Šansa za budućnost domaćeg orguljaštva

Međunarodni ciklus orguljske glazbe Orgulje Sv. Marka u nizu od sedam koncerata ugošćuje mahom strane umjetnike, ali prilika se pruža i domaćim snagama. Tako je 21. lipnja nastupila Katarina Javora, zagrebačka orguljašica župne crkve sv. Male Terezije od Djeteta Isusa u Zagrebu. Diplomirala je orgulje i čembalo na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a školovanje je nastavila na poslijediplomskom studiju orgulja u Beču.

Program je bio isprepleten od djela francuskih majstorskih orguljaša druge polovice devetnaestoga i čitavog 20. stoljeća uz jedno djelo baroknoga francuskog skladatelja Nicolasa de Grignyja te dva orguljaška standardna naslova – dva koralna preludija Johanna Sebastiana Bacha. No za razliku od toga skladatelja, Charles-Marie Widor, koji je bio prvi na programu, u svojoj 5. orguljskoj simfoniji iz koje smo čuli Allegro vivace pred orguljaša stavlja nemale tehničke zahtjeve, kojima je Katarina Javora odolijevala. Suzdržano, ali pravilno oblikovanje formalnih elemenata slušatelju je dalo jasnu orijentaciju u kojem se dijelu stavka nalazi, uz blagi nedostatak bolje artikulacije u grandioznom plenu u samoj završnici djela. Registracija je bila dobro osmišljena, kao i u ostalim djelima Widorovih suvremenika, poput Louisa Viernea i Mauricea Durufléa. Njihove su se skladbe doimale okosnicom repertoara koji iznimno dobro zvuči na francuskome tipu orgulja, kakve se nalaze u crkvi sv. Marka. Atmosferična Varljiva svjetlost iz 2. suite, op. 53, br. 4 Louisa Viernea djelo je u kojem Katarina Javora nije pronalazila poteškoće, ostvarujući u skladbi dobar ugođaj te podcrtavajući melodijske linije u fakturi desne ruke virtuoznim zbivanjima u fakturi lijeve ruke, odnosno u pedalu. Dobra registracija bila je prisutna tijekom cijeloga koncerta. Iako standardna, ukazivala je na dobru pripremljenost umjetnice, koja je ispravno procijenila specifičnosti programa, ali i samih orgulja na kojima nastupa. To se osjetilo ponajviše u himnu Ave Maris Stella Nicolasa de Grignyja, koji se, unatoč tomu, nije činio kao repertoar u kojem se Katarina Javora pronalazi. Slično je bilo u dvama koralnim preludijima, Ukrasi se, draga dušo, BWV 654 i Sad dođi, spasitelju naroda, BWV 659 Johanna Sebastiana Bacha, u kojima je orguljašici unatoč dobro osmišljenoj registraciji nedostajalo više protočnosti i osjećaja za formu. Čuvenu skladbu Preludij i fuga na ime Alain, op. 7 Mauricea Durufléa orguljašica je izvela na kraju koncerta. Orguljaška tehnika doista nije bila slaba, ali je, kao i kod Bachovih korala, u preludiju i fugi nedostajalo boljeg razumijevanja same forme djela, a ponajviše koralne melodije koja se pojavljuje unutar djela, kojoj je nedostajalo jasnijeg oblikovanja.

Posjetitelji ciklusa Orgulje Sv. Marka ipak su se mogli uvjeriti da postoje i domaće orguljaške snage koje se mogu predstaviti recitalima više ili manje dobro osmišljena programa u kojem ne nedostaje grandioznih ni tehnički zahtjevnih djela. Mladi orguljaši, ili u ovome slučaju orguljašice, na taj način pokazuju da postoji šansa za sv(i)jetl(ij)u budućnost domaće orguljaške scene.