Nepodnošljiva lakoća slikanja

Najnovija izložba u galeriji Matice hrvatske, ona Lee Popinjač, rijetko je i samim tim vrijedno osvježenje suvremene slikarske scene mlađe generacije. Naspram, na sceni dominantnom, figurativnom slikarstvu hiperrealističkog senzibiliteta i tretmana prizora, Lea Popinjač predstavlja nam senzibilne, zaneseno kolorirane apstrakcije karakterizirane promišljanjima o boji, obliku, kompozicijskoj ravnoteži, svjetlosti… Ukratko, obilježene promišljanjem sama slikarskog procesa ili, možda preciznije rečeno, prožete analizom gole materičnosti slike.

Unatoč tome, Leini radovi nisu hladne intelektualističke studije. Njezina su platna nježna, lirska, poetična, a njezin koloristički senzibilitet (jer boja kod nje ostaje glavnim gradivnim elementom slike) razblažuje „analitičku oštricu“ stvarajući dojam da su radovi proizvod zanesene igre umjetnice koja istinski uživa u svom zanatu. Ali, premda u tome sigurno ima istine, misliti da je ovdje išta lakonski izvedeno ili da je Leina „igra“ tek površna i vizualno dopadljiva dosjetka mogao bi jedino zaista površan promatrač. Prije svega, platna predstavljena na izložbi nastajala su u razdoblju od tri godine tijekom kojih je autorica metikulozno razrađivala svoje kompozicije mijenjajući ih i nadograđujući iz stadija u stadij. Postupak kojim se pritom služila mogao bi se opisati kao „piši – briši“ metoda. Ona je, naime, terpentinom intervenirala u već nanesene slojeve boje uklanjajući ih s platna, nanoseći potom nove i ponavljajući taj postupak uvijek iznova. Posljedica tog procesa nije, kako bi se možda očekivalo, vidljiva slojevitost površina, već naprotiv neka sasvim eterična, neopipljiva lakoća i svjetlina kompozicija. Njezina posvećenost i studioznost stvorile su intenzivno prozračne, osjetilne prizore koji promatrača pozivaju na tihu kontemplaciju i gotovo meditativno uživljavanje u svaki detalj kompozicije. Lea Popinjač mjestimično kao da kistom bilježi samu svjetlost, zbog čega njezini radovi odišu jakom, a opet nenametljivom duhovnošću. Svjetlina, prozračnost te suptilni, a istodobno pomno elaborirani kontrasti svjedoče o nježnom i tankoćutnom temperamentu (koliko god nepopularno ili uopće jalovo bilo pokušavati iščitati autorsku osobnost iz rada) koji kroz sliku izražava svoja stanja i raspoloženja sublimirajući ih u stanja same slike i nadahnuto ih transformirajući u umjetnički zaista vrijedan i uspio završni produkt.

Zanimljiv je podatak da ni jedan rad nije naslovljen te time naslovom fiksiran u nekom konkretnom značenjskom polju. Leini su radovi neuhvatljivi, oni lebde u otvorenom prostoru mogućih interpretacija nudeći nam da ih osjetimo i proživimo prema vlastitom nahođenju. Lea Popinjač ne bavi se dokazivanjem, ne pokušava nas u nešto uvjeriti, a svijet krutih, isključivih zaključaka potpuno joj je stran. Umjesto toga ona istražuje sam prostor slike, zabavljena više kompozicijom i tretmanom svjetlosti te načinima na koje će, ponajprije s pomoću boje, ispričati svoju priču. A ta je priča zagonetna koliko je duboko osobna jer, kao što je rečeno, autorica ne želi tumačiti. Ona nam tek nudi prozorčić u bogatstvo svog unutarnjeg svijeta s kojim se možemo i ne moramo povezati. Ali kako su svako autentično ljudsko iskustvo i svaki nepatvoren osjećaj u svojoj biti univerzalni, Lein univerzum dopire do svih nas dopuštajući nam da u njemu prepoznamo refleksiju vlastita duha i nekih privatnih nemira i sanjarija. S pravom se može reći da je slikarski rukopis Lee Popinjač lirski, refleksivan i intimistički intoniran, ali ne treba pritom zanemariti slikaričnu vještinu, njezino „znanje o slici“ i načinima na koje se slika „ponaša“ te sposobnost da znalački i samouvjereno od početka do kraja kontrolira njezin razvoj. Kao što je već spomenuto, ovi su radovi nastajali u fazama u razdoblju od tri godine i umjetnica ih je uvijek ponovo mijenjala i prepravljala perfekcionistički tragajući za savršenim izrazom – idealnim odnosom boje, oblika i volumena, svjetlosti i sjene, buke i tišine. Ciklus koji je tako stvorila u cijelosti je istkan od mrlja boje i sitnih poteza, aluzije oblika, boje i ne-boje (odnosno od njezinih u platnu upamćenih tragova). Leini triptisi velikih formata, poliptisi, serija radova na drvenoj površini te samostalna djela međusobno su povezani kako procesualno tako i sadržajno, u svima se odmjenjuju prozračnost i težina, isprepleću svjetlost i tamnija mjesta, a umjetnica vješto balansira između zanatstva i racija te intuitivnosti i osjetilnosti na drugom kraju spektra.