Žene na rubu živčanog sloma

Film Lude od sreće talijanskoga redatelja Paola Virzija dvanaesti je u njegovoj dvadeset trogodišnjoj redateljskoj karijeri. Virzi je zarana režirao, glumio i pisao u raznim dramskim skupinama u rodnom Livornu, a nakon što je 1987. završio studij na filmskoj školi u Rimu bio je scenarist nekoliko važnih talijanskih ostvarenja. Već mu je redateljski prvijenac Dobar život (1994) kvalitetom i sadržajem priskrbio status u nacionalnoj kinematografiji, a potvrdili su ga i kasniji filmovi – pogotovo Tvrdokuhano jaje (1997), nagrađen na Filmskom festivalu u Veneciji. Radovi su mu redovito nagrađivani prestižnim talijanskim filmskim nagradama, a zapaženi su i u Europi i SAD-u pa je primjerice Najljepša (2010) bio kandidat za nagradu Oscar među filmovima izvan engleskoga govornoga područja. Opus Paola Virzija pokazuje da lavira između komedije i drame, a u većini njegovih ostvarenja društvena sredina snažno uvjetuje egzistenciju središnjih likova. Iskorak prema povijesnom razvidan je u filmu Napoleon i ja (2006), iako su jasne referencije između glasovitoga osvajača s početka 19. stoljeća i talijanskoga političara Silvija Berlusconija. Glazbeni je milje pak središnjica filma Svaki blagoslovljen dan (2012), a zanimljivo je da Virzi često poseže za nadahnućem iz književnosti. Tako primjerice Čitav život pred tobom (2008) odražava utjecaje engleskoga pisca Charlesa Dickensa i ruskoga Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, a Ljudski kapital (2014) adaptacija je djela američkoga književnika Stephena Amidona. Dok su financijske krize poticaj za propitivanje ljudskih vrijednosti i odnosa čovjeka prema novcu u Ljudskom kapitalu, u Ludima od sreće društvo se promatra kroz egzistencije i djelovanje dviju protagonistica, Beatrice (Valeria Bruni Tedeschi) i Donatelle (Micaela Ramazzotti).

One su naime pacijentice u mentalnoj instituciji smještenoj u toskanskoj vili, Beatrice je dijete bogataša, društveno etablirana, ali mentalno labilna, dok je Donatella živjela na marginama društva i zbog nasilna ponašanja oduzeto joj je skrbništvo nad sinom. Njihov bijeg, isprva slučajan, postaje žarište potrage za osobnom srećom, propitivanje vlastite egzistencije i životnih vrijednosti, pa tako obje susreću roditelje, bivše partnere i u Beatricinu slučaju bivšega supruga. A u samoj završnici Donatella će se susresti sa sinom, što je navodi da se pobrine za vlastito zdravlje kako bi iznova postala roditeljicom. No u tome putovanju, kroz razlike habitusa, susrete s raznovrsnim sporednim likovima, članovima obitelji i periodične boravke u raznim zakonskim i mentalnim institucijama učvršćuje se njihovo prijateljstvo i spoznaja da se moraju osloniti na sebe, a ne na izvanjske čimbenike.

Paolo Virzi i suscenaristica Francesca Archibugi spretno se poigravaju odnosima likova, raznih prostora i podneblja. Od toskanske vile preko talijanskih regija pa sve do morske obale s plažom uočavamo neprestano gradiranje vanjskih i unutrašnjih prostora raznih namjena – od osobne preko društvene do institucionalne – a svaki od njih ima promišljenu ulogu i značenje u putovanju dviju protagonistica, putovanju čiji prostorni pomaci pridonose i individualnom pročišćenju. Nenametljivo je autorsko pitanje jasno, koliko je mentalna labilnost i depresija središnjih likova uvjetovana roditeljskim postupcima i društvom, a koliko je dijelom njihova bića te kako se može nadvladati da bi se postigao osobni integritet i dignitet?

Film je to iznimne snage koja dakle počiva na vrsnoj karakterizaciji i odnosu likova s društvenom okolinom. Redateljski su postupci Paola Virzija naoko nenametljivi, ali su im vrijednosti znatne pa se mjestimične stilizacije i ne opažaju iako im je smisao u očitovanju djelovanja protagonistica i njihova psihološkoga profila sasvim jasan. Filmska fotografija bogata kolorita uz svrhovitu primjenu svjetla i raznih žarišnih duljina objektiva djelo je suradnje Virzija i snimatelja Vladana Radovica, a opažamo i da se u Donatellinu flešbeku primjenjuje drukčija vrsta filmske slike nego u ostatku djela, čime se produbljuje i osobna vizura gledatelja kao i te protagonistice. I odnos je glazbe dvojak, pa uz ugođajnu glazbu Carla Virzija zapažamo unutarprizornu temu, koja funkcionira kao Donatellina emotivna podrška. Glumačke izvedbe Valerije Bruni Tedeschi i Micaele Ramazzotti – uz Virzijevu režiju – najveće su vrijednosti filma. Obje su glumice izvrsno utjelovile karakterne mijene svojih likova, a stavom, gestama i dijaloški sjajno ocrtale mentalne poteškoće i simptome: Tedeschijeva znatno ekstravagantnijih postupaka, a Ramazzottijeva suzdržanijih. I ne treba nas čuditi što je i lik Donatelle često racionalniji no Beatricin.

Lude od sreće još su jedno vrsno ostvarenje u opusu Paola Virzija, sjajnoga filmskog autora koji nažalost u nas još nije dovoljno poznat. Precizna percepcija mentalne labilnosti, njihovih nadvladavanja i uspostave vlastite uloge u društvenoj zajednici – koja i sama simbolično boluje od raznih poteškoća – doseg je filma koji će mjesto u suvremenoj kinematografiji sačuvati i s vremenskim odmakom.