Stoljeće Karla Mirtha

Upitamo li se koliko o egzilantu Karlu Mirthu trenutačno znamo i koliko je od njegova publicističkog opusa danas ostalo živo, doći ćemo do odgovora da bi naš bi zaslužnik morao bolje proći. Sveden je na nekoliko natuknica po našim leksikonima i enciklopedijama: izdavač, urednik i pisac. Publicistička ostavština Karla Mirtha (Otočac, 15. srpnja 1917. – Farmington, 21. prosinca 2013), uz raznovrsnu građu odnedavno pohranjenu u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, sadržava dva dragulja naše iseljeničke periodike koja mu osiguravaju povlašteno mjesto u hrvatskoj kulturnoj povijesti: Croatia Press i Journal of Croatian Studies.

Karlo Mirth, poliglot, publicist, urednik, izdavač, bibliograf i knjižničar, jedan je od vodećih intelektualaca hrvatske dijaspore na sjevernoameričkome kontinentu u drugoj polovici 20. stoljeća. Pripadnik trećeg vala hrvatskih emigranata na Zapad, Mirth se prema demokratskomu svijetu otisnuo na pragu zrelosti, kao antikomunist 1945, postavši izbjeglica nakon druge svjetske kataklizme u kampu raseljenika u talijanskome Fermu u 28. godini života. Mirthovo djelovanje u egzilu gotovo pet desetljeća utkano je u riznicu hrvatske kulture, oblikovanu u uvjetima političke emigracije 20. stoljeća u Sjevernoj Americi.

U Zagrebu je taj erudit završio studij šumarstva 1942. Od 1946. do 1962. studirao je novinarstvo u Rimu, španjolski jezik i kulturu u Barceloni da bi zatim magistrirao bibliotekarstvo i informacijske znanosti u New Yorku na Sveučilištu Columbia. U tom razdoblju sudjeluje u vođenju nekih temeljnih intelektualnih i kulturno-znanstvenih institucija hrvatskoga iseljeništva: novinskog servisa i časopisa Croatia Press i Journal of Croatian Studies te Hrvatske akademije Amerike / The Croatian Academy of America.

Zaslužni predsjednik
Hrvatske akademije Amerike

Uz profesionalni angažman u Foster Wheeler Corporation gdje je radio kao inženjer, Mirth je, primijenivši rano formulu cjeloživotnoga obrazovanja, postao i voditelj Istraživačke knjižnice Foster Wheeler Corporation do odlaska u mirovinu u potpunoj digitalnoj pismenosti u dobi od sedamdeset godina. Autor je mnogih studija i članaka na više jezika u iseljeničkim publikacijama te knjige memoara Život u emigraciji (Matica hrvatska, Zagreb, 2003). Dragocjena je Mirthova kronologija s bibliografskim podacima The Croatian Academy Of America / Fiftieth Anniversary, 1953 – 2003, objavljena u New Yorku 2003. Ta brošura otkriva da je životni put Karla Mirtha itekako vezan za Hrvatsku akademiju Amerike (HAA), utemeljenu 19. travnja 1953. Oko svojih časopisa Croatia Press i Journal of Croatian Studies te Akademije Mirth je, uz profesora povijesti sa St. Francis College iz Loretta Jeru Jareba (95), okupio hrvatsku inteligenciju u iseljeništvu rasutu u egzilu te dokumentirao njezinu sposobnost demokratskog i kritičkog mišljenja na engleskome jeziku u anglosaksonskome svijetu, dopunjujući na neki način misiju Hrvatske revije Vinka Nikolića, koja je desetljećima u izbjeglištvu izlazila na hrvatskome jeziku.

Karlo Mirth djelovao je gotovo deset godina kao četvrti predsjednik Hrvatske akademije Amerike i to od 1958. do 1968. Za zasluge u radu Akademije dodijeljena je Mirthu prigodom 40. godišnjice njezina postojanja titula doživotnoga počasnog predsjednika.

Šezdeset četiri godine nakon utemeljenja Akademije i 57 godina nakon prvog sveska njezine periodike Journal of Croatian Studies sa sigurnošću možemo reći da je vizija Mirthova naraštaja i kruga suradnika HAA ostvarena, a misija vrlo dobro obavljena, što nam je potvrdio i protumačio istaknuti član Akademije i odnedavni dopisni član HAZU iz Kanade Vinko Grubišić. Ogranak HAA iz Toronta, koji postoji četrdeset i pet godina, tj. od 1972, organizirao je niz simpozija, zahvaljujući zauzimanju nedavno preminuloga Vlade Petranovića. Od samoga početka, HAA je blisko surađivala s hrvatsko-američkim kulturnim organizacijama.

Možemo se zapitati treba li nam danas Hrvatska akademija Amerike i treba li nastaviti aktivnosti Mirthova naraštaja u okolnostima koje su se radikalno promijenile otkako je Hrvatska postigla neovisnost i punopravno članstvo u Europskoj Uniji. Prema mišljenju Vinka Grubišića – odgovor je potvrdan. Nadalje, samo publikaciju Croatia Press (koju je Karlo Mirth pokrenuo 1947. u Rimu, a prestala je izlaziti 1980. u New Yorku) upućeni smatraju našom dvojezičnom nacionalnom bibliografskom riznicom informacija koje valja ubaštiniti. Zbog objektivnog informiranja strane javnosti primila je priznanja mnogih uglednih stranaca, među ostalima guvernera Nelsona Rockeffelera i senatora Roberta Kennedyja. U poznatoj Harvard Encyclopedia of American ethnic groups, uz knjige o Hrvatima navode se i dva časopisa, oba Mirthova: Croatia Press i Journal of Croatian Studies, koji još izlazi.

Na vremenskoj okomici od Mirtovih sto godina, izdvajamo sredinu iliti 1967. Godinu, jer se u toj godini pridružio najhrabrijim vjesnicima – kako se ispostavilo – buduće cjelovite kulturne i političke emancipacije hrvatske nacije. Naime, iseljena Hrvatska i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika izravno su povijesno povezane zahvaljujući djelovanju trojice intelektualaca vizionara: povjesničara i direktora Instituta za povijest radničkog pokreta i onodobnog člana Upravnog odbora Matice iseljenika Hrvatske Franje Tuđmana, omiljenoga zagrebačkoga gradonačelnika Većeslava Holjevca, koji je u tom razdoblju obnašao dužnost predsjednika Matice iseljenika Hrvatske, te predsjednika emigrantske Hrvatske Akademije Amerike Karla Mirtha.

Zajedništvo iseljene i
domovinske Hrvatske

Članovi HAA na čelu s Karlom Mirthom pozvani su na simpozij posvećen 130. obljetnici Hrvatskoga narodnog preporoda u ožujku 1966. u organizaciji Matice hrvatske, Jugoslavenske akademije umjetnosti i znanosti, uz sudjelovanje najpoznatijega hrvatskoga pisca 20. stoljeća (marksističkog opredjeljenja) Miroslava Krleže, te najvišega predstavnika Katoličke crkve u Hrvatskoj kardinala Franje Šepera. Činjenica je da je prema našoj dijaspori najbrže reagirao povjesničar Tuđman, otišavši u funkciji predsjednika Komisije za Sjevernu Ameriku Matice iseljenika na studijski boravak još toga ljeta i sastavši se s vodstvom Akademije i to Mirthom, Matom Meštrovićem i Jerom Jarebom. Miroslav Krleža također je u to doba bio član Upravnog odbora Matice iseljenika. Navedeni se događaji stoga pamte kao prvi te vrste nakon Drugoga svjetskog rata.

Simpozij je doživljen kao želja za oživljavanjem političkoga pluralizma u SR Hrvatskoj te manifestacija hrvatske nacionalne solidarnosti. Mirthova je Akademija objavila 19. travnja 1967. Izjavu kojom podupire Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. U New Yorku je 13. svibnja 1967. održan sastanak američko-hrvatske inteligencije, na kojemu se raspravljalo o pitanju zagrebačke inteligencije i njezinih povijesnih odluka pri proglašenju Deklaracije. Svoj prijevod Deklaracije na engleski jezik objavio je Karlo Mirth u Croatia Pressu br. 1–2/1967, sv. 21, kojega se kasnije susretalo kako u JCS-u tako i ostaloj periodici. Mirthovi časopisi distribuirani su u sve značajnije nacionalne knjižnice svijeta, uključujući i SFRJ.

Na lokalnom planu u Lijepoj Našoj to će razdoblje trajno obilježiti naraštaj deklaracionista, čija će pak djeca (među kojima i četvero Mirtovih) afirmirati platformu naše nacionalne pomirbe na valu europske demokratizacije prigodom rušenja Berlinskoga zida, a u uvjetima obrane od jugo-srpske ratne agresije – na temelju koje je stvorena suvremena demokratska Republika Hrvatska 1990-ih. Vrijeme je to kada se egzilantskom krugu Mirtovih tek otvara mogućnost da bez žiga izmještenih (displaced persons) stupe na rodno tlo.

Publicist Karlo Mirth poznat je i kao donator. Hrvatska će ga javnost sigurno pamtiti po mnogim donacijama knjiga i časopisa Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu koje su, uz one ostalih uglednih hrvatskih iseljenika diljem svijeta, obogatile fond iseljeničke literature u toj instituciji. Osobito je zanimljiva korespondencija Karla Mirtha s Ivanom Meštrovićem, rektorom Horvatom i drugima pohranjena u Zbirci rukopisa i starih knjiga NSK.

Samozatajni hrvatski zaslužnik

S voljenom suprugom Mercedes Velarde iz Madrida odgojio je u Americi sinove Karla i Georga te kćeri Mariju Christinu i Annu Mariju, odškolovavši ih sve na uglednim sveučilištima. Uzoran suprug, otac i djed imao je iznimno uspješnu poslovnu karijeru, iako je veliki dio životne energije volonterski posvetio afirmaciji hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta u svijetu. Zato mu je, nakon osamostaljenja Republike Hrvatske, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman dodijelio visoka državna odličja Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića i Red hrvatskog pletera.

Njegov rodni grad zasad mu se odužio samo skromnom skulpturom s njegovim isklesanim likom na kamenoj kocki u Gačanskom Parku hrvatske memorije, koju je potaknula i organizirala Katedra čakavskog sabora.

Prema posljednjoj želji Karla Mirtha i najavi obitelji, urna s posmrtnim ostacima iz Sjedinjenih Američkih Država bit će dopremljena i položena u roditeljski grob u Otočcu na Mirthov stoti rođendan, 15. srpnja ove godine. Taj se simbolični povratak zbiva u trenutku kada se u našoj akademskoj zajednici budi sve veći interes za prešućene iseljeničke memorije, osobito izvandomovinsko stvaralaštvo hrvatske kulturne emigracije od 1945. do 1990.

Hrvatski narod pamtit će Karla Mirtha kao samozatajna velikana hrvatske kulture, koji se perom borio za istinu i slobodu hrvatskoga naroda diljem anglosaksonskoga svijeta. Strana mu je bila svaka vlastita promocija jer mu na umu nikada nije bila ni slava ni novac, već znanstvena istina i boljitak domovine.