Žrtva vlastite osobnosti

Ako je suditi na temelju njegovih zasad posljednjih dvaju kinofilmova, psihološke (post)ratne biografske drame Tragovi prošlosti i recentne biografske ratne drame Churchill, podrijetlom australski filmaš Jonathan Teplitzky autor je zaokupljen intrigantnim biografskim pričama fokusiranima na razdoblje Drugoga svjetskog rata. U obama slučajevima riječ je o storijama u središtima kojih su istaknuti, zanimljivi i slojeviti protagonisti i sudionici važnih ratnih događaja i zbivanja, ljudi čije djelovanje Teplitzky s promjenjivim uspjehom pokušava sagledati u prijelomnim trenucima njihovih života, ili u sugerirano prijelomnim momentima, pri čemu je naglasak na njihovim karakterima, duševnim stanjima i mijenama, sagledanima u kontekstu užih obiteljskih, prijateljskih i suradničkih krugova.

U tematskom i produkcijskom smislu Churchill je dosad najambiciozniji projekt Jonathana Teplitzkog, raskošno producirana, učinkovito no dijelom i prenapadno stilizirana, sugestivno atmosferična, elegantno i većinom nenametljivo režirana te u cjelini vrlo dobro glumljena storija o 96 sati u životu Winstona Churchilla, britanskoga premijera kojeg u velikoj dvojbi zatječemo tri dana prije Dana D, iskrcavanja savezničkih postrojbi u Normandiji. U interpretaciji uvijek pouzdana karakternog glumca Briana Coxa, koji ovdje ipak odveć skreće u manirizam i povremeno glumatanje, možda i po želji redatelja, Churchill je čovjek golema ega i neslomljive volje, bučan, temperamentan i hirovit državnik oko kojeg se prema autorima okreće čitav svemir, koji se prema suradnicima i supruzi Clementine (sjajna Miranda Richardson, najuspjelija uloga u filmu) često ophodi poput tiranina te kojeg – također prema autorima – u bržem i odlučnijem donošenju teške i za budućnost ratnih zbivanja prijelomne odluke sprečava traumatično sjećanje na Prvi svjetski rat.

Britanski general Bernard Montgomery (Julian Wadham) i njegov američki kolega Dwight Eisenhower (vrlo dobar John Slattery) Churchilla intenzivno nagovaraju da se složi s pokretanjem završnoga dijela operacije Overlord, iskrcavanja na plaže u Normandiji, no britanski premijer se protivi, ponajviše stoga što ga još progone uspomene na bitku na Galipolju, tijekom koje je u drugoj polovini 1915. izginulo dvadeset tisuća britanskih vojnika, a Churchill strahuje da bi broj poginulih sad mogao biti i veći. I to je sva drama u filmu realno bez drame, jer s jedne strane zapovjednici savezničkih snaga praktički uopće, osim iz sasvim načelnih razloga dobivanja njegove suglasnosti, ne vode računa o Churchillovim stavovima (štoviše, otvoreno ga napadaju, a u jednom trenutku padne i ozbiljan prijedlog o njegovu povlačenju s dužnosti), a s druge gledatelj dobro zna kako su se zbivanja odvijala te da nikakva odustajanja ili odgode neće biti. U dramskom smislu Churchill je tako film bez stvarne dramske tenzije i klimaksa (zamjetan je tek onaj melodramski pridodan u liku mlade tajnice zabrinute za sudbinu svoga zaručnika vojnika), i sve je usredotočeno na Churchillov lik, na njegov intenzivno prisutan krupni plan i neprekidno eksploatiranje znanih ikonografskih detalja, od šešira i neizbježne cigare do viskija i kratkih hlača. Možda i trećina filmskog vremena tako se troši na šešir, kojem je već od uvodnog dijela s Churchillovom vizijom krvavocrvenog mora pridano određeno simboličko značenje, na protagonistovo paljenje i pušenje cigara, na nalijevanje i ispijanje viskija, a njegovo ustrajavanje na odijevanju kratkih hlača u jednoj sekvenci ima i humorne konotacije. Autori pokušavaju sugeriranu, ali realno nepostojeću dramsku napetost razblažiti humornim detaljima zasnovanima na Churchillovoj klišeizirano predočenoj „strogoj, ali pravednoj očinskoj osobnosti“, no kako prave drame nema, tako se i Churchill ponajviše pomalja kao stanovita karikatura. On je formalno u središtu svega, no za tijek neposrednih zbivanja zapravo posve nevažan, a kad i sam to shvati, počet će se otresati na Clementine i spomenutu tajnicu. U tim dijelovima stvaran čovjek iza filmskog lika postaje antipatičan pa i odbojan te se film umjesto zamišljene hagiografije pretvara u medvjeđu uslugu samu Churchillu. Unatoč sažetosti filmskog vremena, cjelina se doima predugom, repetitivnom i pomalo zamornom, ponajviše zbog nedostatka konkretnijih zbivanja, pa se naposljetku može reći da je Churchill ambiciozno zamišljeno, ali mediokritetski izvedeno ostvarenje, idealno za prikazivanja u televizijskim terminima nedjeljom poslijepodne.