Europski pisci u Hrvatskoj

„Jorge Luis Borges jednom je prilikom rekao da lako može zamisliti da više ne piše, ali da nikako ne može zamisliti da više ne čita. Tako je i sa mnom. Da se moram odreći jedne od te dvije aktivnosti, iako jako rado pišem, odrekao bih se pisanja i nastavio čitati“, rekao je slavni austrijsko-njemački književnik Daniel Kehlmann na tribini kojom je otvoreno peto izdanje Festivala svjetske književnosti, koje je trajalo od 3. do 9. rujna. U tom je duhu protekao i Festival, čija je mnogobrojna publika pokazala da unatoč krizi u izdavaštvu i drastično smanjenu prostoru za knjigu u medijima mnogi od užitka čitanja ne odustaju pa je, kako navode organizatori, u sedam festivalskih dana zabilježeno više od sedam tisuća posjetitelja u Zagrebu te gotovo tisuću u Splitu. Nastupilo je pedesetak književnika iz sedamnaest zemalja, a naglasak je ove godine bio na njemačkoj književnosti i kulturi.

Embargo na humor

Njemačku kulturu prati stereotip da je smrtno ozbiljna. Kako taj stereotip komentira Daniel Kehlmann, književna zvijezda mlađe generacije čije su knjige, prevedene na četrdesetak jezika, prožete humorom? „Postoje odlični humoristi koji su pisali na njemačkom, većim dijelom riječ je o Austrijancima. Zbog svoje povijesti Austrija se razvijala pod utjecajem dvorske kulture, koja dobrim dijelom živi od ironije i neizravna govora. Njemačka se kultura razvijala pod utjecajem protestantizma i zato je tako snažna u lirici. Nastala je iz protestantske ideje da pojedinac Bogu podnosi račun, izlaže svoj unutarnji život, a to nije zabavno. No stvarni problem njemačke kulture nije u tome da nema duhovitih pisaca – primjerice, njemački autor Max ­Goldt možda je najduhovitiji pisac uopće – nego u tome što vlada svojevrstan embargo na humor. Sam Goethe je kazao: humor je za ljude bez karaktera. Problem njemačke kulture jest taj da nismo imali Voltairea. Voltaire je utjecao na francusku kulturu kao možda nitko drugi, a bio je velik humorist, pa već zbog njega humor u francuskoj književnosti zauzima sasvim drukčije mjesto nego u njemačkoj. Dakle, problem je pozicija koju humor zauzima u njemačkoj književnosti, a ne njegov nedostatak.“

Tako je govorio pisac koji je na Festivalu predstavio svoju novu knjigu Trebao si otići u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković i nakladi Frakture. Ta mala knjiga Kehlmannova je verzija klasične priče o duhovima. Oduvijek je volio taj žanr – baš kao i znanost, što ga je prije više od deset godina potaknulo da napiše roman Mjerenje svijeta o dvama velikim istraživačima s kraja 18. stoljeća – Alexanderu von Humboldtu i Carlu Friedrichu Gaußu, roman koji mu je donio svjetsku slavu. Književnost je eksperiment, a eksperimenti koji su ga posljednjih godina zaokupljali bili su eksperimenti s literarnom formom i književnim vrstama. Upravo ga je poigravanje žanrovima navelo i na pisanje knjige Trebao si otići, koju kritičari označavaju novelom, pripovijetkom, pa i malim romanom, a riječ je o fiktivnom dnevniku filmskog scenarista.

Književnost i film

Osim na laka pitanja o vlastitom pisanju, pisci su na Festivalu odgovarali i na književna pitanja teške kategorije, primjerice o ulozi pisca u suvremenom svijetu. „Uloga pisca u ovome čudnom svijetu jest budno paziti i ostaviti svjedočanstvo“, odgovorio je Daniel Kehlmann. „Moja američka izdavačica, na žalost već pokojna, ispričala mi je anegdotu koje se često prisjetim. Pomalo je patetična, ali izvrsno opisuje ulogu pisca u mračnim vremenima. Velika ruska pjesnikinja i književnica Ana Ahmatova, čiji je sin pod Staljinom završio u zatvoru, često je pokušavala sinu odnijeti hranu. Jednom prilikom, dok je tijekom iznimno ledene zime stajala u dugačkoj koloni izgladnjelih i bijednih ljudi pred zatvorom na rubu Moskve, žena u redu ispred Ahmatove okrenula se i zapitala: ‘Tko bi ikada mogao opisati ovu bijedu?’ ‘Ja’, odgovorila je Ana Ahmatova. Ta neskromnost velike Ahmatove pravo je držanje pisca“, poručio je Daniel Kehlmann. Publika je mogla vidjeti i film snimljen po Kehlmannovu romanesknom predlošku Ja i Kaminski u sklopu filmskog programa koji je prikazao aktualne filmove iz Njemačke snimljene po književnim djelima. Programom su htjeli upozoriti na književnost kao izvorište filma, objasnio je programski direktor Seid Serdarević.

Književni i filmski svijet uspješno povezuje i ugledni francuski pisac, dramatičar i redatelj Philippe Claudel. „Različite umjetničke prakse međusobno se obogaćuju. Odmalena sam se bavio različitim umjetnostima: fotografijom, slikarstvom, pisanjem, glazbom. Uvijek su me čudili umjetnici koji se ne zanimaju za druge umjetničke oblike osim onog kojim se bave. To je vrlo sterilno i osiromašuju. Svaka umjetnost ima svoja pravila i ograničenja. U kinematografiji kamera ne može prodrijeti u misli nekog lika, imate samo sliku pa unutrašnjost lika treba objasniti na drugi način: kroz glumu, svjetlo, kostime, scenografiju... No postoje velika ograničenja i u pisanju. Primjerice, na filmu je tišina iznimno važna, šutnja filmskog lika može izreći mnogo toga. U književnosti ne možete ostaviti prazne stranice. U tom su smislu film i književnost komplementarne umjetnosti.“

Trendovi suvremene književnosti

I Philippeu Claudelu, autoru niza romana prevedenih na tridesetak jezika, čitanje je važnije od pisanja. Za sebe kaže da je čitatelj koji ponekad piše knjige i gledatelj koji ponekad snima filmove. Ne zanimaju ga knjige i filmovi koji ispričaju sve, nego umjetnost koja primatelju ostavlja dovoljno prostora i tjera ga na razmišljanje. Kad piše ili snima filmove, čitatelju ili gledatelju nudi određene scene, načine razmišljanja, elemente koje preuzima da bi s njima nešto izgradio. Taj će proces možda biti bolan i neugodan, no uloga knjiga i filmova jest da nas ometu, da nas uznemire, da nam pokažu nešto što možda ne želimo vidjeti ili o čemu ne želimo razmišljati, da nas suoče s nama samima, poručuje Claudel. Kao član akademije Goncourt, posljednjih šest godina intenzivno čita suvremene francuske romane, sudjelujući u selekciji iznimno važne Goncourtove nagrade – koja mijenja život i romanu i autoru. Primijetio je dva trenda u suvremenoj francuskoj književnosti. Sve češće se pišu, kako ih on naziva, „bio-romani“ koji tematiziraju stvarne ili povijesne osobe. Autori istražuju, koriste povijesnu građu i zauzimaju mjesto povjesničara ili biografa, ali ostavljaju prostora i za svoju maštu. Drugi su trend pisci koji kao polazište uzimaju događaje iz crne kronike i obrađuju ih kao novinari. Primjećuje se utjecaj američkih pisaca poput Trumana Capotea ili Toma Wolfea – književnost je ukorijenjena u stvarnosti i piše se na raskrižju sociologije i romanesknog. „Ponekad se na tom polju pojavi uspjeli roman, ali meni uglavnom nakon takvih knjiga ne ostaje ništa“, priznao je Philippe Claudel.

Osim o književnim trendovima, na Festivalu se moglo slušati i o trendovima u izdavaštvu. Predstavljen je francuski Centar za knjigu, a vrlo zanimljivo predavanje o njemačkoj nakladničkoj sceni, koja slovi za najbolje organiziranu na svijetu, održao je dugogodišnji glavni urednik ugledne naklade Hanser i pjesnik Michael Krüger. Valja istaknuti i književne matineje za srednjoškolce koje bi mjerodavnim institucijama mogle poslužiti kao putokaz u osmišljavanju novih pristupa lektiri i promicanju čitanja u adolescenata. Uza spomenute pisce nastupili su Austrijanac Richard Schuberth, talijanski spisateljski par Rita Monaldi i Francesco Sorti, Makedonac Goce Smilevski, Španjolka María Fasce, Slovenac Aleš Šteger, Finac Tuomas Kyrö, Norvežanin Morten A. Strøksnes, Mađar László Végel, Katalonac Jordi Puntí, Španjolka Clara Usón, Gvatemalac Eduardo Halfon, Ukrajinka Marjana Gaponenko, Crnogorac Ognjen Spahić, Slovenka Maja Gal Štromar, Srbin Vladimir Tabašević, jedan od najboljih poznavatelja djela Thomasa Bernharda Manfred Mittermayer te niz domaćih autora. Jedan od osnovnih kriterija pri izboru pisaca jest da su prevedeni na hrvatski, kaže direktor Seid Serdarević, a na listi zasad neostvarenih želja su Karl Ove Knausgård, Richard Flanagan, Vladimir Sorokin, Mario Vargas Llosa i mnogi drugi. U svakom slučaju, malenom timu naklade Fraktura za vrsnu organizaciju velikog projekta – kapa dolje!