Varljiva glazbena večer

Članka koji slijedi ne bi bilo da se na vrijeme znalo što će biti, uz napomenu da koji put valja pisati i o onome što nije dobro da se ne bi ponovilo. Kad se u festivalizaciji onoga što se posljednjih deset dana lipnja u Zagrebu, osobito na Tomislavovu trgu, zbivalo začuo s radijskih i televizijskih reklamnih kanala poznati glas koji je najavljivao svima pa „i onima koji će to postati“ popularni koncert opernih arija s nastupom desetak vodećih hrvatskih opernih pjevačica i pjevača, mnogi su pomislili da nam se eto iznenada vraća (iako se takvi projekti pripremju mjesecima, kako je to negda bilo) prije nekoliko godina prekinuta serija koncerata Opere pod zvijezdama, godinama vrlo dobro primanih, na tribinama SRC Šalata. Kad je to još povezivano sa četvrtstoljetnom tradicijom opernoga boxa na HTV-u, nije bilo razloga ne veseliti se.

No kad se nešto (tko zna što?) hoće, a kad se nema (ne samo novca), događaju se neregistrirani patenti. Kad je Dubravka Šeparović Mušović počela pjevom arije Zemljo moja iz opere Mila Gojsalića Jakova Gotovca, ali je poslije ariju nastavila i druga mezzosopranistica Ivana Srbljan, koja je zajedno s primadonom naizmjenično pjevala dijelove iste arije, nije odmah bilo jasno što je posrijedi, no kad su se na sceni pojavila i dva baritona, Ljubomir Puškarić i Giorgio Surian, a krenula svirka početka romance Zrinskog O, kako divno sjaji grad..., stvari su bivale bistrije. Svaki od napjeva (a bilo je više operetnih nego opernih arija te jedna popijevka – Granada Agostina Lare) postalo je jasno: svaki napjev pjevat će dva istovrsna glasa, svaki po komadić napjeva naizmjence, pa dijelom i dva glasa zajedno, ali unisono. Nazdravlje!

Tako je protekla još jedna zvučno simpatična, ali doista (pre)varljiva večer Zagreb Classica uz koju se moglo razmišljati o svakojakim usporedbama.