Život pod obroncima Bilogore

Svaki se čovjek ponosi zavičajem, njegovom tradicijom i prirodnim ljepotama. Toj vrsti zaljubljenosti nije mogao odoljeti ni mladi povjesničar Nikola Cik, istražujući povijest svoga kraja u knjizi Ekohistorija Đurđevca i Virja. No, za razliku od povijesnih knjiga koja govore o političkim ili vojnim prilikama, njegov rad temelji se na ekohistoriji toga kraja, kao specifičnoga dijela povijesnog istraživanja. Autor objašnjava kako ekohistorija obuhvaća odnos društva i okoliša i pritom je ekohistorija „skup elemenata koji svojim složenim vezama tvore okvir, okolinu i životne uvjete čovjeka i društva“ i kako je „okoliš djelovanje čovjeka u prirodi“.

Autor knjige, uz već istražene povijesne izvore, bavio se i istraživanjem kartografskih prikaza te proučavanjem matičnih knjiga, demografskih kretanja i crkvenih zapisa. Dio Podravine oko Đurđevca i Virja, a kojim se autor knjige bavi, imao je specifični status jer se u 18. stoljeću nalazio na granici između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva, u sklopu Vojne krajine. Između ostaloga, ta dva naselja bila su i najveće rimokatoličke župe tog područja.

U povijesti Hrvatske odradili su važnu obrambenu ulogu, braneći hrvatske krajeve od prodora Turaka. Zbog toga su, ističe autor, bili predmetom turskih pustošenja, suočeni s razaranjem naselja i zarobljavanjem svoga stanovništva. Na okoliš se takav nestabilan status odražavao ponajprije u sječi šuma, napuštanju obradivih površina te destrukcijom pješčanih naslaga koje je rijeka Drava prirodnim putem pravila.

Autor je u knjizi najviše prostora u odnosu društva i okoliša Podravine posvetio rijeci Dravi (koja je u kartografskim prikazima iz 18. stoljeća prikazana kao meandrirajući rijeka) i koja je unatoč geografskoj udaljenosti imala velik utjecaj na te krajeve. Na Dravi se kao i oko nje odvijao život. Prije svega, bitna su bila močvarna područja koja su okruživala naselja i đurđevačku utvrdu. Isušivanjem tog močvarnog dijela omogućen je nastanak plodnoga zemljišta. Vode rijeke Drave bile su bitne i za velik broj mlinova u kojima se proizvodilo brašno važno za prehranu stanovništva. Drugi važni segment za ekohistoriju Đurđevca i Virja obronci su Međurečke gore – Bilogore. Na tom području nalazile su se šume koje su bile zalihe drva. Sve to, uz izgradnju putova, piše autor knjige, važno je za naseljavanje područja oko Đurđevca i Virja.

Nudeći pojedinosti i dokaze istraživanjem ljudskoga djelovanja u Đurđevcu i Virju, Nikola Cik postavlja i pitanja o tome kako je okoliš utjecao na razvoj ljudskih naselja i jesu li pritom ljudi poštivali prirodu i sva njezina pravila te jesu li prirodni resursi utjecali na zanimanja stanovništva. No njega zanimaju i obrnuti slučajevi pa se pita kako su ljudi utjecali na okoliš i na koji su ga način prilagođavali potrebama. Cilj je ove knjige i pokušaj davanja odgovora na ta pitanja.

Knjiga Ekohistorija Đurđevca i Virja hvalevrijedan je dokument o povijesti odnosa između ljudskog djelovanja i prirode u jednom dijelu Podravine, a istovremeno je i ogledni primjer načina života velikoga dijela hrvatskog stanovništva 18. stoljeća.