Poezija je moj život

Tomislav Marijan Bilosnić autor je više od stotinu knjiga proze, poezije, kritika, feljtona, scenarija i putopisa, slikar s osamdesetak samostalnih izložbi. Knjige su mu prevođene na više od deset svjetskih jezika i uvrštene u književne preglede, panorame, antologije, leksikone i školske programe. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima i nagrade Tin Ujević. Sve to povod je ovom razgovoru.

Gospodine Bilosniću, jeste li i danas kao 1970-ih „isuvišan čovjek“?

Nisam fatalist, ali kad vas jednom počne pratiti određena sudbina, ne može joj se umaknuti ma kakvim se labirintima kretali. Priča o ponovnoj isuvišnosti ne proizlazi danas samo zato što sam stariji i iskusniji, već iz razloga što se bešćutnost neoliberalnoga svijeta malo razlikuje od zla sustava s takozvanim „ljudskim likom“.

U jednom razgovoru rekli ste: „Dosad sam proživio točno 25.200 dana i objavio toliko knjiških stranica, dakle, tek jednu karticu dnevno.“ Nije li toliko dnevno zapravo previše?

Ovih je dana Mario Vargas Llosa u jednom intervjuu izjavio: „Radim puno, jer samo radeći puno mogu se boriti protiv viška nesigurnosti.“ A ja pišem kako bih bio siguran da sam živ.

Je li teže biti društveno-kulturni radnik ili književnik?

Nikad nisam bio društveno-kulturni radnik jer nikad nisam pripadao službenim društvenim strukturama, političkim, institucionalnim tijelima, ali djelatnik u kulturi jesam i to od mladosti. Uvijek samo volonterski, dragovoljno, iz ljubavi i potrebe. Iz iskustva znam kako je kod nas najsumnjivije raditi za opće dobro, jer toliki besposlenjaci u svemu traže „duboki“ razlog koji ne mogu shvatiti ni prihvatiti njihovi plitki interesi. A književnost je moj izbor i moj put, i ona mi pruža sve ono što je u svakodnevnome životu neobuhvatljivo.

Možda je to razlog što smo u odnosu na broj stanovnika narod s možda najviše književnika?

Žalosno je što u Hrvatskoj postoji više formalnih i neformalnih književnih društava, koja sebi uzimaju podjednaka prava da se nazivaju književnima, a njihovi članovi književnicima, bez obzira na kriterije struke.

Niste li prestrogi?

Nije ovdje riječ o elitizmu, nego o profesionalnim kriterijima koji su u književnosti itekako opipljivi i vidljivi iako je suvremena postmodernistička kultura proizvela potpuni pad kriterija. Takva se društva međusobno natječu tek povećavanjem članstva po političkoj, ideološkoj, vjerskoj ili rodijačkoj pripadnosti. Marksizam je u Hrvata s idejom da ćemo jednom svi biti pjesnici pobijedio, ne u sustavu koji se u svemu pozivao na njega već je do pobjede te bizarne ideje došlo u slobodnoj i neovisnoj domovini.

Znači li to da hrvatski književnici ne pridonose demokraciji hrvatskoga društva, nego njegovoj ideološkoj polarizaciji?

Privid „društvenosti“ književnika i pojedinih književnih djela, točno određenih skupina, medijski se koristi za manipulaciju navodne demokratizacije društva. Književnici ne mogu promijeniti ni svoje statute, a o promjeni i o utjecaju u društvu više se i ne pomišlja. Ni u jednoj hrvatskoj stranci nema mjesta za književnika, ukoliko se pojedinci ne koriste kao puki podupiratelji moći politički često nepismenih vođa. Književnici ne sudjeluju ni u kakvoj ideološkoj polarizaciji, izostala je čak i svaka utemeljena polemika.

Je li inzistiranje na multikulturalizmu također neka vrst polarizacije?

Ne mislim da bi istinski multikulturalizam mogao biti bilo kakvom vrstom polarizacije. Osobno se doživljavam Hrvatom, ali i kozmopolitom. Da to može savršeno koegzistirati, uvjerio sam se na najrazličitijim stranama svijeta, jasno ukoliko multikulturalizam i nacionalizam ne tumačite na briselski način, koji po tom pitanju nije daleko otišao od jugoslavenske ili sovjetske pameti. Multikulturalizam ne može zaživjeti bez Božjeg priziva, kada se budemo mogli podjednako moliti svome Bogu u sinagogi, crkvi, džamiji, ili pak u istočnjačkim svetištima, moći ćemo govoriti o multikulturalizmu.

Vaša knjiga poezije Afrika također je multikulturna. Slovenski kritičar Dragan Gligora tvrdi da se odlikuje „ritmom kojim se želi ući u način afričkog poimanja svijeta i života, oprečnom suvremenom svijetu zapadne civilizacije“. Niste li pritom mislili na hrvatsku stvarnost?

O bilo čemu pisao, pišem o sebi, svome duhu i svojoj duši, svojim osjećajima, idejama i vjerovanju, tako je nastala i zbirka Afrika. Multikulturnom pitanju ovdje sam prišao s pozicije afričkoga čovjeka koji pripada tolikim narodima, plemenima, različitim kulturama i tisućama različitih jezika. Iskustvo moje mladosti vezano je za oslobođenje afričkih zemalja od kolonijalizma, a stjecajem okolnosti upoznao sam i veći broj afričkih ljudi, intelektualaca i pisaca. Za mene je bilo fascinantno da su većinom afrički nacionalni vođe bili književnici, pjesnici, čak i nobelovci kao Léopold Sédar Senghor. Bio je to i Patrice Lumumba i António Neto, i drugi, sve izvrsni pjesnici, očito ne i političari s obzirom na svoju sudbinu. Užasavala me i užasava me moralna i fizička nakaznost ondašnjega kolonijalnog, a danas globalnog izvrnutoga svijeta i svijesti, zlosilnost prema cijelom jednom kontinentu, s kojeg očito svi potječemo.

Zapadnjačka intervencija u afričku kulturu stvorila je kaotičnu sliku svijeta u kojem se mitološko miješa sa stvarnim, ali je ipak nije dokraja uništila. Je li Zapad doista toliko destruktivan?

Zapad je od Križarskih ratova na krivome putu. Zapad uvijek želi ne samo poučiti nego i preodgojiti druge, silom nametnuti svoj svjetonazor koji je sâm izgubio jer nije vodio računa o svojoj povijesti, identitetu, etici, već o pukom novčanom interesu, bilo da se on izražavao u bjelokosti, kaučuku, nafti ili ebanovini. Destrukcija Zapada najbolje se zrcali u današnjim valovima afričkih i azijskih izbjeglica koji idu u zagrljaj svoga davitelja. Europsko licemjerje prema crnome svijetu možda je najbolje kazano u mojoj jednostavnoj pjesmici: „Crnca uče saditi pamuk / pamuk je bijel / Crnca uče brati pamuk / pamuk je bijel / Crnca uče presti pamuk / pamuk je bijel / Crnca uče sašiti bijelu košulju / od pamučnog platna / Crnac zna kako biti gol.“

Jesu li zbirke Molitva,Tigar i Afrika temelj i kuća vašeg poetskoga svijeta?

Pjesme u zbirci Tigar moj su materijalni, životni, egzistencijalni temelj. Molitve su kuća moje duše, krov koji čuva moj svjetonazor, sve ono u što vjerujem, pa i sumnjam. Afrika je sloboda toga duha „skrivena“ u molitvama, tamo je duh konačno postao i tjelesan.

Je li zbirka Molitve bio vaš odgovor protivnicima religioznoga ili potvrda vlastite transcendentnosti?

Po svojoj ljudskoj prirodi nisam protivnik nikom i ničemu, ali sam tvrdi i tvrdoglavi zagovornik svog puta. U svakoj pjesmi koja je zbiljska lirika, a ne postdadaistička igrarija, postoji nešto duboko transcendentno. To je ono po čemu se prava poezija prepoznaje, ona se već po prvoj objavi odvaja od autora, postaje duhovnim dobrom svakoga čitatelja bez obzira kako je on tumačio, često i potpuno različito od autora.

Koliko su vam u stvaranju bitni tradicijsko i nacionalno?

Bez tradicije i nacionalne pripadnosti osjećao bih se ne samo necjelovitim duhovnim bićem nego bih bio perušina koju nosi svaki povjetarac u smjeru svoga zapuha. Putujući svijetom, krećući se, družeći, surađujući i prijateljujući s ljudima mnogih tradicija, religija, nacija, kultura, političkih i filozofskih nagnuća, spoznao sam da se najlakše, najjednostavnije i najbrže sporazumijevam kad u prvome susretu „razdrljenih grudi“ ispovjedim svoje tradicionalne i nacionalne osobitosti.

Je li vam bliži Dostojevski, koji je smatrao da će „ljepota spasiti svijet“, Borges, koji je otkrivao književnost za sebe, Ujević, koji je odbacio sve da bi ostavio mjesto ljepoti, Nikola Šop, koji je boravio u astralijama, podjednako kao i pod „mahovinom šutnje“, u kućicama svemira u kojima je razgovarao s Kristom?

Doista nabrajate sva ona imena koja iskreno volim i slijedim, u čemu i jest prepoznatljivo moje „umnažanje unutar sebe“, a da bih „ipak ostao jedinstven“, kako je napisao Davor Šalat. Doslovno sam boravio u kući Dostojevskog, Šopa i Ujevića posvuda zatječući Krista. Ljepota nije samo u radosti, već i u dubokoj patnji, ona se ne nalazi tek u edenskome vrtu, već i na križu, takva ljepota spašava svijet i drži ga na okupu.

Tko je od njih najbliži Kristu?

Dostojevski je po tome, iako kao pisac farizej, najbliži Kristu. Šop je o svemu razgovarao sa samim Isusom, Ujević je svoje pustinjsko beskućništvo ispunio „kristalnim kockama vedrine“, dok je Borges svoje multikulturne stihove složio kao zajedničku kuću sveopće istine. A svi su oni bili razapeti između bipolarnih materijalnih činjenica i njezinih konačnih duhovnih istina, svi na Kristovim mukama.

Može li umjetnost, posebice književnost, išta učiniti da se uspostavi ravnoteža življenja?

Duboko sam uvjeren da umjetnost nije mrtva i ne može biti mrtva, samo zato što živi Bog. Na javnoj sceni imamo književnost svedenu na kuharice i „savjete o sreći“, ali u dubinskim slojevima duha književnost danas, baš kao i u doba totalitarizama, potajno uspostavlja „ravnotežu življenja“. Majstor i Margarita našega doba žive, baš kao i planet koji se obnavljao poslije svakoga ledenog doba. Živi i Orwell, čija su se proročanstva ostvarila na svim stranama svijeta, ali virtualnome svijetu nije više zanimljiv.

„Hoće li Bog / doživotno vezan uz istinu / ostati privid / koji neprestano izmiče / duši nastaloj iz noći“? To su vaši stihovi koji vape za istinom.

Nemojte me pitati o istini, ona je samo jedna od tolikih mogućnosti, moji vapaji drugome nisu od koristi. Istina odgovara činjeničnome stanju, a činjenično se stanje može tumačiti subjektivno ili objektivno. Zato je put kroz male ljudske istine put prema univerzalnoj istini. A čovjeku postalu po Riječi istina je važna kao sama srž svijeta.

U jednom ste razgovoru rekli: „Da ne vjerujem, ne bih pisao, da ne pišem, ne bih disao.“ Je li vaša vjera Bog ili vjerovanje u sebe?

Tko ne vjeruje u Boga, ne vjeruje u sebe. Pa opet, kako vjerovati u Boga ako ne vjeruješ u sebe stvorena na njegovu sliku i priliku. Da nije tako, poslije Božje riječi, poslije Talmuda, Biblije ili Kurana, Lao Tsea, Buddhe, drugih djela mudraca i svetaca, čemu bismo se izlagali trudu i sumnji otkrivanja novih spoznaja i novih istina?

Je li umjetnost putovanje u neizvjesnost ili svakodnevno traženje smisla svojem egu?

Ego ne stvara umjetnička djela, ego ne pripada bezvremenim bićima, već mravljoj sitneži koja sliku o sebi želi prikazati slikom zmaja. Zar Salierijev grijeh zavisti nije imao izraženiji ego od djetinje nevina Mozarta, pa mu to nije ništa pomoglo. Riječ, jezik, glazbu i strast ne može nadomjestiti nikakva želja, licem u lice s glazbom svemira mogu se naći samo oni koji se klone svečanosti i časti vojničkih truba.

Što vas potiče u pisanju poezije, stvarni život ili neka ideja kojom želite dosegnuti izvanrealne prostore i promijeniti stvarnost?

Da parafraziram jednu davnu istinu: da je riječ jača od puščanoga zrna, onda Puškin ne bi gnojio rusku zemlju. Pa ipak, poezija ima naknadnu moć. Puškin je vječan, a zrno je u hipu nestalo. Poticaj je činjenica o svemoćnim prostorima poezije.

Rađa li vam se pjesma iz ideje, koncepta ili neke slike, nekog zvuka, neke (nehotične) uspomene? Ili je povod „borba“ s Velebitom?

Od prvih mojih dana potreba za poetskom riječju poticala je iz huka bure pod krovom stare kuće, šuma stabala, pljuska kiše, pucanja leda, blejanja janjadi, cvrkuta ptica, cvrčanja cvrčaka… Otud u mojoj lirici toliko ritma i slika. A sve te uspomene samo su „okidač“ za ispaljivanje pjesničkoga hitca, s namjerom da ga prebacim preko Velebita, da osmislim svoju Troju, svoju Itaku, da nadvladam oceane i gigante, i pritom se zabavim s muzama, nimfama i ostalim bićima.

Zavičaj i odrastanje utjecali su i na vaše stvaranje?

Po habitusu sam zoranićevac, pa sam o svome zavičaju i svom odnosu prema njemu u najdoslovnijem smislu napisao tisuće stranica. Sve što sam napisao vezano je uz zavičaj, moji putopisi, proza, poezija, povjesnice, kao i sve drugo. Tko drukčije čita, ne zna ništa o univerzalnosti, o svemirski zvjezdanom bogatstvu zavičaja. U Arsu se čak nisam mogao moliti u svetištu, nego u vinogradima izvan grada, sličnim onima u Zemuniku.

Negdje ste napisali da je haiku koji govori o godišnjim dobima izvorno religijska pjesma. Zato pišete haiku?

Duga je to i složena priča, dostatna za jedan cjelovit razgovor. Slično su me pitali i Japanci kada je japanska državna televizija snimala film Stazama hrvatskog haikua. Pokušao sam usporediti Velebit, hrvatski nacionalni simbol, s japanskom mitskom planinom Fuji, ali uspio sam tek kada sam zaorzao, zapjevao ravnokotarsku ojkalicu, poznatu još od liburnskoga vremena, kada sam zapjevao gangu, pokušao im predočiti pjevanje rere, sve onako grleno kako se izražavaju samuraji u Kurosawinim filmovima. Japanci su tada sve shvatili. Iako haiku pripada zenu, u zbirci Molitve, nagrađenoj nagradom Tin Ujević, uspio sam ga preobraziti u kršćansko nadahnuće.

Dakle, poezija može, kako ste izjavili, biti „jedinstveni životni poziv, osobno svjedočanstvo i mojeg intimnoga života, i moga svjetonazora, ali i širih refleksivnih i univerzalnih promišljanja“?

Poezija je po sebi neuhvatljiva, istodobno i sveobuhvatna i konačno nespoznatljiva, za nju ne postoje definicije. Ako nije sve ono što duboko znamo u sebi i o sebi, poezija nije ništa. Što se mene tiče, i kad to ne znam definirati, ona je moj život i sva njegova ljepota, njoj će pripadati i moj zemni prah.

Vaše knjige, u posljednje vrijeme posebice zbirka Tigar, prevedene su na mnoge strane jezike i vrlo dobro primljene. Boli li vas kada neki kažu da su tome razlog vaše veze, a ne kvaliteta?

A zašto bi me boljela tuđa neistina, laž, spletke, kletve, jal u najblažem smislu riječi. Na kraju rane uvijek više bole one koji peru ruke od njih, nakon što su ih zadali. Ne poznajem stranih jezika, nisam bio u redakcijama utjecajnih časopisa, ni u jednoj kulturnoj instituciji, ni u čemu što bi mi pripomoglo u „vezama“. Kad je nuđena knjiga hrvatskog autora za španjolsko govorno područje, nije ponuđen moj Tigar, ni Bilosnić kao pjesnik, već izbor od sedamdesetak hrvatskih autora. Prevoditeljici, časnoj i nadasve najvećoj promicateljici hrvatskoga pjesništva u hispanskome svijetu dr. sc. Željki Lovrenčić poručeno je – dovedite nam Tigra. Zato je Tigar zasebna priča, i kada su u pitanju dvije međunarodne nagrade, koje sam doslovno „odnio“ domaćinima. U Americi knjiga je 2012. po preporuci Johna Taylora uvrštena u osamnaest knjiga za tu godinu, a u Zadru, molim vas, ne bih bio uvršten među osamnaest izabranih.

Tko je sve tigar? Hrvati?

Tigar, to sam ja! A što se Hrvata tiče, čast sjajnim iznimkama, ali velik broj njih poput gladnih mačaka svoj svijet vide kao turistički piceraj. Pogledajte što su napravili od Zadra i Dubrovnika, da spomenem samo ta dva hrvatska nacionalna oltara kulture i znanosti?! Devetsto godina pod tuđinskom vlašću sačuvali smo hrvatski identitet, da bismo ga danas u slobodi počeli gubiti.

Svašta ste radili pa recite što vas je najviše umorilo, iscrpilo?

Uz književnost, slikarstvo, fotografiju i publicistiku, radio sam pomalo sve i svašta kako bih preživio, kao kombajnist, strojarski tehničar, konobar, knjigovođa, građevinski radnik, u bivšoj državi dogurao sam čak do „pomoćnika zapisničara“, a poslije sam bio i hrvatski vojnik, direktor u više firmi, urednik, novinar, bavio sam se vinogradarstvom i maslinarstvom, i sve me to usrećivalo. Ali iscrpila me tuđa zavist, mržnja prema radu i onima koji rade, što je najraširenija pojava u Hrvata. Jednom sam na pitanje pokojnoga zadarskog nadbiskupa mons. Ivana Prenđe kako i kada sve stignem to što radim odgovorio da za stvarni rad utrošim svega 30 posto vremena, ostalo trošim u savladavanju prepreka da mogu slobodno i u miru raditi. Sada su se prepreke popele na 95 posto vremena.

Mislite li i dalje da je hrvatska kultura zagrebocentrična, kako ste jednom rekli? Je li izbor Đure Vidmarovića za predsjednika DHK put da to prestane biti?

Za Tuđmanova doba katedrala hrvatske kulture pokušala je prekriti cijeli hrvatski prostor, ali za kratko. Danas je hrvatska kultura žabocentrična. Ono što je nekad viđeno s Markova trga spustilo se na prostor oko Manduševca. Pa ipak, kad je o književnosti, poglavito pjesništvu riječ, onda se istinsko hrvatsko pjesništvo danas piše i događa u Dubrovniku, Puli, Rijeci, Splitu, Varaždinu, Osijeku, Sisku,Vinkovcima, Đurđevcu, ili u Baškoj Vodi. Đuro Vidmarović je i sam u više navrata to isticao, sad ima veliku priliku da je izmijeni barem na razini Društva hrvatskih književnika.

Jesu li vam odgovorili iz Ministarstva kulture kojemu ste pisali otvoreno pismo?

Papa odgovara onima koji mu pišu, to čini i predsjednik SAD-a, ali naši ministri ne! Odbili su moje izabrane pjesme, a šest je mojih pjesničkih zbirki dobilo međunarodne i nacionalne nagrade. Sad postavljam pitanje poznatim i časnim imenima povjerenstava ministarstva koja odlučuju o programima, zašto šute i umilno se smješkaju pri slučajnim susretima?

Pa zašto šute?

Zato što svoje mišljenje ničim nisu potkrijepili, niti potpisali, što se nije radilo ni u doba čvrste partijske vlasti često spominjana Stipe Šuvara. Provjerite, u to rigidno doba svi su rukopisi recenzirani i potpisivani, pa se nije moglo naći pet hulja koji bi pod dobar tekst i tadašnjih politički proskribiranih autora označenih najgorim imenom nacionalista mogli potpisati negativnu ocjenu. To su činjenice.

Je li to razlog da ste kao kažnjeni „hrvatski proljećar“ podržali Šuvarovu Bijelu knjigu?

Moje se ime u Bijeloj knjizi spominje samo jednom, i to na stranici 280, u popisu sudionika. Jasna je dakle moja uloga, koju mi je na moje traženje, u nadi pomoći, ponudio Stipe Šuvar, i hvala mu na dobrim namjerama. I vrijeme je da mu se za to kršćanski odužim. Ako mi date prostor veličine ovog razgovora, rado bih pisao o „slučaju Bijele knjige“, barem dok su još neki sudionici živi, i oni koji su se našli u knjizi i oni koji su o njoj raspravljali.

Kažite ukratko.

Ukratko, po Hrvatskom proljeću bio sam kažnjen, dospio zatvora, ostao bez putovnice više od dvanaest godina, a vraćena mi je zahvaljujući Zvani Črnji! U Zadru sam, bez prava glasa sve do 1990, iako sam u međuvremenu objavljivao i knjige i tekstove u izdavačkim kućama i časopisima diljem ondašnje države, posebice u Bosni i Hercegovini, preko koje sam i „rehabilitiran“. To za zadarske strukture nije značilo ništa, nisam mogao nastupiti ni u kakvu zboru, što me doista frustriralo.

Koliko znam, nudili su vam da napustite Zadar?

To sam odbio, ali sam neke zadarske moćnike molio da mi se dopusti doslovno disati u Zadru. Nije bilo pomoći. Nakon što sam se suprotstavio podizanju spomenika Partiji na zemlji koju je moja obitelj naslijedila na Ižu, a o čemu je pisao Stjepan Čuić, obratio sam se i „Hrvatu“ Miki Špiljku.

A ne Jozi Puljizeviću, tadašnjem Špiljkovu tajniku?

Puljizević je bio prijatelj mog prijatelja čakavskog pjesnika Borisa Palčića Caskina i on mi je savjetovao da se pismom obratim Stipi Šuvaru, ali tako da ne spomenem Špiljka i da u uvodu pisma iskažem nepovjerenje i prema Šuvaru, na što će ovaj poznati cinik možda i reagirati. Tako je i bilo. Šuvar je, kao prije Budiši te Juliju Derossiju i Pavi Despotu u Zadru, pokušao pomoći. Ni više ni manje, pozvao me na savjetovanje nazvano O nekim idejama i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu…, mene koji nisam bio član SK-a, nego se kao nepoćudan nalazio na crnim listama iste Partije, što je već sutradan po „savjetovanju“ ispalo loše i za Šuvara i za mene. On je svoju „lekciju“ dobio u CK SKH, a ja na Međuopćinskoj konferenciji SK u Splitu. Toliko što se moga formalnoga sudjelovanja tiče.

A što mislite o Bijeloj knjizi?

Bijela knjiga objavila je sve što je na tome savjetovanju rečeno i oni koji žele čitati vidjet će da ni jedno ime nisam spomenuo, niti ičiji integritet i slobodu doveo u pitanje. Uostalom, u Bijeloj knjizi posebno su apostrofirani moji prijatelji Stipe Čuić i Igor Mandić, i Predrag Matvejević, s kojim sam u to doba imao kolegijalne odnose. Mandić je u mome stanu u Zadru, na ljetovanju, napisao „sporni“ tekst u kojemu je prozvao Dušana Dragosavca, a ja sam na „savjetovanje“ otišao iz Mandićeva doma, gdje sam tih dana i bio smješten. Predrag Matvejević upravo je pisao recenziju za moju zbirku pjesama, a sa Stipom Čuićem i onda, kao i danas, družim se u svim prilikama. Konačno, ako spomenemo Mandića i Matvejevića, Bijelu knjigu kao dokument kojim se dokidala sloboda javne riječi u Hrvatskoj brane oni koji baš tu dvojicu danas označavaju kao najveće hrvatske mrzitelje. Nešto nije u redu, ne samo u paradoksu ove činjenice.

Što još danas nije u redu?

Danas pjesma Zapamtite Vukovar ne može biti obznanjena u hrvatskim čitankama, Domovinski rat često se spominje kao građanski, Marko Perković Thompson doslovno je zabranjen na Hrvatskoj televiziji i hrvatskim medijima, ali, vidi vraga, hrvatski slobodari brane slobodu onih koji doslovno predstavljaju više od 90 posto prozvanih u Bijeloj knjizi, mahom pripadnike četničkog pokreta. Spomenut ću najpoznatije: Dobrica Ćosić, Momo Kapor, Matija Bećković, Brana Crnčević, Milovan Danojlić, Vuk Drašković, Gojko Đogo, Živojin Pavlović, Mića Popović, i drugi iz ravnogorske četničke kolone, čije je zagovaranje slobode pisanja i dovelo do krvave agresije na Hrvatsku. Tko ne vjeruje, neka čita Bijelu knjigu.

Konačno, u Bijeloj knjizi zastupao sam gotovo iste stavove kao i tijekom Hrvatskog proljeća. Istina, ni u prvome ni u drugome slučaju nisam govorio o „rušenju Jugoslavije“, kao što to sada sebi grlato pripisuju oni koji su je i dušom i tijelom u to doba branili za dobre položaje i plaće. Ja sam govorio i pisao o slobodi Hrvatske, i zato prošao kako sam prošao, sve do mirovine od dvije tisuće kuna. U tom kontekstu toplo preporučam prešućenu (ako ne i zabranjenu, iako 2014. objavljenu) knjigu Ivana Aralice Smrad trulih lešina, kako bi se vidjelo tko je što, kad i kako radio.