Poticajne dubine srednjovjekovlja

Knjiga Hrvatsko glagoljaštvo u europskom okružju u izdanju Staroslavenskog instituta u Zagrebu ugledala je svjetlo dana 2015. Riječ je o Zborniku radova Međunarodnoga znanstvenoga skupa održana u povodu 110. obljetnice Staroslavenske akademije i 60. obljetnice Staroslavenskog instituta. Skup je održan na Krku, 5. i 6. listopada 2012, pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora. Zbornik su uredili Vesna Badurina Stipčević, Sandra Požar iz Staroslavenskog instituta u Zagrebu te preč. Franjo Velčić, kancelar Krčke biskupije.

Prije prikaza tekstova koji su u Zborniku okupljeni potrebno je reći nešto o slavljeničkim institucijama. Staroslavensku akademiju u Krku osnovao je biskup Antun Mahnić 1902. Njezin je zadatak bio njegovati staroslavenski liturgijski jezik, promicati učenje toga jezika i njegovati glagoljsko crkveno pjevanje. Većinu knjiga koje je izdavala Akademija pripremio je Josip Vajs – svećenik i profesor Karlova sveučilišta u Pragu. Riječ je o desetak biblijskih knjiga iz hrvatskoglagoljskih brevijara. Uz to, Akademija je izdavala i Vjesnik te su izišle dvije knjige Vjesnika, za 1912. i 1913. Prvi svjetski rat zaustavlja rad Akademije, biskup Mahnić odveden je u progonstvo u Italiju, odatle se vraća bolestan i 1920. umire u Zagrebu, gdje je i pokopan, a 2002. njegovi su posmrtni ostaci preneseni u krčku katedralu.

Staroslavenska akademija pokušala je oživiti svoj rad pri Bogoslovnom fakultetu, odnosno Bogoslovnoj akademiji u Zagrebu, ali bez uspjeha. Akademija je ipak ponovno počela s radom 1948. zahvaljujući mons. Svetozaru Ritigu, župniku župe sv. Marka u Zagrebu, a od 1952. promijenjeno je njezino ime u Staroslavenski institut. Zadatak Instituta je da skuplja, obrađuje i proučava staroslavenske i stare hrvatske spomenike i drugu građu potrebnu za izdavanje stručnih rječnika, monografija, zbornika i sličnih izdanja te da prikuplja snimke svih važnijih glagoljskih i ostalih spomenika koji se nalaze u bibliotekama i arhivima izvan Zagreba ili u inozemstvu. Nakon Ritigove smrti 1961. Institut je preimenovan u Staroslavenski institut Svetozar Ritig. Od 1977. do 1997. djelovao je u okviru nekoliko instituta, a od 1997. ponovno je postao zasebna ustanova pod imenom Staroslavenski institut. Podsjetimo i na činjenicu da je u povodu stote obljetnice Staroslavenske akademije u Krku 2002. održan međunarodni znanstveni skup Glagoljica i hrvatski glagolizam, na kojem je sedamdesetak uglednih znanstvenika iz Hrvatske i svijeta raspravljalo o glagoljici i njezinu značenju za kulturu i civilizaciju Hrvata i drugih Slavena te je skup održan 2012. logičan nastavak kojim se prikazuje djelovanje istraživača koji se bave staroslavenskim i hrvatsko-staroslavenskim tekstovima.

Povijest glagoljaštva i spomenici

Zbornik je podijeljen u pet tematskih cjelina. U prvoj od njih, pod naslovom Povijest glagoljaštva, svoje su radove objavili Josip Bratulić, Ivana Eterović, Ljiljana Mokrović, Franjo Velčić, Kristijan Kuhar, Ivan Botica i Tomislav Galović, Anton Bozanić i Antonio Magdić. Autori u člancima obrađuju neku od ličnosti važnu za Akademiju i Institut (Josipa Vajsa kao učenika i učitelja hrvatskih glagoljaša, Nikolu Žica – potpredsjednika Ravnateljstva Staroslavenske akademije u Krku, Mariju sestru Agneziju Pantelić – istraživačicu hrvatskih glagoljskih misala i brevijara nastalih na susretištu kršćanskoga Istoka i Zapada). U istom su krugu tekstovi koji obrađuju talijansko-hrvatsku polemiku o glagoljici, vatikansku diplomaciju potkraj 19. i početkom 20. stoljeća i franjevce trećoredce glagoljaše, a predstavljaju se i hrvatskoglagoljski notarijati u europskom kontekstu te glagoljske matice Cresa i Lošinja. T. Galović približio nam je osobu opata Petra Rogovskog, koji je važan za dataciju Regule sv. Benedikta iz 14. stoljeća. Svoje je mjesto u toj cjelini pronašao i tekst koji govori o suvremenoj digitalizaciji građe Staroslavenskoga instituta, od 2006. do 2012, te su predstavljeni spomenici koji su digitalizirani i postali u tom obliku dostupni istraživačima unutar Instituta.

Drugu cjelinu, Spomenici, radovima su obogatili Anica Nazor, Krasimir Stančev i Slavko Kovačić. Anica Nazor predstavila je još jedan primjerak glagoljske inkunabule Brevijara Blaža Baromića iz 1493. Riječ je o primjerku koji je zabilježen u bibliografijama kao „primjerak u Nürnbergu“, a za koji je sredinom 19. stoljeća ustanovljeno da je nestao. Taj nestali nürnberški primjerak pronađen je u Münchenu u antikvarijatu Slavica Verlag Dr. Anton Kovač & Südosteuropabuchhandel, nabavljen kao „ćirilska“ inkunabula u Francuskoj, kako je evidentiran u Hainovu Repertoriju inkunabula (br. 3833). Upravo je Anica Nazor utvrdila da je riječ o od prije poznatu primjerku koji je ponovno pronađen. Spomenimo ovdje da Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša u Zagrebu, na Ksaveru, s velikim trudom fra Vice Blekića nastoji prikupiti potrebna sredstva ne bi li se ta inkunabula otkupila iz navedenog antikvarijata te tako ponovno došla na hrvatske prostore iz kojih je i potekla. Krasimir Stančev iz Rima u svom je tekstu istaknuo značenje glagoljskih spomenika koji se nalaze u Italiji. Slavko Kovačić obrađuje spomen-križeve nastale na području Splitsko-makarske nadbiskupije postavljene na smjeni 19. i 20. stoljeća. Križevi su ispisani glagoljičnim i latiničnim pismom i kao takvi još su jedan dokaz da ta dva pisma supostoje i u našem vremenu.

Paleografija, književnost i tekstologija

Tekstove koje okuplja treća cjelina pod naslovom Paleografija pisali su Marica Čunčić, Heinz Miklas, Dana Hürner, Blanka Ceković, Ivana Eterović i Mateo Žagar. U njima se glagoljska paleografija smješta u europski kontekst. Podsjetimo, paleografija se u Europi javlja početkom 18. stoljeća, dok se o glagoljskom pismu u okviru slavenske filologije počinje pisati u 19. stoljeću i to zahvaljujući otkrićima sve većega broja glagoljskih spomenika. Autori Miklas i Hürner analiziraju zapadne elemente u sinajskim glagoljskim rukopisima, a riječ je o latinskim, italogrčkim, moravskopanonskim te starovisokonjemačkim i povezanim zapadnobalkanskim elementima različitih vrsta. Jedan od segmenata paleografskih istraživanja svakako je i grafematika i grafetika. Upravo istraživanjem ovog dijela paleografije bavili su se autori Ceković, Eterović, Žagar, i to proučavanjem Kožičićeva misala.

Velika je skupina tekstova unutar četvrtog poglavlja naslovljena Književnost i tekstologija. Priloge su dali Johannes Reinhart, Margaret Dimitrova, Vesna Badurina Stipčević, Petar Bašić, Antonija Zaradija Kiš, Petra Stankovska, Marija-Ana Dürrigl i Andrea Radošević. S obzirom na veliko bogatstvo još neistraženih hrvatskoglagoljskih tekstova, nije neobično da oni uvelike plijene pozornost istraživača, i domaćih i stranih. J. Reinhart iz Beča proučava hrvatskoglagoljsko Čitanje o zlim ženama s obzirom na njegov staroslavenski i grčki izvornik. Tekst je to koji već samim naslovom može pobuditi zanimanje i kod čitatelja kojima filologija nije u središtu interesa. Pjesma nad pjesmama predmet je mnogih filoloških proučavanja s različitih aspekata, a u svom radu M. Dimitrova proučava tekst s leksičkog stajališta. Stara semitska pripovijest o mudrom Akiru, knjigoznancu asirsko-babilonskoga cara Sinahheriba (7. st. pr. Krista), bila je popularna u slavenskim srednjovjekovnim književnostima. Priča je znatno prerađena u kršćanskom duhu, a najstarija hrvatska verzija nalazi se u hrvatskoglagoljskom Petrisovu zborniku (1468). V. Badurina Stipčević uspoređuje tu najstariju verziju s još dvjema hrvatskim verzijama zabilježenim ćirilicom u dubrovačkom zborniku Libro od mnozijeh razloga (1520) i latinicom u Derečkajevu zborniku (1621/22). Takvo paralelno istraživanje proveo je i P. Bašić. On je analizirao sekvenciju Dies irae. To je tekst koji ima posebnu povijest, i na izvornome latinskome i na drugim jezicima, pa tako i na hrvatskom. Autor proučava prijevode na hrvatski jezik nastale nakon 15. stoljeća, tj. prijevode Bernardina Splićanina, Ivana Bandulavića, Bartola Kašića i Petra Kneževića. Mjesto u Zborniku pronašle su i srednjovjekovne životinje. Njih nam je približila A. Zaradija Kiš obrađujući bestijarij – najslikovitiju i najzanimljiviju srednjovjekovnu knjigu o životinjama koja ima karakter enciklopedijskoga priručnika o onome što je poznato, ali i o onom što je nepoznato, a u što se vjerovalo i ono što se štovalo. Na oblikovanje bestijarija kao srednjovjekovnoga književnog žanra utjecao je mistični odnos prema životinjama. Autorica analizira opise feniksa, pupavca, magarca i druge, dajući naznake o poznavanju bestijarija u glagoljaškim krugovima. P. Stankovska iz Ljubljane proučava sadržaj homilija iz sedamnaest sačuvanih hrvatskoglagoljskih brevijara i nekoliko fragmenata s osam rukopisnih latinskih brevijara benediktinske tradicije nastalih od 11. do 14. stoljeća. Tim tekstom autorica je pokušala dati odgovor na pitanje kako je nastao i kako se razvijao hrvatskoglagoljski brevijar. Poznato je da su u srednjem vijeku tekstovi uglavnom bili slušani, jer je manji broj ljudi imao povlasticu da ih može samostalno čitati. Budući da u vrelima nema podataka o tome kako su izvedbe pred publikom konkretno izgledale, znakovi usmenosti i eventualnog izvođenja moraju se tražiti unutar pripovjednih tekstova. Upravo o signalima usmenosti, kao što su grafičko oblikovanje, ilustracije ruku i dr., govori Marija-Ana Dürrigl.

O jeziku i pismenosti

Posljednja, peta cjelina pod nazivom Jezik i pismenost okuplja devet tekstova, što je najveći broj članaka unutar jedne cjeline. Nije to neobično ako se zna da je jezik hrvatskih srednjovjekovnih tekstova još nedovoljno istražen, a s druge strane o njemu se dovoljno zna da istraživače na novo proučavanje može privući neki naizgled sitan podatak. U toj cjelini tekstove su objavili: Emilija Crvenkovska, Iskra Hristova-Šomova, Milan Mihaljević, Tanja Kuštović, Jasna Vince, Sandra Požar, Marinka Šimić, Ljiljana Makarijoska, Ana Kovačević i Kateřina Spurná. O vezama između hrvatskoglagoljske i makedonske pismenosti progovorila je E. Crvenkovska iz Skoplja, promatrajući utjecaj makedonske pismenosti na hrvatsku na temelju obilježja karakterističnih za makedonsku pismenost, na fonološkoj, morfološkoj i leksičkoj razini. Na tragu su proučavanja hrvatsko-makedonskih veza M. Šimić i Lj. Makarijoska koje su analizirale leksik hrvatskoglagoljskoga psaltira u usporedbi s psaltirima makedonske redakcije. Ta je komparativna analiza pslatira na leksičkoj razini dragocjena za proučavanje razvoja slavenske pismenosti. Slavenske nazive za kršćanske pojmove obradila je I. Hristova-Šomova iz Sofije u komparativnoj studiji u kojoj analizira pojmove iz hrvatskoglagoljske tradicije i starobugarskih glagoljskih tekstova. Jezik Drugoga vrbničkoga brevijara iz 14. stoljeća opisao je M. Mihaljević. Taj je brevijar tipičan predstavnik sjeverne, krčko-istarske skupine kodeksa. U cjelini je njegov jezik konzervativan hrvatski crkvenoslavenski, što se zaključuje na temelju detaljne analize teksta na svim razinama. Posebno valja istaknuti analizu sintakse koja se danas još u analizama vrlo često zaobilazi. Već spomenuta paleografska istraživanja o grafematici i grafetici Kožičićeva Misala hruackoga autora Ceković–Eterović–Žagar nadopunila je T. Kuštović istraživanjem o fonološkoj adaptaciji imena u istoimenom misalu. U radu se analiziraju osobna imena i nazivi potekli iz latinskoga jezika. J. Vince je prigodno nazvavši svoj tekst Sto i deset lêt: glavni brojevi u hrvatskoglagoljskim tekstovima opisala oblike i sintaktičke obrasce u glavnim brojevima. Ustanovila je da u hrvatskoglagoljskim spomenicima glavni brojevi morfološki i sintaktički nerijetko odudaraju od kanonskih starocrkvenoslavenskih, priklanjajući se brojevima u hrvatskim govorima, ponajprije čakavskima. S. Požar govori o prevođenju adnominalnog genitiva pridjevom u hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku. Usporedba predloška i prijevoda pokazuje da se pridjevi često pojavljuju kao zamjena kako za genitiv jednine tako i za genitiv množine različita značenja. Čitateljima kojima filologija i nije u središtu zanimanja zasigurno će u oko upasti tekst A. Kovačević Glagoljanje o hlêbu i kruhu. Riječ je o sinonimskom paru koji označava osnovnu svakodnevnu prehrambenu namirnicu, ali i konkretne oblike te namirnice. Za razliku od hlêba, koji je potvrđen u starocrkvenoslavenskom jeziku, kruhь je leksički kroatizam u korpusu hrvatskoglagoljskih tekstova crkvenoslavenskoga razdoblja. U radu se opisuju i raščlanjuju potvrđene sveze koje sadrže oba leksema. Zadnji tekst u ovoj cjelini, kao i u čitavom Zborniku, autorice iz Praga K. Spurnove, govori o načinu prevođenja pasivnih latinskih oblika i konstrukcija u hrvatskoglagoljskoj Reguli svetoga Benedikta.

Matematički rečeno, ovaj Zbornik okuplja 32 znanstvena teksta ispisana na 677 stranica. Svaki od njih ima navedenu pripadnu literaturu koja omogućuje širenje spoznaja koje su autori radovima postavili pred čitatelja. Ovako opsežna knjiga dokazuje da je zanimanje za hrvatskoglagoljsku problematiku prilično veliko te da zasigurno ima i prostora i načina da se istraživanja nastave uhodanim putovima ali i novim znanstvenim metodama. Premda uvođenje informatičkih programa više nije nikakva novost, još privlači pažnju činjenica da se tekstovi iz 15. stoljeća, a i oni stariji, mogu obrađivati s pomoću programa nastalih u 21. stoljeću, čime su se premostile naizgled nesagledive vremenske razlike između vjekova. A na čitatelju je da prosudi želi li uživati u samom srednjovjekovnom tekstu, ili će zaroniti, uz pomoć istraživača ili samostalno, u sve paleografske, tekstološke, jezične... dubine koje Zbornik uvelike nudi.