Istinska Orfejeva bol

Jedinstven je i nevjerojatan slučaj na svijetu da neki pjevač, na svoj 41. rođendan, obilježava 35. godišnjicu umjetničkog rada. Max Emanuel Cenčić učinio je to 21. rujna u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, na koncertnoj izvedbi opere Orfej i Euridika Christopha Willibalda Glucka.

Počevši nastupati kao šestogodišnjak, naprečac je, bez prednjih mliječnih zubića, osvojio simpatije pjevajući u televizijskoj emisiji ariju Kraljice noći, ali i oduševio glazbene znalce kristalnom čistoćom dječačkog soprana i izvanrednom nadarenošću. Šest godina bio je istaknuti solist zbora Bečkih dječaka, nakon čega nastavlja samostalnu karijeru koncertnog soprana. Od početka 2000-ih prebacuje se u fah kontratenora i preuzima izvorno kastratske uloge baroknoga opernog repertoara. U posljednje vrijeme umjetnički je ravnatelj produkcijske kuće Parnassus Arts Productions, a njezine diskografske snimke objavljuje tvrtka Decca Classics, npr. Hasseove opere Siroe, Vincijeve Catone in Utica, Händelovih opera Alessandro, Arminio i Ottone. Posljednju navedenu časopis Opera u kolovozu je proglasio operom mjeseca.

Jedinstvena je i nevjerojatna preobrazba Cenčićeva pjevačkog aparata tijekom desetljeća. Odlično obrazovan, senzibilan i umjetnički znatiželjan, podjednako je uspješno izgradio i izbrusio pjevačku tehniku dječačkog i koncertnog soprana te kontratenora; osposobio glas, nekoć za vrtoglave kolorature i sopranske visine, a danas za altovske dubine Gluckova Orfeja. Poput Cecilije Bartoli ima naglašen smisao za rafalnu koloraturnu paljbu kastratskih i inih opernih arija.

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu fasciniralo je, kao čarobni otok, malenoga dječaka i odredilo mu život. Od dječačkih uloga Čobančeta u Eri s onoga svijeta i Prikaze u Verdijevu Macbethu, vinuo se do svjetskih opernih kuća poput državnih opera u Münchenu, Beču i Berlinu, koje ne ugošćuju kontratenore baš često. Izvedba Orfeja i Euridike na početku nove sezone omogućila mu je ponovni susret s ansamblom s kojim je emotivno vezan, a zagrebačkoj publici susret s izvornom verzijom opere, s bečke praizvedbe 1762, pod skladateljevim ravnanjem, skladane za altovski kastratski glas.

Izvedba se tako – s vrlo dobrim orkestrom i zborom te sopranisticama Valentinom Fijačko Kobić u ulozi Euridike i Ivanom Lazar u ulozi Amora, pod ravnanjem maestra Nikše Bareze – potpuno približila načinu povijesno obaviještena izvođenja. Max Emanuel Cenčić oduševio je publiku, usredotočen na ujednačenost glasa i vođenje fraza, maksimalan raspon dinamike, s pianima i decrescendima koliko ih dopušta supstancija kontratenorskoga glasa. Njegova je interpretacija zdušna i srčana, gestikulacija bujna, on izgara na svakom tonu. Takvu načinu izvođenja išla je na štetu forma koncertne izvedbe, sa sjedanjem poslije svakoga glazbenog broja, čime je propuštena mogućnost da se glazbeni ulomak i pjevačka interpretacija logično zaokruže i završe glumačkim izrazom, što je cjepkalo svekoliki dojam.

Cenčićev glas pokazao se ugodnim za slušanje, osobito su mu lijepi duboki tonovi. Vrhunac izvedbe bila je arija Che farò senza Euridice? s drukčijom kadencom nego što je imamo u ušima. To nije bila klasicistička tužaljka lijepih linija, nego očajan iskaz duboke, istinske tuge i boli. Plačući nad ljubljenom Euridikom, Cenčić je pokazao koliko su emocije važne i u predromantičnom opernom repertoaru, ne samo kao pjevačka pokretačka snaga nego i za uvjerljivo, životno ocrtavanje opernih likova.