Svijet zakulisnih igara

Burno ratno pa tranzicijsko vrijeme u kojem živimo od početka devedesetih simbolički se možda najbolje zrcali u suvremenom nacionalnom pravosuđu. U njemu se, kao u nekoj žarišnoj točki, projiciraju slike socijalnih, ekonomskih, političkih i moralnih potresa; sve one mučnine i lomovi kojima smo izloženi svi zajedno i svaki pojedinac posebno.

Vlado Rajić, po zvanju pravnik, a po zanimanju novinar (u mirovini) koji je cijeli svoj radni vijek pratio pravosuđe i pisao o njemu, čovjek je s osviještenim osjećajem i o velikom literarnom potencijalu koji leži u predmetu njegova profesionalnog interesa. Iskustvo koje je stekao dalo mu je potrebnu sigurnost u prvim književnim koracima, ostvarenim u novinarskoj mirovini: kretao se u području koje mu je bilo blisko, poznato do finesa, pa njegov relativno kasni ulazak na književnu scenu ne samo da nije odavao početničke slabosti nego je pokazao da je posrijedi već formiran, zreo pisac. Stjecajem okolnosti najprije je objavio dječji roman Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata (za koju je 2013. dobio Nagradu Anto Gardaš); romansirana biografija najpoznatijega hrvatskog odvjetnika prve polovice 20. stoljeća Ivo Politeo. Porazi i slava, literarno njegova dosad najuspjelija knjiga, nastala nakon višegodišnjega studioznog istraživanja, dugo je ležala u ladici i objavljena tek 2014. godine, kad i roman Sudac, ali ipak nešto kasnije.

Roman Sudac prvi je dio Rajićeve zamišljene pravosudne trilogije, kojem se sada pridružuje drugi dio, Tužitelj, a završni njezin dio zasad nosi radni naslov Odvjetnik. Prve dvije knjige žanrovski bi se najbliže mogle odrediti kao pravosudni trileri, s tim da je glavni junak prvog romana sudac (Jakov Brzović), a sada se u ulozi protagonista našao glavni državni odvjetnik, Boris Bašić, i njegovi zamjenici u Državnom odvjetništvu. Kao i u Sucu, i u novom romanu pisac se u znatnoj mjeri služi građom (likovima, sudskim slučajevima, političkim reakcijama) koju će čitatelj prepoznati kao dio svoje svakodnevice, stvarnoga života, ali, naravno, sve je to u službi izgradnje fiktivnoga svijeta romana. Zato će dio likova sačuvati autentična imena (Carla del Ponte, Th. Meron), dok će drugi biti nazvani po funkcijama ili zanimanjima (Ministar, Direktor, Novinar, ili će im pisac izmisliti imena, kao glavnom junaku); radnja se, naravno, zbiva u Zagrebu, ali se grad poimence nijednom ne spominje, protagonist stanuje u Glavnoj ulici, sjedište tužiteljstva je u Ulici ilirskog junaka...

S obzirom na to da je autor protagonista Borisa Bašića postavio u konkretno pravosudno tijelo i na konkretnu funkciju, odredivši tako okvir unutar kojega djeluje i želeći prikazati kako funkcioniraju i tijelo i pojedinac, valjalo bi ukratko podsjetiti što je to Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH). Po Ustavu, to je samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno obavljati poslove u vezi s progonom počinitelja kaznenih djela i drugih kažnjivih djela, zaštitu imovine RH i zaštitu zakonitosti. Prioriteti su mu suzbijanje korupcije i organiziranoga kriminaliteta (što je zadaća USKOK-a) te procesuiranje ratnih zločina. DORH je vertikalno hijerarhijski strukturirana organizacija na čijem je čelu glavni državni odvjetnik RH, odgovoran za rad cjelokupne organizacije.

Protagonista romana, koji se na mjestu glavnoga državnog odvjetnika uspio održati u tri uzastopna četverogodišnja mandata, što prije nikom nije uspjelo, u Rajićevu trileru pratimo upravo tih desetak godina vrhunca njegove karijere. Za to je vrijeme tužitelj s ekipom proveo niz velikih operacija, od kojih su neke propale zbog zakulisnih radnji političkih moćnika („Vreća novca“ – pogodovanje dvojice osumnjičenika iz vrha vlasti kod prodaje strancima kompanije vrijedne dvije milijarde dolara), a neke su uspjele (optužba i osuda bivšeg premijera koji se dragovoljno odrekao političke funkcije, ali je zamaglio oko 700 milijuna kuna). Svoga glavnog junaka Bašića autor je, srećom, oblikovao slično kao suca Brzovića u prethodnom romanu, izbjegavši zamku da ga opjeva kao etičku vertikalu. Dapače, Bašić pokazuje i neke osobine koje njegov karakter čine otužnim i neprivlačnim: karijerist je, sklon manipuliranju ljudima, tašt je i proračunat.

S druge strane, uporan je, sposoban, zna s ljudima, može biti i hrabar, odlučno progoni lopove i kriminalce. Kad je preuzeo dužnost, smatrao je da se od njega očekuju samo rezultati: „Toliko podignutih optužnica, toliko procesuiranih predmeta koji završavaju s toliko i toliko osuđenih osoba. I puno, puno rada na očuvanju digniteta službe.“ Ali to nije bilo nimalo jednostavno, ni u vladi ni u parlamentu, gdje se uvijek morao boriti s pojedincima i grupama suprotstavljenih interesa, ni u vlastitoj ekipi u DORH-u koju je naslijedio. Na poslu je to bilo posebno opasno zbog „političkih naslaga u cijelom sudskom sustavu ostavljenih kao aluvijalni tragovi promjena vlasti“: nije bio siguran tko mu je lojalan i odakle cure upozorenja o tajnim istragama, pa bi zakulisnim radnjama i spregom visoke politike i kriminalnog miljea propadao golem trud uložen u otkrivanje kaznenih djela.

Rajićev pravosudni triler dinamičnom i zanimljivom pričom vodi čitatelja kroz gustu šumu naših tranzicijskih pljački, pokušaja da se one rekonstruiraju i njihovi arhitekti privedu pravdi te nastojanja tužitelja da se lukavom manipulacijom medijima ipak dopre do javnosti.