Ja sam odavno mrtva, a ti mi to nisi rekla da me ne prestrašiš!”

Premda ne iznevjerava tradiciju talijanskog juga, predstava sadržajno ne nudi ništa šokantno ni dramski intrigantno, puno precizniji u ideji i priči mnogima je poznati komad Nakon sprovoda, Jasmine Reza, a sličnim pričama davno su nas dirnuli mnogi talijanski književnici i filmski redatelji. To naravno ne znači da je sadržaj Sestara Macaluso u današnjem, malo osjećajnom, vremenu suvišan, nego čudi da se teatarski već viđen kazališni rezultat publici Festivala servira kao nešto  novo.

Dakle, riječ je o predstavi redateljski složenoj od krhotina kaotične stvarnosti transponiranih u nostalgičnu priču koja na zanimljiv, ali i kazališno ne osobit, način kombinira tradiciju i odavno poznati talijanski neorealizam. Pritom se služi tjelesnim i ritualnim teatrom u kojem manjak riječi pokriva pokret, ples i glazba, što je jedan od pabiraka inovativnog teatra Pine Bausch.