Iskustvo zanimljivije od mladosti

Na samu prijelazu ljeta u jesen u izložbenim je prostorima Doma hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu otvoren – već četvrti po redu – Bijenale slikarstva. Ocjenjivački sud odabrao je radove 38 hrvatskih slikara/slikarica te pozvao još njih desetero. Dakle, izlaže ukupno 48 poznatih i nešto manje poznatih imena domaće slikarske scene. A na službenim stranicama spomenute manifestacije između ostaloga piše i ovo: „Bijenale prati razvoj i trenutačne dosege hrvatskoga slikarstva, predstavljajući prepoznatljive nastupe i autore u zadnje dvije godine. Ovo je prilika da javnost na jednome mjestu upozna različite generacije, nasljeđa i poetike pojedinačnih autora.“ Namjera organizatora bila je, dakle, postaviti isključivo revijalnu odnosno preglednu izložbu, čija je osnovna namjera podastrti cjelovit uvid u – po mišljenju ocjenjivačkoga suda – trenutno najkvalitetniji i najzanimljiviji segment hrvatske slikarske produkcije. Takve izložbe vizualno su uvijek pomalo kaotične, ne impliciraju nikakve trendove ni fenomene, a još manje sugeriraju ili zagovaraju određene teze; u tom smislu sve je prepušteno posjetiteljima i njihovoj dovitljivosti pri eventualnom donošenju bilo kakvih zaključaka. Ali to zapažanje, zapravo, i ne zaslužuje neko posebno isticanje, pogotovo ukoliko znamo da su i sva tri prethodna Bijenala slikarstva bila odrađena na istovjetan način. Umjesto toga, možda je izazovnije i provokativnije malo se poigrati imenima.

Evo, primjerice, njih točno 48: Josip Vaništa, Eugen Feller, Jure Labaš, Boris Bućan, Marija Ujević, Jadranka Fatur, Dean Jokanović Toumin, Ljubomir Stahov, Nikola Koydl, Željko Lapuh, Damir Sokić, Nina Ivančić, Dino Trtovac, Zlatan Vrkljan, Vatroslav Kuliš, Sunčanica Tuk, Lovro Artuković, Bane Milenković, Nenad Vorih, Marijana Birtić, Josip Zanki, Marija Paparella Legentil, Damir Babić, Jagor Bučan, Jasmina Krajačić, Krunislav Stojanovski, Tomislav Buntak, Tina Gverović, grupa ABS, Gordana Bakić, Paulina Jazvić, Petra Grozaj, Lovro Lapuh, Dino Zrnec, Tomislav Lončarić Lonac, Marin Majić, Igor Taritaš, Zlatan Vehabović, Sebastijan Dračić, Vanja Trobić, Patricija Purgar, Rene Bachrach Krištofić, Ivan Tudek, Ivona Jurić, Lea Popinjač, Ivana Vulić, Tanja Škrgatić i Luka Čačić.

Osim što isključivo ili barem često slikaju, tim umjetnicima odnosno umjetnicama svih generacija i poetika zajedničko je još samo to da ne izlažu na ovogodišnjem Bijenalu slikarstva. Dakako, iz različitih razloga. Neki nisu dobili poziv niti su se željeli javiti na natječaj, drugima je uručen poziv, ali su odbili izlagati, treći su se javili na natječaj, ali ocjenjivački sud nije prihvatio njihove radove, a četvrti pak ne izlažu zbog nelagode od mogućih optužbi za sukob interesa. Ali, zbog čega sam se upustio u monotono nabrajanje ovih 48 slikara i slikarica, dakle upravo onoliko koliko ih izlaže na Bijenalu slikarstva? U svrhu zajedljiva dokazivanja kako ovakav alternativni Bijenale vjerojatno ne bi bio ništa bitno manje zanimljiv? Nipošto! Naprosto, želio sam pokazati kako tvrdnje o nekakvu uvidu u cjelovitu domaću slikarsku scenu stoje na klimavim nogama. Točno, dio pobrojanih autora u posljednje vrijeme i nije nešto slikarski ili općenito umjetnički aktivan, ali bi nam stoga njihovi radovi barem malo izblijedjeli iz sjećanja i kao takvi bili možda koliko-toliko zanimljivi. A inzistiranjem na aktualnosti Bijenale nas obasipa obiljem nedavno viđenih radova, što doista nije nimalo uzbudljivo. U tom smislu najekstremniji je primjer slikara Fedora Fischera, čije su dvije slike s njegove tek zatvorene izložbe u galeriji Bačva jednostavno preseljene kat iznad za potrebe Bijenala. Najsmješnije od svega jest to što se ta nes(p)retna činjenica čak pokušavala iskoristiti u reklamne svrhe, tobože kako Fischerova izložba efektno i uvjerljivo najavljuje predstojeći Bijenale.

Gust postav

I gdje je onda rješenje? Postoje barem dva. Prvo je da Bijenale slikarstva po uzoru na srodne manifestacije posvećene skulpturi ili grafici postane Trijenale – osobno smatram kako bi za podizanje relevantnosti svih njih najprikladniji bio olimpijski ciklus održavanja – a drugo podrazumijeva zadržavanje dvogodišnjega ritma, ali uz obavezno ukidanje revijalnosti u korist kustoskih koncepcija. Ili, da budem posve jasan, revijalnost iziskuje vremensko prorjeđivanje u svrhu izbjegavanja banalizacije i monotonije, dok je kustoski osmišljene periodične manifestacije bolje održavati češće kako bi eventualne diktatorske ovlasti glavnih kustosa u preferiranju određenih trendova ili autora bile ublažene. A uza sve to, sudjelovanje bi svakako valjalo uvjetovati ranije neizlaganim slikama.

Ali, pozabavimo se sada malo ovogodišnjim Bijenalom slikarstva. Nekoliko je dojmova koji se odmah nameću. Ponajprije, postav izložbe za nijansu ili dvije odveć je gust, pri čemu očiti manjak posve ravnih zidova u kružnom prostoru Doma hrvatskih likovnih umjetnika dodatno otežava stvari. Nadalje, u usporedbi s nekim ranijim Bijenalima slikarstva, barem mi se tako čini, figurativne tendencije više ne dominiraju nad apstraktnima, pa je i raznolikost izložaka nešto veća. Treći dojam što sam ga stekao zasigurno je najvažniji: slikari starije i starije-srednje generacije ostvarili su znatno uspjelije nastupe nego što je to uspjelo – uz pokoju iznimku – mlađima. Objašnjenje je jednostavno. Površni hrvatski mediji tijekom proteklih su desetak godina naprosto razmazili mlade slikare. Pridavali su im, naime, neumjerenu pozornost pišući panegirike za njihove tek vrlo dobre ili solidne izložbe, što je nužno rezultiralo samozadovoljstvom i opuštanjem. Mnogima od njih prva odnosno druga samostalna izložba ostala je stoga i najboljom pa su se našli u poziciji da u stvaralački najpotentnijim godinama počnu ili stagnirati ili čak nazadovati. Na Bijenalu slikarstva to se odnosi na nekoliko njih. Primjerice, Pavlu Pavloviću i  Stjepanu Šandrku opasno prijeti upadanje u svojevrsnu maniru; Martina Grlić nije nezanimljiva, ali su joj raniji ciklusi, oni posvećeni hladnoratovskim atomskim pokusima i radu u tvornicama, ipak bili uspjeliji od sadašnjega propitivanja prošle ideologije; Grgur Akrap opet, između ostaloga, slika konja kojega, međutim, ovoga puta baš i nije osobito vješto naslikao; već spomenuti Fedor Fischer radi neki posve neaktualan enformel, od strane isprazne marketinške kampanje agresivno i – za sve imalo upućenije poznavatelje slikarstva – iritantno prezentiran kao neki spektakularan obrat, iako je ovdje više riječ o svaštarenju; radovi Josipa Tirića opasno pak vuku na diletantizam…

Bi li, možda, nastup mladih bio osnažen sudjelovanjem medijski najrazvikanijega od svih njih, Zlatana Vehabovića? Zasigurno ne bi! Taj autor svojedobno itekako perspektivnih izložbi u Galeriji SC i Galeriji Bačva te korektnoga nastupa u Galeriji Kranjčar u posljednje vrijeme radi pseudoangažirane kičaste slike koje doista ne pridonose ugledu Muzeja suvremene umjetnosti, u čijoj su galeriji u prizemlju pokazane. Nastavi li tako, mogao bi doći na glas kao socijalno osviješten Charles Billich. Ipak, na Bijenalu je moguće pronaći i vrlo dobra ostvarenja mladih autora. Ovdje ponajprije mislim na Gorana Novakovića, čija slika atomske eksplozije na starim kompjutorskim tastaturama djeluje i uzbudljivo i aktualno. Ali, Gorane, daj naslikaj već nešto novo! A visoku razinu drži i Ivana Jurić, odlično ugrađujući iskustva animatorice u svoje divlje, pomalo pankerski nabrijane slike.

Kako rekoh, za najbolje dijelove ovogodišnjega Bijenala slikarstva pobrinuli su se oni nešto stariji.

Predrag Todorović, primjerice, sjajno se nadovezuje na iskustva arte povera. Jeftinim materijalom čini malo, ali pritom kazuje mnogo. Fedore, pogledaj to malo! I Todorovićeve smo radove, međutim, nedavno imali prilike vidjeti u istome prostoru, u sklopu na trenutke kontroverzne izložbe Materičnost u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti…

Klasični i prošireni pojam slike

Vrlo dobar dojam ostavlja i slika Matka Vekića, vjerojatno jedna od najboljih s njegove izložbe Orijentalizacija u Muzeju za umjetnost i obrt. Vekićevo spretno i vješto poigravanje s očištem promatrača, ali također zanimljivi odnosi između plošnoga i dubinskoga, lansiraju ga među desetak najboljih autora na Bijenalu. Željka Kipkea naprosto je nemoguće ignorirati. Odlične slike u sinergiji s isto takvim eksperimentalnim filmom djeluju istodobno intelektualno moćno i zavodljivo. Neosporni kandidat za nagradu. A proširenim slikarskim izričajem uspješno se bavi i Duje Jurić, dodatno me učvršćujući u uvjerenju kako ambijentalna umjetnost više duguje slikarstvu nego skulpturi, objektima, a možda čak i instalacijama. Izvrstan politički osviješten, a pritom i duhovit pogled na svijet ponudio je u slikarskom diptihu Ivica Malčić. Ovdje neka se Vehabović malo informira. Angažiranost ne smije biti ulickana i dopadljiva! Ostajući u domeni klasične slike, Zoltanu Novaku uspijeva ponuditi moderan način slikanja što korespondira s aktualnom medijskom problematikom. Njegovo posezanje za šablonama te varijacijama iste teme pozicionira ga – u pozitivnom i originalnom smislu – na razmeđe nekih Benjaminovih i Greenbergovih postavki. A Đuro Seder? Bez obzira što netko mislio o njegovu slikarstvu nastalu nakon teksta Mogućnost slike, taj gospodin naprosto ne može proizvesti lošu ili traljavu sliku. Njih nekoliko ovom prigodom izloženih to po već ne znam koji put potvrđuju. A na istom tragu je, uz ipak pokoju sitnu oscilaciju, i Zlatko Keser. Dobitnik glavne nagrade s prošloga Bijenala Robert Šimrak također nije razočarao, iako bi mi se svidio još i više da je malo suspregnuo neke od ilustrativnih komponenti na svojim slikama. I završio bih s jednim prigovorom. Pozvano je čak deset – izvorno možda i jedanaest – slikara, a samo jedna slikarica, inače zanimljiva Anabel Zanze. Evo još malo materijala za skupinu Guerrilla Girls, ukoliko im je naš Bijenale slikarstva uopće vrijedan pozornosti, što vjerojatno nije.