A biva sve jesenije

Volim jesen. Jedva je dočekam nakon dugih i iscrpljujućih vrućina, koje u zadnje vrijeme počinju mnogo prije kalendarskoga ljeta. Volim kad ljeto blago ide k svojem smiraju, to je onaj meni najljepši dio godine kad sunce gubi snagu, kad više ne žari i ne pali nego ugodno miluje i grije, a dan se skraćuje. I on počinje posustajati. Narod to zove bablje ljeto ili Miholje ljeto, po arkanđelu Mihaelu (Mi-ha-el, tko je kao Bog), vojskovođi nebeske vojske i pobjedniku u borbi protiv pobunjenih anđela, čiji spomendan slavimo 29. rujna, a po reformiranom katoličkom kalendaru pridružila su mu se toga dana još dva arkanđela, Gabrijel (Ga-bri-el, junak Božji) i Rafael (Ra-fa-el, bog iscjeljuje, liječi). No sve je dobro ako taj blagi prijelaz iz ljeta u jesen ne poremete neke vremenske nepogode, koje unište svu mirnoću i vedrinu razdoblja u kojem se još opraštamo od ljeta, premda smo kalendarski već u jeseni. Godina 2017. jedna je od takvih. Atmosferski poremećenih. Smjenjuju se požari i poplave, tuča i suša, najava dobra uroda s trenutačnim uništenjem. Među godišnjim dobima već dulje nema nikakvih prijelaza, kakvih se još dobro sjećam iz djetinjstva. A sjećam se da sam o Uskrsu dobivala lake proljetne cipele, koje bi zamijenile teške zimske visoke ili, u najboljem slučaju, čvrste polucipele hafrlice (s jezikom, na žniranje), mama i tete preodijevale su se u proljetne kostime i kapute... Gdje je to danas? Nepotrebno je. Jer iz zime (i njoj su već poispadali negdašnji zubi) skačemo ravno u vrućinu, koja traje sve dulje i postaje sve nepodnošljivija.

Ako bude moglo, bablje ili Miholje ljeto još će se lijeno i paučinasto vući do kraja rujna, mjeseca koji je ime dobio po biljci ruju, što uključuje žut, žućkast, crven, crvenkast. I doista, lišće pomalo gubi svoju zelenu boju i počinje se šarati nevjerojatnom paletom od nijansi žute i smeđe do nijansi crvene i hrđave. Pa premda „znamo da leto otišlo je, eto, baš kakti vu snu“, nekako se sjetno mirimo s tom promjenom.

Upravo zbog svih svojih privlačnih atributa, jesen je izdašno nadahnuće pjesnicima, no to je tako dok je sve u redu, dok nema vremenskih nepogoda, šteta i nesreća. Jer kako ćeš lagodno hedonistički pjevati o cvrčcima, rodama, ždralovima, lišću, blagoj kiši, ocvalim lijehama i snuždenim strehama, o kestenjarima, tim uglarima, koji prašinu ljeta s peći brišu, kako gledati sofisticiranu Bergmanovu Jesenju sonatu, uronulu i utonulu u dubine slijepe ljudskih nemira, što to znači da jesen u tebi tuguje ako nezaustavljive bujice ruše sve pred sobom, ceste, mostove, krovove i drveće?! Ako voda prodire u kuće (kako to samo ona zna), u staje (i odvodi stoku, ne na pašu nego u utapanje), ako po svojem uzorku preorava već uzorana polja i pretvara ih u jezera uništavajući trud i muku generacija ratara, vinogradara, voćara, maslinara?! Kad se zemlja svako malo otvara, ljulja i trese, gutajući kuće, ubijajući ljude ili čineći ih u samo jednom trenu siromasima, beskućnicima i očajnicima?! Kako će mi jesen govoriti tiho, o tiho, kad se svuda oko mene sve više čuje plač i lelek za poginulim ili nestalim mužem, ženom, roditeljima, djecom, kad još dojučerašnji rajski otoci bivaju sravnjeni sa zemljom, kad se krajolik u hipu drastično mijenja, kad nestaju naselja, plaže, stoljetni kameni mostovi, domovi, kulturni spomenici, bogate berbe sezonskih plodova, kad nestaje stoljetna ninska solana koja se još prije samo nekoliko dana ponosila tradicionalnom ručnom berbom soli, a sada je više gotovo i nema?! Jesen po poljanama ne hodi tiho, ona je ove godine, dok još službeno nije ni nastupila, a ponaša se kao da je već starica, uništila i plod i rod, potopila zemlju na kojoj je sve to raslo, ostavila blato i vlagu u kućama, pustoš i strah u ljudima. Ona je iščupala stabla i bacila ih na krovove kuća, staja, na automobile, na ljude, pa kako da uz kišu koja neprestano pada s neba, kulja iz zemlje, iz svih otvora, iz neprotočnih kanala i septičkih jama mislim na njezin magleni plašt, na zvuk pile u kojem cvili jesen?! Mislim više na izgubljenu sigurnost koju su ta ispiljena i uredno složena drva trebala ljudima pružiti zimi, a sada plivaju kamo ih voda nosi.

Jesen je u svoje ime ugradila i svoje duboko značenje. Prasl. *esenь, osenь znači jesen. U stprus. assanis znači jesen, no got. asans berbu, žetvu, čime se preko stvnjem. aran približavamo današnjem njem. Ernte, žetva. Sve izvire iz ie. korijena *es + -en, Erntezeit, vrijeme žetve, skupljanja plodova. ­Jesen je zatvaranje prirodnoga ciklusa, za njim slijedi gnjiljenje i odumiranje, a što je drugo jesen života nego čekaonica smrti? Jesenas (ove jeseni) nećemo se veseliti bogatim plodovima jeseni, jer je priroda i predugo bila strpljiva s čovjekom koji se ni sada ne obazire na signale koje mu je slala, pa je, eto, i ona pokazala zube. Dok su ljudi živjeli više u skladu s prirodom, željeli su najprije pobrati sve što su te godine u poljodjelstvu stekli (jer jesen zbraja sve što joj ostavlja ljeto), pa tek kad su svojim obiteljima osigurali hranu za mirnu zimu, posvetili bi se sebi. Ženili su se najesen (Jesen stiže, dunjo moja ...). Uz jesen se javljaju dva pridjeva: jesenji i jesenski. Među njima je fina tanka razlika. Jesenji će prevladavati u pjesništvu (Jesenje veče, Jesenja samoća), a jesenski u informativnom stilu (jesensko zasjedanje Sabora RH). Negdje jesen shvaćaju tek kao most prema zimi, pa je zovu podzimak (Grobnik). Ne znam samo beru li i oni jesenjače, jesenske kruške, ili i njih zovu drukčije.

Kao što u ratu muze šute (inter arma silent Musae), tako šute i u elementarnim kataklizmama. Tek kad muke i patnje minu, a duša se nekako smiri, možda će tko u Krležinoj Jesenjoj samoći prepoznati i dio sebe. Mislim da me moji vršnjaci iz jeseni života zacijelo neće razočarati.

Sve više sam, sve luđe sam, sve tuđe i sve tužnije,

sve tamnije, sve sramnije, sve biva ružnije.

Sve hladnije, sve gadnije, sve ledenije,

samoća prazna, jesenja, a biva sve jesenije.