Adam Rajzl, romansijer po vokaciji

Adam Rajzl, književnik i novinar, romansijer po vokaciji (Zvonik Eve Šimunove, 2008, Sjene na mjesečini, 2011), dokazao je to i novim romanom Mornareva žena. Realistički osmišljen, roman nam donosi suvremenost koncentriranu u opisu autorova slavonskog zavičaja i primorskoga gradića u kojem će glavni junak, Ivan Lipovac, potražiti svoj smisao postojanja. Od trinaest likova koji su vješto ukomponirani u narativnu strukturu romana ističu se ženski (Lucija, Ivanka, Suzana, Marijana, Anja), koji će raznolikošću i osebujnom storijom svojih sudbina uobličiti i životni put Ivana Lipovca. Ljubav je ono za čim žudi apostrofirani junak koji će se kroz svoje životne scile i haribde pobjednički provući i dočekati ljudsko poimanje sreće: ljubav uz odabranu ženu. Roman Mornareva žena, protkan brojnim digresijama-pričama, sačuvao je romanesknu strukturu u kojoj i marginalni likovi imaju svoj raison d’etre, romansijerski i životni razlog postojanja. Rajzl nije propustio istaknuti i naglasiti probleme kojima je opterećena Lijepa naša, od odlaženja „trbuhom za kruhom“ do problematičnih privatizacija i protupravnih metamorfoza kojima privilegirani stječu bogatstvo i moć. I tema Domovinskog rata nazočna je u romanu kao uglavnom etički problem sudjelovanja i domoljublja.

 U središtu razgranate naracije (koja zahtijeva pažljiva čitatelja i zaljubljenika u knjigu) ističe se tragika maloga čovjeka koji zbog osobnih nevolja ostaje bez posla, ugušen politikantskim manipulacijama u kojima je fenomen pravde i ljudskog dostojanstva „mrtvo slovo na papiru“: „Ivan je Lipovac cijelo vrijeme mirno sjedio na stolici, gledajući samo jednu točku ili u zajapurenu mršavu pravnicu. Činilo se da mu je sve potpuno svejedno. Podsjećao je na čovjeka kome su sve lađe potonule pa se pomirio sa sudbinom, s valom koji ga nosi. Čak se i ne pokušava zaustaviti i izvući iz rijeke koja iza ljetne oluje i jakog pljuska, mutna i nabujala, valja sve pred sobom. Nitko mu (tako je mislio) i nije pokušavao dodati ruku da ga izvuče iz te lude rijeke.“

Pisac upozorava na objektivne performanse postojećeg društva ne krijući subjektivnost osobnih spoznaja. Krutost neoduhovljenih uvjerenja suprotstavljena je osvjedočenim pozitivnim iskustvima, koja su oslonac opstojnosti. Potrebna je razboritost i dodir sa tlom koje nas je iznjedrilo. U tome je Adam Rajzl uvjereni zavičajnik. Slavonska duša u njemu opire se smicalicama, podmetanjima, spletkarenju, neistinama, ma odakle dolazile. U mnoštvu knjiga koje su nam na raspolaganju, a od toga ima ponajviše prevedenih iz nekog drugog podneblja, naš bi književni posao bio ukazati na boljke koje nas tište. Ili riječima spisateljice Vlastu Markasović, koja je u vrsnom predgovoru istaknula: „Cilj je pomalo voltaireovsko obrađivanje vlastitog vrta.“