Idu li Sjeverna Koreja i SAD u rat?

Gotovo sve vijesti o Sjevernoj Koreji, za zapadnu publiku, iskazi su o nevjerojatnim zbivanjima u zatvorenom svijetu iza bolničkih ili zatvorskih zidova. Takvo što se u normalnom, otvorenom, slobodnom svijetu normalnih ljudi i normalnih država ne događa. Zbog već davno ugođenih očekivanja da otuda mogu dolaziti samo bizarne vijesti o bizarnim običajima i postupcima rukovodilaca te izolirane zemlje malo što doista iznenađuje ili zabrinjava. No, posljednjim javnim obraćanjem korejskog čelnika Kim Jong-una američkom predsjedniku Trumpu ipak je učinjen presedan koji ni na Zapadu ni u ostalim dijelovima svijeta nije ostao nezapažen. Nijedan od dvojice Kim Jong-unovih prethodnika nije se osobno verbalno obračunavao s liderom neke druge zemlje. Kako sjevernokorejski diktatori imaju status nedodirljivih božanstava, Kim Jong-unova uvrijeđena reakcija može biti shvaćena kao najava daljih, ne samo verbalnih, manifestacija njegova božanskog gnjeva. A izljevi božanskoga gnjeva za obične smrtnike znače samo užas, patnju i – kao krajnji dokaz da su oni obični smrtnici – bezimenu, pojedinačno nezabilježenu smrt u ognju kakav samo suvremeno razorno oružje za masovno uništenje može potpaliti.

Katastrofični scenariji

Pođe li se od pretpostavke da je svijet naprosto suočen s ponašanjem neuračunljiva čovjeka koji ne dijeli iste strahove i brige kakve more obične ljude, logično je postaviti pitanje o tome da li je, možda, bilo moguće iznaći neki dovitljiv način utjecaja na njegovu psihu koji bi doveo do manje agresivnih reakcija. Ne znam da li je takvo što moguće, ali pouzdano znam – kao što zna cijeli svijet koji je slušao prvo obraćanje predsjednika Trumpa Glavnoj skupštini Ujedinjenih nacija – da salve uvreda i prijetnji na račun Kim Jong-una i njegova režima, koje je izrekao predsjednik Trump, ne pripadaju repertoaru sredstava kojima se primiruju duševni bolesnici. Naprotiv, taj istup ne može biti drukčije protumačen nego kao namjerno izvedena provokacija sračunata na ekstremnu moguću reakciju. Predsjednik Trump kao da nije želio dopustiti da se vidi hoće li zaživjeti jednoglasno prihvaćena rezolucija Vijeća sigurnosti, deveta po redu i najoštrija dosad, kojom se uvode sankcije protiv Sjeverne Koreje zbog tvrdoglava nastojanja te države na provedbi nuklearnog programa i lansiranju balističkih projektila. Predsjednik kao da je htio pokazati da je netom usvojena rezolucija, koju su poduprle i dvije jedine sjevernokorejske saveznice Rusija i Kina, besmislena i da je jedina dopustiva politika samo ona koju vode Sjedinjene Države. A to je politika primjene sile sa svrhom svrgavanja sjevernokorejskog režima.

Rezultat je te provokacije sadašnje stanje, u kojem nije jasno kako će, osim verbalnim ispadom sličnim onomu kojemu je sam bio izložen, odgovoriti uvrijeđeni Kim Jong-un. Stručnjaci za međunarodnu sigurnost diljem svijeta pitaju se hoće li doista sjevernokorejski režim izvesti pokusnu eksploziju hidrogenske bombe u atmosferi iznad Tihog oceana, kako je najavljeno. Što ako pokušaj bude neuspješan pa, recimo, bomba eksplodira iznad Japana zbog toga što hidrogenska glava nije bila dovoljno dobro izolirana da izdrži visoku temperaturu koja se razvija dok raketa juri kroz atmosferu? Što ako raketa skrene s putanje i eksplodira ne iznad oceanskih bespuća nego negdje bliže naseljenim područjima? Zasad nitko ne zna odgovore na ta više nego opravdana pitanja. Odgovor će biti ono što će se dogoditi. A sve što je razumno pretpostaviti da bi se moglo dogoditi usporedivo je sa scenarijima najstrašnijih filmova katastrofe.

Ništa što bilo tko može napisati – osobito ako je riječ o publikaciji na jeziku jednog malog naroda – više ne može presudno utjecati na odluke uvrijeđenih političara o kojima ovisi sudbina svijeta. Namjerno ili nenamjerno izazvani događaji kao da stvaraju takav kontekst u kojem će sudbonosne odluke biti identične neovisno o tome donose li ih ludi ili normalni ljudi. Ako se doista dogodi ono što sukobljeni predsjednici gnjevno najavljuju, onda će svako objašnjenje ili rješenje kojemu se u ovom članku mogu domisliti biti besmisleno. Pa ipak – nadajući se da će Armagedon biti izbjegnut – pokušat ću predložiti način razmišljanja koji bi, možda, mogao dovesti do smirivanja situacije.

Pretpostavka s kojom se polazi u razgovor o Sjevernoj Koreji jest ta da njome upravljaju neuračunljivi i neodgovorni lideri s kojima se ne može normalno razgovarati. To doista izgleda tako, ali to ne znači da ne bi trebalo preispitivati dosadašnje postupke Zapada i nastojati pronaći drukčije obrasce komunikacije. Ako je sjevernokorejski režim paranoidan, ne pridonosi li njegovoj paranoidnosti činjenica da vojske Južne Koreje i SAD-a svake godine izvode manevre, uz sudjelovanje desetaka tisuća vojnika, kojima je scenarij uvijek isti: svrgavanje sjevernokorejskog režima? Ako su se Rusija i Kina suglasile s uvođenjem dosad najstrožih sankcija Sjevernoj Koreji – koje obuhvaćaju ograničenje prodaje naftnih derivata i sirove nafte Sjevernoj Koreji i zabranu izvoza ugljena, tekstila, čelika i plodova mora iz te zemlje – ne bi li, kao znak dobre volje, trebalo prihvatiti njihov prijedlog da se odustane od tako koncipiranih vojnih manevara? Možda bi se time otvorio put za održavanje razgovora o promjeni ponašanja P’yongyanga.

Kako su na ionako, po pretpostavci, paranoidnog sjevernokorejskog predsjednika mogle djelovati najave da će pripadnici iste specijalne postrojbe koja je likvidirala Osamu bin Ladena na isti način likvidirati i njega? Time je jasno rečeno da se s njim ne namjerava pregovarati pa se i njegova reakcija na takvu poruku čini manje nenormalnom nego što bi bila da je poruka bila manje prijeteća.

Najava nuklearnog rata

Ako znamo da su Sjedinjene Države dosad jedina država koja je u okviru ratnih operacija upotrijebila nuklearno oružje protiv druge države, ne čine li se prijetnje predsjednika Trumpa da će uništiti sjevernokorejskog lidera i njegov režim kao najava mogućega nuklearnog udara i protiv Sjeverne Koreje? Prisjetimo li se da je general MacArthur, koji je zapovijedao američkim snagama u Korejskom ratu, zatražio da se protiv Sjeverne Koreje upotrijebi dvadesetak atomskih bombi nakon što se ratna sreća okrenula protiv njega, onda se čini da u povijesti američko-korejskih odnosa postoje detalji koji pothranjuju paranoju aktualnoga vlastodršca u P’yongyangu. Predsjednik Truman je 1951. smijenio generala MacArthura. No ne samo u Sjevernoj Koreji mogu se naći ljudi koji opravdano strahuju da je Donald Trump sličniji MacArthuru nego Trumanu. Ako je na čelu najmoćnije države svijeta odgovorna, dobronamjerna i razumna osoba, ne bi li se ta osoba trebala potruditi da bude što je moguće više različita od onoga navodnog luđaka s kojim se obračunava?

Na koncu, Sjeverna i Južna Koreja još su u ratu. Korejski rat (1950–1953) kao prvi proxy war u kojem su se preko tuđih leđa nadmetale hladnoratovske velesile nije okončan mirovnim ugovorom. I danas je ondje na snazi privremeno primirje. Rast napetosti između Sjeverne Koreje i Sjedinjenih Država ponajprije je opasnost za Južnu Koreju. Stoga ne iznenađuje da se južnokorejski predsjednik Moon Jae-in, govoreći s iste govornice s koje se Trump obratio Glavnoj skupštini UN-a, zauzeo za diplomaciju i mirno rješavanje problema putem institucija UN-a.

Činjenica je da dosadašnji pokušaji da se sankcijama sjevernokorejski režim privoli na odustajanje od nuklearnoga programa i od balističkih pokusa nisu bili uspješni. Nema jamstva da bi dalji diplomatski napori mogli dovesti i do kakva napretka. Od njih ipak ne bi trebalo odustati. Možda bi vojna nastojanja Amerike i njezinih saveznica, umjesto na uvježbavanje svrgavanja sjevernokorejskog režima silom, trebala biti usmjerena na to da se prva sljedeća raketa ispaljena iz Sjeverne Koreje sruši aktiviranjem nekog od američkih proturaketnih sustava. Tako bi se Kim Jong-unu pokazalo da se Amerika i njezini saveznici mogu učinkovito braniti od njegovih napada pa bi takav primjer savezničke moći možda bio uvjerljiviji nego žestoke verbalne prijetnje za koje često nije jasno jesu li u većoj mjeri izraz snage ili slabosti.

Naravno, ovaj posljednji prijedlog ima smisla pod pretpostavkom da iduća sjevernokorejska raketa ne nosi hidrogensku bojevu glavu. Ako bi raketa nosila hidrogensku bombu, onda bi katastrofa bila neizbježna, a pitanje o tome tko je ponajviše odgovoran za to bilo bi besmisleno.