Cilj mi je stvoriti književnost

Književnica i prevoditeljica Sanja Lovrenčić na književnoj se sceni javila 1987. zbirkom pjesama Insula dulcamara. Otad je objavila niz pjesničkih zbirki, zbirki priča, romana, knjiga za djecu te radiodramskih tekstova. Prevodi s engleskog, francuskog i njemačkog jezika. Nedavno je prevela zbirku autobiografskih skica Waltera Benjamina Berlinsko djetinjstvo oko 1900, a Benjaminov tekst nadahnuo ju je i na pisanje vlastite proze pod naslovom Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih. Te dvije knjige, objavljene u vlastitoj nakladničkoj kući Mala zvona, povod su ovom razgovoru.

Na predstavljanju Berlinskog djetinjstva oko 1900. Waltera Benjamina izjavili ste da je riječ o najljepšoj knjizi koju ste ikada preveli. Čime vas je Berlinsko djetinjstvo toliko osvojilo? Kako je bilo prevoditi ga?

Bilo je toliko teško da sam prvu verziju prijevoda bacila i krenula iznova. Benjaminov je tekst neobično rafiniran, kompleksan i misaon. Riječ je o destilatu u kojem je ostalo samo ono što je najbolje i najpročišćenije, samo najizražajnije i najsloženije slike. Svaka je rečenica duboko promišljena i stilski iscizelirana, a prevodilac mora napraviti to isto, ali se s druge strane i osloboditi izvornika kako ne bi otišao u preveliku doslovnost koja bi tekst učinila nerazumljivim. Njemački mi je treći strani jezik, kojim se najmanje bavim, pa mi je prevodilački zadatak bio izuzetno težak, no bliska komunikacija s tim tekstom pružila mi je i iznimno zadovoljstvo jer nikad čovjek tako temeljito ne pročita neki tekst kao kad ga prevodi. Ne samo da morate znati što znači svaka riječ, nego i pronaći ton, konotacije, smjestiti svijet toga teksta u malo širi autorski kontekst. Sreća je što sam imala dovoljno vremena. Radila sam za vlastitu nakladu Mala zvona i nisam bila ograničena nekim rokom pa sam mu se mogla posvetiti onoliko koliko je bilo nužno. Dugo je trajalo, iako se radi o kratkom tekstu. Kao što je i rad samog autora trajao dugo, stalno mu se vraćao i mnogo ga puta prepravljao. Sama je povijest tog posthumno objavljena teksta zanimljiva. Dugo se tiskala verzija koju je 1950. uredio Theodor W. Adorno. No 1981. pronađena je ostavština u kojoj je i zadnja poznata verzija samog autora, redigirana u odnosu na ono što je imao Adorno, i to je tekst koji se otad objavljuje. Koliko je on konačan, teško je reći. No vjerujem da u priličnoj mjeri jest, jer su te rečenice toliko savršene u svojoj kompliciranosti da bi autor teško mogao ići u daljnju redukciju, a redukcija je ono što je u redakturama uvijek iznova radio. Tekstovi su postajali sve kraći i sve gušći.

Kako ste se uopće odlučili na prevođenje i objavljivanje tog teksta?

Moram priznati da je riječ o ideji mog sina i suradnika u nakladi Mala zvona Adriana Pelca, koji ovih dana brani diplomski na komparativnoj književnosti. Na taj tekst nabasao je baveći se teorijskim, filozofskim tekstovima Waltera Benjamina. Mnogo smo razgovarali, čitali naglas neke dijelove i s guštom radili na tom zajedničkom projektu.

Berlinsko djetinjstvo potaknulo vas je i na pisanje vlastite autobiografske proze Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih. Koja iskustva dijelite s Benjaminom? Koje su dodirne točke, a koje točke razdvajanja Berlina s početka 20. stoljeća i Zagreba šezdesetih godina prošlog stoljeća?

Počela sam pisati tu knjigu u specifičnim životnim okolnostima, kada sam se zbog agresivnosti susjeda morala odseliti iz vlastite kuće i kad je moj osobni osjećaj gubitka građanske zaštićenosti na neki način korespondirao s Benjaminovim osjećajem nezaštićenosti. Naravno, razlozi su drukčiji jer je svijet njegova berlinskog djetinjstva, od kojega se, uostalom, rano distancirao, nepovratno razoren s dolaskom Hitlera na vlast. Meni se, naravno, nije dogodilo ništa toliko strašno poput njegova bijega pred nacizmom. No moj relativni osjećaj elementarne zaštićenosti ipak je nestao – u okolnostima ovoga našeg, takozvanog tranzicijskog društva, u kojem vladaju korupcija i nezaštićenost običnih građana. Misaoni povratak u prostore djetinjstva na neki je način bio povratak u osjećaj zaštićenosti. Osim toga, Benjamin gotovo nigdje ne opisuje osobne odnose i međuljudske situacije, što ga, između ostalog, čuva od patetičnosti. Malo je ljudi u njegovoj knjizi, a mnogo prostora, boja, predmeta. Meni se to učinilo idealnim načinom da se progovori o temi djetinjstva, a izbjegne sentimentalnost. Predmeti i prostori prvih sjećanja vrlo su bogati i asocijacijama i emocijama – mislim da je to očito i u berlinskoj i u zagrebačkoj knjizi. Treća poveznica između njih jest fragmentarnost – i meni u pisanju najbolje leže kratke forme, ne volim dugačka razglabanja, važna mi je poetska komponenta teksta. Dakle, moja je knjiga neki oblik dijaloga s drugom knjigom, koji se ne odvija toliko na razini motiva koliko na razini forme. No ona je i meditacija o vlastitom prostoru – ne samo o njegovoj prošlosti nego i o sadašnjosti, jer uvijek se piše iz sadašnjosti pa je i ona neminovno prisutna.

I vaša i Benjaminova knjiga bude nostalgiju. Svijet djetinjstva i njegovi okviri posljednjih su se desetljeća iznimno promijenili. Kako vidite današnju djecu? Koliko su u prednosti, a za što su uskraćeni u odnosu na vaše vršnjake?

Razmišljanje o prednostima i uskraćenostima dio je odraslog diskursa, to je nešto izvanjsko djetinjstvu, nešto što dolazi poslije. Kakva god bila materijalna stvarnost oko njih, današnja će djeca jednom biti odrasli, ljudi koji stare i sjećaju se svoje prošlosti i ta će prošlost također izazivati nostalgiju – ako se radi o zaštićenim djetinjstvima. Kao što je Benjamin, bez obzira na svoju kasniju tragičnu sudbinu, imao izuzetno zaštićeno i ugodno djetinjstvo, imala sam ga i ja. To je ono što izaziva nostalgiju: zaštićenost, voljenost te ono prvotno otkrivanje riječi i stvari u svijetu koji je novome biću blistavo nov. Nisam mnogo komentirala svijet šezdesetih koji mi se otkrio u vlastitim sjećanjima, no mislim da se na taj način i on – s prednostima i uskraćenostima – otkriva tim jasnije.

Djetinjstvo je relativno kratko razdoblje u odnosu na cijeli život, no ono nas oblikuje i znatno utječe na kasniju sudbinu. Sva su iskustva nova i intenzivna, vi to razdoblje među ostalim opisujete kao „doba glatke okrugle potpunosti“, kada smo ispunjeni „svijetlom sigurnošću“. Znatan dio vašeg opusa posvećen je djeci. Djetinjstvo i djeca su vam na različite načine inspirativni kao književnici.

Zapravo i ne toliko. Meni je djetinjstvo bilo inspirativno dok su mi djeca bila mala i tada sam dosta pisala za djecu. Međutim, ti moji tekstovi nekako su izašli na vidjelo kao moja glavna preokupacija jer je to neka vrsta kardinalnoga grijeha kod nas, ako počnete pisati za djecu, više vas nitko ne uzima ozbiljno. O djeci i za djecu ne pišem već prilično dugo, moje izvorište i konstanta mog bavljenja književnošću jest poezija, i mislim da se to može primijetiti i u Zagrebačkom djetinjstvu. To je tekst koji je možda vezan s mojom životnom dobi, s dolaskom u životno razdoblje retrospekcije, koja nije neko obuhvatno stanje duha, ali s godinama čovjek ipak počinje gledati unatrag i uspoređivati svjetove svoje prošlosti i sadašnjosti. U tom smislu knjiga je možda zanimljiva nekoj generacijskoj publici, javlja mi se dosta ljudi koji prepoznaju ovaj ili onaj detalj. No nije mi to bio cilj. Moj cilj je bio stvoriti književnost, literarne slike koje funkcioniraju bez obzira na kontekst određenog prostora i vremena.

Kao što ste spomenuli, s Benjaminom dijelite sklonost fragmentarnosti. No okušali ste se u različitim književnim formama, a bliske su vam i audioforme. Na različite načine surađujete s Trećim programom Hrvatskog radija, potpisujete niz radioigara, dokumentarnih radiodrama. Kada posežete za kojom formom?

To je donekle rezultat okolnosti. Mnogo sam radila za radio u devedesetima, kada mi je bilo izuzetno teško naći nakladnika. Dramski program Hrvatskog radija tada je bio prilično otvoren. Uspijevala sam mnogo raditi i dobila sam neke nagrade, moji radovi išli su na festivale. Stjecajem okolnosti sve manje sam se time bavila, no vjerujem da ću se opet vratiti eksperimentiranju sa zvukom jer riječ koja ne ide preko tiskanog medija nego izravno, kao izgovorena riječ, ima neku drugu vrstu snage, boje i tu krasnu privremenost, odjekuje koliko odjekuje. Sve je to meni vrlo zanimljivo, nešto čime se volim baviti. Dulju prozu pisala sam jer mi je to bila neka vrsta izazova, pitala sam se mogu li i kako je to napisati roman. Sada, kad gledam unatrag – i pišem novi roman – potpuno mi je jasno u kolikoj su mjeri moji romani, Klizalište ili Ardura, satkani od kratkih proza. Ono što sam radila za radio također se može – iz perspektive romanopisca – smatrati kratkim formama.

Prevođenje Benjaminova Berlinskog djetinjstva i pisanje proze o vlastitom djetinjstvu izravno su povezani. Na koji se način inače nadopunjuju vaš prevoditeljski i spisateljski rad?

Mislim da je za moje pisanje jako, jako važno što sam se bavila prevođenjem cijeli život. Prevodeći, čovjek mora vrlo intenzivno misliti o jeziku. Najviše, naravno, o jeziku na koji prevodi. To je nešto što bih gotovo zadala kao obaveznu zadaću piscima. Pisac se zanese, čini mu se da je sve što napiše dobro, krene i sipa riječi, pa ako nema dobra urednika ili strogu samokontrolu, tu bude svega i svačega. Kad prevodite, autor vas koči, morate mu biti vjerni i ne smijete mu pokvariti tekst. Kao vježba razmišljanja o jeziku, prevođenje je apsolutno sjajno. Osim toga, prevođenjem dobivate širinu. Za mene je bila privilegija prevođenje knjiga Virginije Wolf, Dylana Thomasa, Waltera Benjamina, Mary Wollstonecraft, Dorothy Wordsworth, Nicolasa Bouviera. To su novi svjetovi koji su mi se otvarali i obogatili moj svijet.

Književnica ste, prevoditeljica, urednica i nakladnica – mnoge karike knjižnog lanca poznajete iz prve ruke. Kako ste doživjeli propast najvećega hrvatskog knjižnog lanca Algoritma? Jeste li zabrinuti za budućnost knjige u Hrvatskoj?

Nažalost, prilično sam pesimistična, stanje je loše, a urušavanje Algoritmova knjižnog lanca samo je očekivani vrhunac priče koja već dugo traje. Nakladnički bi sektor potpuno propao da nema potpora Ministarstva kulture i Grada, što znači da se održava na životu umjetnim sredstvima. Loša privatizacija knjižarskih lanaca, svojevremeni udar na nakladnike kiosk-izdanjima, poslovni „model“ u kojemu distributeri sustavno ne plaćaju dobavljače, tj. proizvođače knjiga, dugogodišnje smanjivanje prostora za kulturu u novinama i časopisima te opće i strmoglavo srozavanje razine javnog diskursa donose rezultate koje nije lako promijeniti. U civiliziranom je svijetu, primjerice, nemoguće da prodaja knjiga bude u vlasništvu onih koji ih proizvode – to jest, nakladničke su knjižare, ako ih uopće ima, iznimka na tržištu. Sjećam se razgovora tijekom jedne rezidencije u Sjedinjenim Državama, kad sam se raspitivala o njihovu načinu distribucije knjiga, pa su mi rekli da bi se kod njih objedinjavanje nakladništva i distribucije smatralo atakom na intelektualni život Sjedinjenih Država jer to znači da onaj koji prodaje ima definitivnu riječ o onome što se uopće objavljuje. Mislim da se kod nas dogodilo više tih „ataka“ i da trenutačno izgledi nisu baš dobri. Može se tu i tamo obnoviti neka knjižara, ali gdje su čitatelji i kupci knjiga? Nakladnicima se zamjera što su knjige skupe, ali jeftinije ne mogu biti s našim nakladama koje se i dalje smanjuju. No ne vjerujem da je to jedini pa čak ni glavni razlog slabe prodaje. Iz različitih razloga, koji su odveć kompleksni da bi ih se ovdje suvislo analiziralo, čitanje, mentalna aktivnost, zadubljenost i tišina što ga ono podrazumijeva, postali su u ovom prostoru i vremenu marginalni. Čini mi se da se različite vrste površnog, hektičnog, često iracionalnog diskursa prelijevaju iz javnih prostora u privatne i natrag, a u tim okolnostima ponestaje mjesta za duboki doživljaj i promišljanje svijeta na koje poziva književnost.

Imate li ideju koje bi mjere mogle popraviti situaciju? Kako ocjenjujete nastojanja Zajednice nakladnika i knjižara, udruge Knjižni blok...?

Ne znam kako se stanje može popraviti, a sasvim sigurno ne vidim da su dosadašnji razni sastanci i inicijative donijeli neku veliku korist. Sebe pak, barem ponekad, vidim kao osobu konkretne akcije pa pokušavam stvoriti novu publiku, primjerice manifestacijom Uberi priču!, kojom slikovnice domaćih autora dolaze izravno do djece. Takve individualne i raspršene akcije možda mogu donijeti neki mali pomak, ali ne mogu pokrenuti kritičnu masu niti ostvariti značajniju promjenu. Nadam se da će i dalje biti pismenih ljudi, iako se ponekad šalim govoreći da ćemo početi raditi rukopisne knjige jer će čitatelja biti taman toliko.

Nedavno ste se vratili iz rezidencije za pisce u Švicarskoj, spremate se za sličan boravak u Beču. Kako na vas utječe izmještenost iz svakodnevice, koliko je inspirativna za pisanje?

Takve su mi rezidencije spas! S jedne strane, to mi je neka vrsta priznanja jer je riječ o otvorenim natječajima na koje sam se javljala s vlastitim prijevodima svojih tekstova na francuski i engleski te prolazila u prilično oštroj konkurenciji. Ta prihvaćenost, koju doma ne doživljavam u prevelikoj mjeri, neka mi je vrsta podrške i poticaja. Osim toga, te moje rezidencije – dosad njih pet – pokazale su se kao divna mjesta onkraj gradova, na nekakvom ladanju gdje se netko brine da nekolicina pisaca može u miru raditi. Jer ta mjesta postoje zato što je netko vjerovao ili još vjeruje – obično je riječ o privatnim zakladama – da pisanje ima neku vrijednost koja nema veze s novcem. Kod nas se autor češće osjeća kao nekakav gnjavator i prosjak nego kao netko tko stvara neku vrijednost. No najvažnije je to što na tim mjestima zaista uspijem pisati: ta razdoblja od mjesec ili dva bezbrižna života i koncentrirana rada zaista su mi dragocjena.

Vjerojatno su poticajni i susreti s drugim piscima.

To su uvijek malene grupe. Sad nas je u Švicarskoj bilo pet, prošle godine u Villi Yourcenar bilo nas je samo troje. Nekako je uobičajeno da preko dana uglavnom svatko radi za sebe, a predvečer se svi okupljaju uz večeru, uglavnom željni razgovora. O čemu razgovaramo? Naravno, najviše o knjigama, pisanju, riječima, pojedinostima vlastitog i tuđeg izlaženja na kraj s jezikom. Ljudi rado govore o svojim omiljenim knjigama i tu dolazi do zanimljive i poticajne razmjene. Često također čitamo jedni druge, koliko je moguće, s obzirom na jezične barijere. No primjećujem da se sve više razgovara i o politici. Čini mi se da društvo i njegovi akutni problemi dolaze sve više u fokus, ne nužno pisanja, ali razmišljanja ljudi koji se bave pisanom riječju.

Ljudi koji se bave pisanom riječju: zatekla sam vas kako nešto bilježite i prije našeg današnjeg sastanka!

Kao što puž ostavlja trag za sobom, tako ja ostavljam trag tinte u bilježnicama. Iz toga poslije nešto bude ili ne bude, ali bilježenje mi je neka vrsta potvrde da živim, to radim oduvijek, još od djetinjstva, i nakupilo se mnogo tih bilježnica. U njima su skice za priče, fragmenti pjesama, raspoloženja pretvorena u predmete i boje, prizori stvarnosti – prvu verziju Zagrebačkog djetinjstva gotovo sam u cijelosti napisala tako, u kafiću, u bilježnicu. Kad god uspijem uhvatiti trenutak mira i negdje nešto zabilježiti, čini mi se da je dan dobar.