Boja kao simbol nematerijalnosti

Različiti identiteti (slikara, džudista, avangardnog umjetnika, majstora promidžbe, pjesnika, mistika) koji sačinjavaju cjelovitu osobu Yvesa Kleina (1928–1962), i različiti umjetnički mediji koji zajedno tvore precizno i jedinstveno umjetnikovo djelo, da bi se naposljetku identiteti i samo djelo stopili u Kleinovoj vlastitoj konstrukciji sama sebe, predstavljeni su na izložbi Theatre of Void (Kazalište praznine) u interdisciplinarnom centru za likovnu umjetnost Bozar u Bruxellesu. Izložba je organizirana u suradnji s liverpulskom galerijom Tate i prva je Kleinova monografska izložba u Belgiji nakon 1960. Fokus izložbe nisu umjetnički pokreti kojih je Klein privremeno bio dijelom, poput grupe Zero i Novih realista, već Kleinova individualnost i originalnost. Na izložbi je predstavljeno tridesetak kapitalnih djela nastalih u njegovu kratkom umjetničkom vijeku – umjetnošću se ozbiljno počeo baviti u dobi od 26 godina, a umro je od srčanog udara samo osam godina poslije. Izložba donosi radove iz različitih, ali istovremeno povezanih umjetničkih faza – od monokromnih slika preko Kleinovih spužvi (reljefa pričvršćenih na platna i u obliku skulpture), antropometrija i slika izvedenih vatrom (fire paintings), sve do rijetko dostupnih filmova i fotografija tih performativnih radova. Nažalost, nisu predstavljeni radovi iz njegove zlatne faze, različiti Monogoldi nastali od 1960. nadalje. Scenografiju izložbe, minimalističku i bijelu, potpisuje Isabelle Speybrouck te u takvoj konstelaciji izražajnost i dubina boja Kleinovih djela još više dolaze do izražaja.
Sveobuhvatna vizija tog radikalnog umjetnika poslijeratnoga razdoblja, čovjeka koji je u slikarstvo pedesetih godina prošloga stoljeća ponovno uveo monokromiju, a ujedno otvorio nove perspektive umjetnosti performansa, body i land arta, konceptualne umjetnosti, minimalizma i enformela, bliska je tekstu Ivane Brlić-Mažuranić, koja kao djevojčica u jednom od svojih dnevnika, pedeset godina prije Kleina, na prijelazu 19. u 20. stoljeće, piše: „Već tako dugo ljudi, ovi sadašnji, žive da mi se čini da novoga ne može ništa biti i da bi vrlo interesantno bilo kad bi se cijeli svijet uništio jednim moćnim udarcem.“

Internacionalna Kleinova plava

Mažuranićeva nije znala za atomsku bombu, dok je Klein umjetnički djelovao nakon Drugoga svjetskog rata. No sve navedeno nije presudno, već je ključna Kleinova želja za oslobođenjem, ukorijenjena u postmodernom vremenu u kojem i mi danas živimo, a koje je naša književnica u navedenom tekstu anticipirala. Sam Klein u tekstu Moj stav u bitci između linije i boje napisao: „Mi živimo u atomskom dobu gdje bi sve materijalno i fizičko moglo nestati u trenu i biti zamijenjeno ničim nego krajnje zamislivom apstrakcijom. Za mene ondje postoji osjetljiva umjetnička boja koja je nematerijalna.“

Boja je Kleinova istina, boja kao svijet bez granica, a granice nisu ništa drugo nego linije. Pigment je svijet slobode koji nas polagano uranja u beskraj...

Ovdje je začeta priča o Kleinovim monokromima s kojima i započinje umjetničku karijeru. Izvodio ih je u različitim bojama, osobito 1955–57, no uskoro se počinje koncentrirati na jednu boju, pigment ultramarin – Internacionalnu Kleinovu plavu – a njezinu kemijsku formulu službeno je registrirao pod tim imenom. Put plavetnila započeo je 1947, kad je sa slikarom Armanom i pjesnikom Pascalom istraživao zen-budizam, džudo i AMORC (Stari i mistični red Ruže i Križa) te su oni, ugledajući se na teorije Maxa Heindela (utemeljitelj AMORC-a), između sebe odlučili podijeliti svijet. Klein je prisvojio plavo nebo Nice kao dio svojega kraljevstva minerala: „Onoga dana, kad sam ležao u Nici“, piše Klein, „počeo sam mrziti ptice koje su letjele po mom plavom nebu bez oblaka, jer su one pokušavale napraviti rupe na mom najvećem i najljepšem djelu.“

Internacionalna Kleinova plava (IKB), devet godina poslije, rezultat je toga popodneva. Nije uspio prisvojiti nebo, ali je stoga prisvojio jednu nijansu plave boje! Sama plava boja, jer, „plavo ne poznaje dimenzija“, postaje umjetničko djelo. Ton određene boje veže se za osobnost Yvesa Kleina umjetnika, koji je od svoje osobnosti nastojao stvoriti estetski projekt sačinjen od njegovih različitih identiteta.
Jedanaest naizgled identičnih IKB-monokromnih slika, živih prisutnosti, izložio je 1957. u galeriji Apollinaire u Milanu pod naslovom Proposte Monocrome, Epoca Blu. Svaka slika imala je drukčiju cijenu jer nije želio naglasiti materijalnu vrijednost rada, nego se nastojao usredotočiti na senzibilitet sama gledatelja, aktivnoga sudionika u umjetničkom djelu.

„Što je senzibilitet?“, pisao je. „To je nešto što postoji onkraj našega bića, ali ipak nam zauvijek pripada. Sam život ne pripada nama. S našom vlastitom senzibilnošću možemo steći život. Senzbilnost je valuta svemira, prostora, prirode. Ona nam omogućuje da steknemo život u prvom materijalnom stanju.“

Antropometrije

Kleina zanima materija života, pigment boje iz kojega je nastalo sve i ništa. Sama praznina...

Iste godine izlaže tek praznu galeriju bijelih zidova (možda bijele plohe scenografije ove izložbe aludiraju i na taj rad) pod naslovom Surfaces et blocs de sensibilité picturale – Intentions picturales u Galerie Colette Allendy u Parizu. Zapazivši interes kolekcionara, počeo je prodavati prazan prostor, koji je nazvao Zonom nematerijalne slikovne osjetljivosti. Plaćalo se zlatom, a Klein bi potpisao ček. Kupac bi potom morao spaliti ček, a umjetnik bi zlato bacio u rijeku Seinu (Transakcija zone nematerijalne slikovne osjetljivosti Dini Buzzatiju, Pariz, 1962, fotografija).
Obje izložbe, milanska i pariška, britkim humorom govore o Kleinovu odnosu prema materiji kao prema nematerijalizmu i nematerijalnosti... Uz spomenutu fotografiju, na izložbi u Bozaru, ne samo da su izloženi monokromi poput Bez naslova – plavi monokrom (IKB 79), već je na podu izložen i nekoliko metara dug Čisti pigment (PIG 1). Nalazi li se pred posjetiteljem reljef, skulptura, slika ili tek misao? Djelo odjekuje taktilnošću, no ostaje nematerijalno. Kratko i jasno napisao je Zdenko Rus u tekstu o Kleinovoj izložbi održanoj 1971. u Zagrebu, „izvorna su Kleinova djela nematerijalna“. Klein se poigrava vrijednošću materije, jer na kraju sve završava u dahu, odnosno u prahu (jednog čeka) ili potonuću zlata. Umjetnost se događa post festum, ona je herbarij prezenta, plamen napuštena zgarišta.
Izložba donosi i različite vrste slika učinjenih vatrom, antropometrije te filmova koji prikazuju Kleina kako uz pomoć vatrogasca (koji neprestano gasi vatru) radi na jednoj od svojih vatrenih slika. Isto tako, različite ženske osobe stvaraju antropometrije, svoja naga tijela umaču u IKB kako bi ostavile otiske tijela na papiru. Likovni kritičar Pierre Restany, čija je karijera bila srasla s Kleinovom, uspoređivao je antropometrije s ljudskim otiscima pronađenim u spilji Lascaux, dok se Klein referirao na „sjene Hirošime u pustinji atomske katastrofe“. Vidljiv je i utjecaj džuda, koji je Kleinu „pomogao shvatiti slikovni prostor i otkriće ljudskog tijela u duhovnom prostoru“. U tom se kontekstu može čitati i Kleinova akcija, fotomontaža Skok u prazninu (Harry Shunk i János Kender, Skok u prazninu Yvesa Kleina, 1960), gdje umjetnik prividno levitira u beskrajnom prostoru. „Nije da će s raketama, Sputnicima ili projektilima moderni čovjek osvojiti Svemir“, pisao je umjetnik tom prilikom.

Klein se volio koristiti riječju osvojiti, ne samo kad je govorio o ljudskoj vrsti općenito nego i o samome sebi. Čeznuo je plavom bojom osvojiti svemir i cjelokupnu pojavnost, pritom se uvijek utječući inovativnim marketinško-umjetničkim strategijama kako bi što široj javnosti predstavio svoj rad. Primjerice, dizajnirao je plavu poštansku marku koju je zalijepio na pozivnicu pariške izložbe Yves Klein – Proposition Monochrome, na otvaranju izložbe pustio je u nebo 1001 balon s helijem i slično.

Umjetnost
koja nadilazi umjetnika

Nisu svi bili oduševljeni njegovim strategijama, primjerice Guyju Debordu nije se svidjela naklonjenost spektaklu, a kritičar Claude Riviére je akt s balonima nazvao sramotnim i komercijalnom promidžbom! Nedvojbeno, Klein jest bio umjetnik poslijeratnoga društva brendiranja, marketinga i masovne proizvodnje, koji se istodobno ugledao na misticizam, kršćanstvo, zen-budizam. Netko bi mogao reći: tipični zapadnjački umjetnik, Gauguin sredine 20. stoljeća, šoumen u potrazi za primordijalnim! Taj netko mogao bi biti u pravu da se Kleinovo djelo u mnogočemu ne zasniva na kontradikcijama – iako apstraktno njegovo slikarstvo odiše narativnošću te ovisi o jeziku. Iako je mnogo toga takoreći preuzeo – monokrom od Maljeviča, plavu boju od Giotta, otiske iz spilje Lascaux...., ipak je u svemu otišao korak dalje. Apstrakciji je pridao konceptualno- performativnu notu i senzibilnost gledatelja, konceptualnoj umjetnosti visoku estetiku apstrakcije (minimalizma), a otiske iz spilje Lascaux i Giottovu plavu proširio je na duboko kazalište praznine – svoju personu, druga (ljudska) tijela u svemiru, samu zemlju, plavo nebo, i naposljetku cijeli svemir! S druge strane, koliko god je čeznuo da cijeli svijet vidi njegovo djelo, trudio se ostati anonimnim, ne ostaviti vlastiti trag – slikajući monokrome koristio se valjkom umjesto kistom, u antropometrijama ženska tijela postala su svojevrsni kistovi, a vatrene je slike stvorila vatra uz njegovu pomoć! Stoga pridjev precizno savršeno prianja uz Kleinovo djelo jer on je želio da njegova umjetnost bude sve i svagdje, da nadiđe umjetnika. Ne samo da cijeli svijet vidi njegovo djelo nego da cijeli svijet njegovo djelo bude. Plava kapljica u svemiru.