Uzlet hrvatskog popa

Odlučimo li se nakon prvih šest mjeseci podvući crtu pod dosadašnju ovogodišnju domaću rock- i pop-produkciju, što bismo mogli zaključiti? Je li ona i dalje u slobodnom padu? Vuče li se i dalje besciljno i nemotivirano, lišena stalna dotoka mladih izvođača vrijednih spomena, ili je ipak osvježena sadržajem na koji još jednom valja upozoriti?

Srećom, krvna slika hrvatske suvremene popularne glazbe trenutno uopće nije loša, ponajviše zahvaljujući činjenici da su stjecajem okolnosti nove albume, nakon upadljivo duge stanke, objavila neka pouzdana „stara“ imena, doduše, do grla uronjena u nostalgiju.

No valja istaknuti jednu debitanticu. Osječanka Mia Dimšić stasala je na sigurnoj udaljenosti od indie-folk-scene ispunjene perspektivnim imenima koja su, međutim, priklanjanjem engleskome jeziku (u čemu, dakako, nema ničeg lošeg po sebi) sama sebi unaprijed onemogućila svaku ozbiljniju komunikaciju s domaćom publikom, a da o stranoj, na koju naivno ciljaju, i ne govorimo (Irena Žilić i njezin razočaravajući drugi album Haze tipičan je primjer).

I tako nam je, umjesto underground hermetičnosti, 2017. dala 24-godišnju Miju, koja nepretencioznošću, energijom, muzikalnošću i (post)adolescentskim šarmom ulijeva nadu u novi hrvatski pop mainstream.

Nakon što se prošloga prosinca koncertno predstavila nastupom u dvorani Vatroslava Lisinskog, objavila je nastupni album Život nije siv (Croatia Records, 2017), vrijedno djelce na kojemu je elemente modernog countryja uspjela transponirati u kontekst domaće pop-glazbe. I usput očuvati vlastiti karakter.

Premda popis njezinih heroja i heroina uključuje Willieja Nelsona, Jewel i Noru Jones, Mia se u izvanserijskim skladbama poput Nije važno, naslovnoj, te posebno uvjerljivoj Bezimeni – koje redom tematiziraju naoko nevažne male životne radosti i padove – ponajviše naslanja na estetiku jednako razigrane Kacey Musgraves. Country za one koji ne vole country. Njezina raspjevana lepršavost neusiljena je i prirodna, a organska produkcija s obiljem akustičnih instrumenata (od gitara do ukulelea i violina do pedal steel gitare) podcrtava dojam kantautorice kojoj bi se, ostane li vjerna vlastitim autorsko-izvođačkim pravilima, mogla osmjehnuti sunčana budućnost.

I dok Mia nepogrešivo zvuči poput debitantice kojoj mladenačka naivnost ide u korist, dotle se tri sastava koja su gotovo simultano objavila nove albume (Jinx, Pavel i Mayales) na posve drukčiji način uklapaju u širu svjetsku priču. I to onu koju opisuje britanski publicist i kritičar Simon Reynolds u izvrsnoj studiji Retromania. Iako senzibilitetom donekle različiti, svatko se od spomenutih autora podjednako kreativno podvrgnuo seciranju vlastite prošlosti, ili pak povijesti odabranoga žanra.    

Naime, Gordan Coco Mosquito Muratović (Jinx), Aljoša Šerić (Pavel) i Petar Beluhan (Mayales) dovoljno su stari za nostalgične iskaze, ali još dovoljno mladi za nove početke. Recentni albumi njihovih sastava vrstan su dokazni materijal za tezu o glazbi kao sredstvu „kojim neka društvena grupa definira sebe, svoj identitet, kao i odnos prema ostatku svijeta“.

Ništa novo, to su već elaborirali mnogi pop-kulturni teoretičari i sociolozi, a među ostalim i rock-kritičar Simon Frith. No, kao što je poznato, pop/rock-glazba najviše okuplja „plemena“ po generacijskome ključu, iz čega izviru sva obilježja sažeta u sve maglovitijem i neodređenijem pojmu retro.

Album Jinxa Pogrebi i pomiriši (Dallas, 2017) i Pavelova Družba krivih odluka (Dallas, 2017) već u naslovima podrazumijevaju propitujući pogled u smjeru vlastita djetinjstva, odrastanja i prohujale mladosti. U prvom slučaju zapravo je sve podređeno retro estetici, od fotografija „mi kao djeca“ na ovitku, do ustrajna žanrovskog kolažiranja. Kao dubinski poznavatelj pop-kulturne  povijesti, Mosquito zna kako elemente rhythm and bluesa, stax-soula, mjuzikla, rocka i arhivske domaće šlageristike ugraditi u razmjerno bešavnu cjelinu.

I kad uz poluironične stihove iz uvodne teme Jesmo li dobro („Jesmo li isti / kao Indijanci / u rezervatu se stisli / posljednji preživjeli ostaci?“) poteče njihov ležerni, puhačima podvučeni funk, od publike se očekuje stanovita količina slušateljskog angažmana. Pomaci u odnosu na davne početke golemi su: aranžmanski, produkcijski, vokalni. Yayin glas, primjerice, kao da je oplemenjen novom toplinom i sofisticiranošću.   

Ukratko, čini se da su Jinxi uklopljeniji u definiciju retro estetike kakvom je vidi Reynolds. Naime, oni ne nastoje idealizirati prošlost, a još je manje sentimentalizirati, nego je iskoristiti u svrhu zabave i razonode. Njihov retro šik „prošlost pretvara u svojevrsnu igračku“.

S druge strane, Šerić iz Pavela manje je ciničan i više introspektivan autor, senzibilniji u doslovnijem, „staromodnijem“ smislu pojma. Uz asistenciju pjevačice i supruge Antonije, na albumu Družba krivih odluka bavi se sličnim preokupacijama. No, za razliku od Mosquita, on je iskreno čeznutljiv i lakše ga je „osmijehom prevariti,“ „dobiti na sentiment“ (radiofonična Lažu devedesete).

Glazbeno, ono što je Muratoviću soul/funk, Šeriću su akustični indie rock, americana i angloamerički folk, prilagođeni zagrebačkom asfaltu. Čuje se to posvuda, od uvertire jednostavno označene Uvod do skladbe Vrijeme života u kojoj kombinacija violine, gitara, ritmičke euforije i općeg zanosa aludira na klasik Waterboysa Fisherman’s Blues.

Naslov teme Junaci Hatzove ulice jednako je tako očita aluzija na Molnarov roman Junaci Pavlove ulice. Šerićevo društvo funkcionira u drukčijem kontekstu, ali poanta je slična. Stara je to priča o lokalno povezanoj ekipi koja se s prolaskom godina i sazrijevanjem prisiljena „adaptirati“ i pomiriti s novim sustavom životnih vrijednosti: „Vrijeme ne nudi spas / vrijeme dozira poraz / vrijeme sikće na nas“, Antonijin je gypsy blues iz teme Sretni smo. No Pavel je najuvjerljiviji u baladama – sjetno finale Disneyland, uz Calexicom nadahnutu Poslije nas, pripada ključnim trenucima u opusu benda.

I napokon, Mayales, kao izdvojeni retro šik slučaj. Zanimljivo, i oni potpisuju skladbu Danas smo happy, no ona kao da je mnogo više rezultat fascinacije neopsihodelijom kalifornijskog Laurel Canyona nego neurotičnim zagrebačkim ulicama. Tandem Petar Beluhan i Vlado Mirčeta na tek trećem projektu u tko-zna-koliko-godina-karijere nastavlja proces korjenite transformacije, pa se Simbol za Sunce (Aquarius, 2017) od izvrsnoga likovnog rješenja ovitka do zadnjeg aranžmanskog detalja doima kao fino istkan komad sanjive pop-psihodelije s povremenim izletima u omamljujući, usporeni disco (u skladbu Roadie uklopiti Terezu Kesovija poseban je podvig!).

Stoga će od svih ovogodišnjih izdanja upravo taj album ostati upamćen kao najhrabriji iskorak na rub eksperimenta. Umjesto na prenošenje stihovnih poruka, Mayalesi su fokusirani na stvaranje slika uz pomoć zvuka, a uz autorske i aranžmanske adute poput Zlatne note, ili pak naslovne teme Simbol za Sunce, mnogo je više od maštovite rekonstrukcije ključnih postulata Ljeta ljubavi ‘67. Njihova je „nostalgija“ mnogo je više definirana žanrovski nego generacijski.