Promocija ženske emancipacije

Knjiga Život djevojaka i žena jedini je roman Alice Munro (1931), ugledne kanadske autorice kratkih priča i pripovjedaka, 2013. nagrađene Nobelovom nagradom. No i taj rukopis (izvorno objavljen 1971) pisan je tako da se svako od osam poglavlja može čitati kao samostalna cjelina posvećena pojedinom segmentu životne zbilje mlade junakinje. To je Del Jordan, djevojčica koju kroz roman pratimo od desetogodišnje dobi pa sve do ranih dvadesetih godina.

Del živi u močvarnom području ruralne Kanade, u zabačenom seocetu nadomak grada Jubileeja, na farmi na kojoj joj otac uzgaja srebrne lisice. Del je ujedno pripovjedačica u prvome licu iz čije perspektive svjedočimo okolnostima života (od ranih 1940-ih pa do početka 1960-ih) u šumovitome kraju punom čudaka. Osim što je to Bildungsroman koji donosi odrastanje, samoosvješćivanje i sazrijevanje bistre i radoznale djevojčice koja se postupno pretvara u samosvojnu djevojku zreliju od većine svojih tamošnjih vršnjaka, Život djevojčica i žena ujedno je i društveni roman koji uvjerljivo oslikava brojne socio-ekonomske okolnosti sasvim specifična podneblja u određenom vremenu. Pritom se autorica, što je naznačeno i u naslovu romana, fokusira na artikulaciju ženskog iskustva, ali se ne ograničava samo na mladu junakinju nego čitatelja detaljno upoznaje sa životnim zbiljama, iskustvima i razmišljanjima niza Delinih sumještanki. Među njima logično se izdvaja lik djevojčičine majke, žene svjesne rodne neravnopravnosti, koja je odgoj kćeri usmjeravala k osvješćivanju važnosti emancipacije, ustrajavanja na ravnopravnosti, i uopće pravednosti. Tako se indikativnom dionicom pokazuje majčin iskaz (sa stranice 183) upućen kćeri: „Mislim da nastupa promjena u životu djevojaka i žena. Da. Ali na nama je da ju potaknemo. Žene dosada nisu imale ništa osim veze s muškarcima. To je sve što smo imale i što imamo. Vlastitog života imamo koliko i domaće životinje.“ Majka to još proširuje citatom Tennysona: „Bit ćeš mu jednom, kad ga mine strast, jedva draža od konja, uz noge dalje od psa“, a nakon čega je uslijedilo njezino naglašavanje važnosti samopoštovanja. Osim takve eksplikacije feminističkoga stava Alice Munro u nastavku ipak izbjegava plakatnost i dociranje te na primjerima iskustava niza žena i same Del u tkivo teksta implicite upisuje značenja.

U usporedbi s četiri u nas već objavljene autoričine knjige priča, ovdje se zapaža veća doza duhovitosti. Humorom je obilježeno već prvo poglavlje, u prikazu simpatične, ali ne odveć bistre osobnosti Delina susjeda Bennyja. No komika polako prelazi u tragiku kad na red dođe tematizacija njegove kratke bračne avanture. Kroz taj motiv i kroz tretman lika Bennyjeve družice očituje se autoričino ustrajavanje na višedimenzionalnosti i izbjegavanje idealizacije žena, unatoč emancipatorskim težnjama. A vratimo li se duhovitosti, treba reći da ona vrhunac doživljava u zadnjem poglavlju, gdje se tematizira junakinjin doživljaj seksualnosti, pri čemu autorica na zanimljiv način u suodnos postavlja karnalnost i religiju. No valja istaknuti da je duhovitost i rezultat kreativnosti prevoditeljice Maje Šoljan, osobito primjetne npr. u prijevodima Bennyjevih dijaloških dionica, kojima se autorica vješto služi i u karakterizacijske svrhe. Pritom Alice Munro na kraju prvoga poglavlja sugestivno pokazuje kako stvarno iskustvo života s vremenom zna poprimiti razmjere mita.

U sljedećim poglavljima, kroz primjere niza likova te njihovih međusobnih odnosa i iskustava, tematizira se starenje, junakinjino osvješćivanje vlastite smrtnosti, religija, seksualnost. A na primjeru majke koja je bila trgovački putnik upozorava se i na percepciju gladi za znanjem kao čudaštva među tamošnjim pukom. No ujedno je to i motiv promocije ženske emancipacije, samostalnosti i individualizma, kroz lik žene koja sama putuje automobilom i „od vrata do vrata“ prodaje enciklopedije, a zbog karaktera svoje profesije većinu godine živi odvojena od supruga. Enciklopedije koje je majka prodavala maloj su junakinji bile ulaz u svijet literature, prekrasno otkriće magičnoga svijeta čarolije riječi. Ubrzo je ona strastveno zavoljela čitanje, i od toga nije odustajala, unatoč svijesti o većinskome tamošnjem mišljenju da je čitanje „navika koju valja odbaciti kad na pozornicu stupe ozbiljnost i zadovoljstva odrasle dobi. Zadržala se većinom među neudanim damama, a za muškarce bi bila sramotna.“ Tako zapravo i strasti prema čitanju i književnosti Alice Munro upisuje emancipatorsko značenje, u smislu otpora ukalupljivanju u nametnute, prevladavajuće životne obrasce. Mlada junakinja, upravo potaknuta čitanjem, odlučuje uzeti život u svoje ruke i upustiti se u istraživanje različitih vrsta iskustava, što je bilo rezervirano samo za muškarce, i nije priličilo ženama.

Duboko ponirući u psihu i intimu svojih junak(inj)a, Alice Munro ponovno na jednostavan način doseže intenzivnost i bez imalo patetike dočarava dubinu i razornost emocija, uvjerljivo tkajući gusto tkivo života, autentično dočaravajući socijalne i ekonomske okolnosti te različite slojeve međuljudskih odnosa, i višedimenzionalno prikazujući ljude u ukupnosti njihovih vrlina i mana, onkraj svake površnosti. Svaka njezina proza, pa tako i ovaj roman, pisana je u slavu ljudskosti, koju autorica promovira i slavi sugestivno dočaravajući čovjeka u trenucima njegovih sumnji, strahova, nadanja, boli i ljubavi. Alice Munro posredovanjem pojedinačnoga doseže univerzalnost, dok se elegancijom pripovijedanja i sposobnošću uvida u ljudsku psihu izdiže u sam vrh suvremene svjetske književnosti.