Žensko (raz)otkrivanje

Platforma 90–60–90 već petnaestak godina sustavno promiče suvremene umjetničke izričaje, najprije u suradnji s Udruženjem za razvoj kulture, a od 2011. u kolaboraciji sa Zagrebačkim centrom za nezavisnu kulturu i mlade – POGON. O posljednjem razdoblju svjedoči i zanimljiv katalog, svojevrsni art-book, promoviran prije pola godine, koja uz zanimljiv dizajn Rafaele Dražić sublimira tridesetak izložbi-projekata, održanih u prostoru bivše tvornice Jedinstvo od 2011. do 2015. Cijeli taj iscrpni program godinama osmišljava Marijana Stanić, akademska kiparica, predsjednica Platforme za suvremenu umjetnost i kuratorica programa (ponekad surađujući i s drugim kustosima) Galerije škakljiva imena. Posljednjih godina ona izložbene sezone uokviruje zajedničkom temom, pa su u razdoblju koje sažima navedeni katalog-knjiga realizirani programi nazvani Biti doma, Heroji, Vrijeme. Još aktualnu seriju izložbi i drugih događanja, započetu u svibnju 2016, objedinjuje pak tema Uniforma i na taj izazovni motiv dosad su samostalnim izložbama odgovorili umjetnici Sandra Sterle, Tajči Čekada, Milica Tomić, Borna Demel, Martina Mezak, Milan Božić i Silvijo Vujčić, dok bi se do kraja godine istom temom trebale pozabaviti i Vlasta Žanić te Ines Krasić.

 Prigodu pak da zaključi jesensko-proljetnu sezonu 2016/17, otvaranjem upravo na prvi dan ljeta, dobio je ženski dvojac Ana Belošević i Danijela Štambuk, akademska kiparica i modna dizajnerica koje, iako vršnjakinje i sugrađanke, dosad nisu umjetnički surađivale. No na ponudu voditeljice galerije da to pokušaju brzo su pronašle zajednički izlagački modus i, nakon nekoliko odbačenih ideja, nastao je koncept koji se naposljetku realizirao izložbom znakovita naslova Caché. Okorjele poznavatelje pop-kulture naziv vjerojatno asocira na istoimeni film austrijskog filmaša Michaela Hanekea, u kojem skrivene, potisnute traume iz djetinjstva rezultiraju progonom, tjeskobom i sučeljavanjem koje okončava tragedijom. Izložba naših umjetnica nije u svom razotkrivanju išla toliko daleko, ali se svejedno bavi motivom koji nudi svakodnevnu utilitarnost, no sadržava i tajanstvenost i maglovitu auru „mračnog predmeta žudnje“ – ženskim torbicama. Osim njihove praktične namjene, torbice su u suvremenom modnom biznisu i svojevrsni fetiši (gotovo na razini cipela s visokim petama) pa modeli najpoznatijih dizajnera dosežu vrtoglave cijene, postoje i žene kolekcionarke torbi. Ženske torbice podgrijavaju i maštu suprotnoga spola, pa je muškom mozgu često nerazumljivo zašto torb(ic)e mogu biti velike, a uvijek nedostatne, jer u njima često nedostaje baš ono što je njezinoj vlasnici u tom trenutku potrebno. A u tri torbe izložene u Galeriji 90–60–90 doista bi svašta moglo stati, jer ih je autorica Danijela Štambuk izradila u predimenzioniranom mjerilu, u trima različitim kožnim varijantama, te objesila o strop da zajedno čine prostorni „ritualni“ trokut. U njega je posjetitelj mogao ući ili ga tek zaobići, a uz osvjetljenje s bočnih zidova galerije takav je postav stvarao dojam začudne prostorne instalacije, u kojima glatkoća ili hrapavost kože i igra svjetla i sjene dodatno pojačavaju osjećaj iščekivanja sučeljavanja s nečim potisnutim, skrivenim. A za cjelovito „razotkrivanje“ nije bilo dovoljno samo obići instalaciju, već je u torbe trebalo i zaviriti, prići im blizu i pogledati što kriju mali otvori na poleđini svake od njih.

Za „unutrašnji“ segment dualne izložbe zadužena je bila druga autorica, kojoj je propitivanje intime ionako karakterističan estetski izričaj. Već na izložbi Inside Ana iz 2005. Ana Belošević je naime u galeriji stvorila BB-pseudoreality imitaciju vlastitog života, pokazujući već na početku karijere da ne zazire od temeljnih artističkih nagona, poput egzibicionizma ali i samosučeljavanja ili komunikacije s publikom na izravan način. U igru otkrivanja uvukla je sada niz prijateljica i nepoznatih žena koje su joj dopustile da snimi unutrašnjosti njihovih torbi. Te su fotografije potom posložene tako da se pretapajući smjenjuju jedna za drugom i strpljivi zavirivač, koji je provirio kroz rupicu na velikoj torbi, nakon tri minute bogatiji je za spoznaju što sve može stati u šezdesetak snimljenih torbi. Nakon voajerističkog intermezza dojam je da mit o užasnom neredu u torbicama nije baš najtočniji, odnosno, iako ima gotovo svega (ne baš od igle do lokomotive, ali od krunice do bananice i ponekog fotoaparata), čini se da je većina vlasnica prije fotookidanja ipak učinila malo preuređivanje svoga mobilnoga prostora nedodirljive slobode.

 Ana Belošević i Danijela Štambuk su dakle zajedno stvorile zaokružen izlagački koncept unutar kojeg je svaka u potpunosti zadržala potvrđen i prepoznatljiv osobni rukopis. No njihov Caché djeluje kompaktno, netko tko ne zna kako je do suradnje došlo lako bi se prevario da je riječ o dvojcu iza kojeg je više zajedničkih nastupa. Je li do brza i uspješna prepoznavanja došlo nakon međusobna zavirivanja u torbice, ili su razlozi djelotvorne suradnje potisnuti u nekim skrivenijim dubinama ženskih intuicija, nije za ovu prigodu ni bitno, no bilo bi šteta da se zajedno ne okušaju na još kojem sličnom zajedničkom izložbenom zadatku.