Moj životni kredo je iskrenost

Tomislav Šovagović (1976, Šibenik) diplomirani je novinar i teolog te književnik. Dugogodišnju karijeru sportskog novinara zamjenjuje radom u Glasu Koncila te mjestom izvršnog urednika magazina Prilika. Objavio je jedan roman i nekoliko zbirki kratkih priča, od kojih je prva, Rudnik čvaraka (Mozaik knjiga, 2012) osvojila nagradu Josip i Ivan Kozarac za najbolju knjigu u 2012. Član je Hrvatskoga društva katoličkih novinara, Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. S autorom razgovaramo u povodu izlaska nove zbirke priča Ispod skala (Mozaik knjiga, 2017).

U svojoj prvoj zbirci kratkih priča Rudnik čvaraka vratili ste se proznim zapisom u slavonsko selo Ladimirevce koje je proslavio velikan hrvatskoga glumišta, no još više vaš strikan Fabijan Šovagović! Što povezuje njega i vaše djetinjstvo?

Nije moglo bolje ni drukčije. Sjećanja na Fabijana Šovagovića divne su uspomene na blagoslovljeni život s očevim stricem, djedovim bratom, ne samo krvnim srodstvom. Godinama sam odlazio u turopoljsko Donje Podotočje na gradnju vikendice s velikim Fabom Šovagovim i ocem Josipom, gdje sam neiskusnim, dječjim osjetilima upijao kako mirišu dvije litre svježeg mlijeka s velikogoričke tržnice i pola kilograma mortadele masteći knjigu Sicilijanac Marija Puza. Simbolično, izrekao sam jednom prigodom kako je nepravedno što moderni svijet (opravdano) zna za Marlona Branda, a ime Fabijana Šovagovića ostat će, dok je pamćenja, vezano uglavnom uz područje oko Panonskog mora, posebno slavonske ravnice do glasovitih suza dirnute velikosrpskom agresijom koja je i uzrokovala niz moždanih, neoporavljivih moždanih udara najvećega hrvatskog glumca. Neizbrisive su uspomene na djeda Šamuku koji je, i sam amaterski glumac u mladosti, govorio da čovjek može biti glumenta do osamnaeste godine, a onda se treba uhvatiti rada na zemlji. Brat mu je Fabijan, s druge strane, zavidio na stručnom ratarskom perfekcionizmu – tako se rađala i umirala rasprava za obiteljskim stolom, dva glumca i zemljoradnika tijelom i dušom, s (naj)više ili manje uspjeha na daskama koje život znače i poljima koja jesu život sam.

Postoje li još danas ti isti Ladimirevci ili je i njih, kao i Tomislavovo djetinjstvo, moguće pronaći samo u proznim uspomenama?

Ništa nije kao nekad, plastično i istinito. Nema mnogih divnih ljudi koji su nedjeljama na klupčicama dijelili životne mudrosti sa suseljanima, nema tvrdih, četvrtastih karata za vlakove, iako oni iz Zagreba prema Osijeku ubrzano voze jednakom usporenom brzinom, nema ni jedne krave u selu gdje se djed Šamuka posljednji kobilama otimao traktorima, kao što se danas pisanjem stvarnosti valja otimati virtualnom, a dječjom igrom u sjeni divljih kestena štititi od prevlasti tabletaste stvarnosti. Nisam bjegunac od modernih tehnologija, ali toplinu prizora resastoga tabletića babe Eve na debelom televizoru Grand sa stabilizatorom nijedna hladna društvena mreža ne može nadomjestiti ažurnim statusima. Mijenjaju se Ladimirevci, kao i ljudi, sa svojim uspješnim i neuspješnim odlukama, tkajući povijest drevnog sela. Nema ni vatrogasnog doma svadbene roditeljske večere, ali zvona crkve Uzvišenja sv. Križa još dovoljno visoko bdiju i opominju – prolazni smo, uhvatimo makar i javom sna trenutak vlastite ograničenosti.

Dalmatinski je pandan toj zbirci Cesta knezova Bribirskih (Mozaik knjiga, 2016), još jedan nježan povratak u djetinjstvo. Mjesto radnje: Šibenik, radničko naselje Crnica – svemir u malom. Vrijeme radnje: najranije djetinjstvo Tomislava Šovagovića (sina Dalmatinke i Slavonca)! I ponovno baka i djed, sada s majčine strane, kao uspomena, život, slika jedne generacije...?

Protkane su i povezane Dalmacija i Slavonija u objema knjigama, jer je moja krv, kao i kolesterol, kombinacija i feta pršuta i kockasto narezane šunke, natopljena čuđenjem što se domaći krastavci na istoku začine kiselim vrhnjem i prozirnim sirćetom, dočim je bez kvasine, kao i maslinova ulja, konzumiranje salate uz Jadransko more nezamislivo. Knjige su posveta svima koji su vjerovali i vjeruju u pošteni život od svojega fizičkoga i umnoga rada, tvorničkoga (opisana u romanu Mangan, Naklada Bošković, 2016), zemljoradničkoga, glumačkoga, domaćinskoga. Dijelom nepomirljivi svjetovi postajali su pred mojim očima humorističke ćakule i(li) divani. Bez rada nema ni društvenoga napretka, a zemlju, konje, ljude, valja usmjeriti da plodno ostvare svoje (ne)skrivene potencijale. Mješavina dijalekata, začudnih dogodovština uzrokovanih drukčijim mentalitetima i karakterima bila je povod literarnom pokušaju ovjekovječenja jadranske soli i slavonskog bibera.

I najnovija knjiga Ispod skala nastavak je ove šibenske avanture. Što se krije ispod skala kuće odrastanja?

Još se nije ni boja osušila s korica knjige Ispod skala, nastavka Ceste knezova Bribirskih. Riječ je zapravo o jednoj knjizi podijeljenoj na dva dijela, prvom od krštenja do vrtića, drugom od početka osnovnoškolskih dana do predvečerja Domovinskog rata. Kako je i navedeno u završnoj crtici, svaki će čitatelj sloj svojih uspomena, vjerujem, moći pronaći samo za sebe. Objavljivanjem knjiga shvatio sam da čitatelje događaji povezuju više nego, što je bila ranija pretpostavka, konzerve mesnog doručka, televizijske emisije te pića vaše i naše mladosti. Prostorija „ispodskala“ bila je robno skladište od cipela do stripova i... poslužite se (smijeh).

Koja je strana jača – slavonska ili dalmatinska?

Nema jače strane, dosadan sam u čestom ponavljanju fraze da na njivama njišućega mađerovskoga kukuruza vidim šibenski Kanal sv. Ante, a u kamenim kalelargama rodnoga grada ušorena slavonska sela. U vremenu kada se sjećanju ostavlja sve manje prostora za djelovanje, podvojenoj ličnosti poput mene preostaje jedino pisati.

I nakon svega slijedi – Zagreb?!

Točno, napravio sam kostur zbirke Spremište Trešnjevka kako bih zaokružio autobiografsku prozu pričama o hrvatskoj metropoli, u kojoj živim od devete godine. I kao što najdraži mi hrvatski pisac Goran Tribuson svojom tetralogijom ne imitira Marcela Pagnola, i vjeruje(m) ne bi naljutio Juliana Barnesa, odnosno njegovu teoriju o najviše jednom književnikovu autobiografskom romanu, tako se i moja malenkost nada kako svime što iz rečenih objektivnih okolnosti nije zapisano u osobnom dnevniku neće dosaditi istinskim zaljubljenicima vraćanja u prošlost, kako bi se još snažnije rasvijetlila sadašnjost, bez brisanja povijesnih činjenica.

Zašto se često vraćate u djetinjstvo i crpite iz kofera sjećanja ideje i poticaje za svoje priče? Kako, u konačnici, izgleda jednom piscu djetinjstvo s vremenskim odmakom, a kako hrvatska stvarnost?

Uh, kada bih doznao jasan i potpun odgovor – prestao bih pisati. Djetinjstvo izgleda sretno, ispunjeno, raznovrsno, a dva postulata u jednom oblikuju moj književni i novinarski rad, samim tim i život – nitko ne smije biti nedostupan i svaki problem moguće je riješiti afirmativnim razgovorom, zatim i pretvaranjem riječi u djela. Odrastajući uz Fabijana Šovagovića lako je postati osjetljivim na ljudsku taštinu i licemjerje, jer čiko nije glumio nedodirljivost i veličinu, a mogao je. Smeta mi kada bilo tko, uljuljan u varljivoj moći i slavi, odbije razgovor, neovisno o temi i ­(­ne)­opravdanoj isprici. U četvrt stoljeća hrvatske samostalnosti, samim tim i „djetinjstva s vremenskim odmakom“ svjedočim sustavnom dijeljenju hrvatskoga naroda, od svađanja nekadašnja „dva kluba bratska“ do političkih previranja, javnim predstavama za mase, u kojima se glavni glumci uz jeftini ručak u saborskom restoranu vjerojatno skupo nasmiju učinjenoj šteti, šteti uz koju opstaju na sceni. Ne, nisam pesimist, ali je tako malo potrebno za optimizam. U jednom danu, neka me nitko ne pokušava razuvjeriti, kamatne stope za stambene kredite mogu biti smanjene na 3 %, otkupna cijena pšenice i mlijeka može postati kunu skuplja, plaće profesora i znanstvenika povećane iznad prosječnih mjesečnih primanja... Znam, zvuči idealistički naivno, barem kada je o materijalnom riječ, no sve dok političari ne započnu dan sa stavom da njihove odluke moraju biti brže od prebrojavanja izbornih glasova i neovisne o trajanju mandata – nula bodova za Hrvatsku.

Iako u svojim pričama govorite o turbulentnim vremenima, zadržavate blagu pripovjedačku poziciju i dobronamjerni humor – jeste li odabrali takvu poziciju kao svoj životni credo?

Imam sreću, ili nesreću, kako se uzme, da pamtim većinu događaja od krštenja sestre Eve u šibenskoj katedrali sv. Jakova 1980. do razgovora za Vijenac. Izbjegavam dociranje, izabrani put i suvisao zaključak prepuštam čitatelju alias poreznom obvezniku. Životni kredo je iskrenost, bez trunke uvjerenosti da sam svaki put u pravu, ali iskrenost je sve što čovjeku ostaje kada mu sve oduzmete.

Jeste li ljubav prema sportu naslijedili od bake Kate? Dugo godina bili ste pasionirani sportski reporter, što nam potvrđuje i glas sportskog novinara koji ponekad možemo čuti kako progovara kroz naratora pojedine uspomene – priče.

Kao što se očevo prezime veže uz glumačku lozu, tako se i djevojačko prezime Žurić majke Jadranke veže uz košarkaše Šibenke iz vremena neprežaljenoga velikana Dražena Petrovića. Sramotnu krađu Šibenkina naslova jugoslavenskoga košarkaškoga prvaka napisao sam sa svim relevantnim činjenicama koje su, nije ni originalno ni pretjerano kazati, postale kronikom najavljenoga raspada bivše države. Danas je i sportsku istinu lakše izreći u literarnom, ukoričenom djelu, nego u televizijskom dnevniku ili na naslovnici novina, ma koliko mi šutjeli o tome. U svemu je svojom zagriženošću za sport svesrdno pomogla baka Kata, i želio sam skromnim opisom bakine duše dati mali doprinos precijenjenom i prekardašenom kardašijanskom svijetu stražnjica oko nas.

Poznato je kako ste zbog neslaganja sa senzacionalističkim pristupom novinarstvu napustili suradnju s nekim domaćim komercijalnim medijskim kućama. Kakav je danas vaš odnos spram novinarstva?

U godinama crne kronike najčešće tragam za bijelom, izumirućom vrstom kronike. To ne znači da je vijest nešto uobičajeno, ali nije vijest ni plašenje građana neutemeljenim pretpostavkama, samo zato da se poveća broj otisnutih primjeraka, ili napumpa famozni televizijski share, ponižavajuće i nepotrebno prigrljen i u uređivačkoj politici javne televizije, koja tada umjesto (in)formiranja javnosti suludo trči za ćudljivim brojkama. Potrebno nam je hrabro novinarstvo, no čim se to izgovori, a ne smatra se pleonazmom, nastaje ozbiljan problem koji svaki novinar u samoći kuckanja svojega teksta mora za sebe promisliti – čemu riječ viška hrabro?

Koliko vas teološko obrazovanje i vjerničko iskustvo određuju kao novinara i kao pisca?

Vjera me, više od teološkoga obrazovanja, određuje u spoznaji da će sve završiti dobro. Vjera u Isusa Krista nemjerljivo je bogatstvo, vjera je putokaz prema katarzi u vremenu i prostoru koje događaje, ne samo u Hrvatskoj, svodi na dvije političke stranke i(li) dva grada. Božja providnost ostala je i ostat će najvećom tajnom i ljepotom koja je mogla biti darovana čovjeku. Na pojedincu je osvijestiti kako, unatoč skromnim mogućnostima, može učiniti ono što mu srce najglasnijim šapatom vapi.