Jeka novog siromaštva

Kada se zna što se hoće, tada se iznimno dramsko djelo može prilagoditi suvremenim mentalitetskim i političkim okolnostima, a da ništa ne izgubi od svoje svevremenosti. To je uspjelo Predragu Luciću, prevoditelju teksta na hrvatsku čakavicu i slovenskom redatelju Viti Tauferu u njihovoj suvremenoj interpretaciji Ribarskih svađa Carla Goldonija, koje su pod naslovom Barufe i produkciji Gledališča Koper, Slovenskoga stalnog gledališča, Slovenskoga narodnog gledališča Nova Gorica i Istarskoga narodnog kazališta Pula premijerno izvedene 23. lipnja u dvorištu pulskog Kaštela, ispred Povijesnog i pomorskog muzeja Istre u Puli.

Od praizvedbe na karnevalu u Veneciji davne 1762. Ribarske svađe nisu izgubile ništa od svojega duha, štoviše čini se da je njihov sadržaj danas itekako aktualan – ponajprije zbog same priče o siromašnim ribarima i njihovu životu u malom primorskom mjestu, a onda i zbog neriješene morske granice između Slovenije i Hrvatske, što je u liku sudskog pomoćnika na arbitražnom sudu – „koji uspostavlja red tako da siromasima organizira vjenčanja i nameće im povoljne bankovne kredite“ – djelomice dramaturški upisano u predstavu. To je pridonijelo sadržajnoj političkoj aktualnosti i redateljsko-glumačkoj interpretaciji iskazanoj i mješavinom jezika; istarskohrvatskog, primorskoslovenskog, slovenskog, talijanskog, njemačkog i mađarskog.

Tako je priča o siromašnim ribarima i njihovim ženama, o njihovu mentalitetu i temperamentu u malom primorskom mjestu blizu Venecije, transponirana u nama problemski bliski kontekst smješten u područje Savudrijske vale, odnosno Piranskog zaljeva. Realizam siromašnoga ribarskog svijeta 18. stoljeća u Lucićevoj obradi i Tauferovoj režiji funkcioniraju kao suvremena siromašna, duhovita, neobrazovana i multietnička zajednica. I dalje su njezin sadržaj dva „ženska tima“ dvaju ribarskih obitelji, koji se natječu u zagorčavanju života drugoj strani. Osim siromaštva, tema su njihovih briga ogovaranja i vrijeđanja, ljubavi i ljubomore, zavisti i zlobe, pokušaj ubojstva u afektu, a onda i borba za ženike.

Goldoni fabulu majstorski pretače u komediju karaktera i mentaliteta, slijedeći postignuća commedije dell’arte, što Taufer znalački uobličava u predstavu naglašena tempa ispunjena glumačkim angažmanom koji nije opteretio političkim nego obogatio satiričnim porukama. Uspio je rastvoriti unutarnje, poetične osjećaje ribara, njihovu bijedu i jad, ljepotu i sputanu, zatomljenu tragiku siromašnoga svijeta, njegovu svakodnevnu borbu za preživljavanje te čežnju za ljubavlju i boljim životom. Svakodnevne svađe tih ljudi; galame i vike, tučnjave i ljubavi, taj život mediteranskog „malog mista“ redatelju primarno služe da pokaže da su i ti ljudi živi.

Tako goldonijevski realizam siromaha, danas obogaćen suvremenim siromašnim životom začinjenim političkim i neoliberalnim ponudama u obliku kredita – koji za uspjeh svojih pregovora i nagovora nudi sudski pomoćnik na arbitražnom sudu – nije samo davna prošlost i ironiziranje političkih kompromisa nego i naznaka svega onoga što se krije i što će kao kazna stići naivnost suvremenih Božjih ribara i njihovih ambicija da uspiju u neoliberalnom svjetskom poretku. Izrijekom to predstava ne kaže, ali u njoj se taj glas naslućuje i čuje kao jeka nove bijede.

Da bi to postigao, oslonio se na glumačku igru, glumačku imaginaciju i improvizacije kojima su glumci uspijevali predočiti goldonijevski svijet čudnih tipova i raznovrsnih karaktera. Premda je manjkalo humora i satire, ipak je redatelju ispijevalo naglasiti izražajnost komedijskog sadržaja, što se očitovalo u glumačkim interpretacijama začinjenima furioznim svađama s apsurdnim „ispadima“.

U stalnom pokretu ti ispadi tvorili su cjelinu koja je jednako razigravala prostor i glumačku igru; lakoću glumačkih tijela i siromaštvo prostora, efektne geste i jezičnu iskričavost koja je, iako katkad iritantna, ipak dosezala nevjerojatnu izražajnu akrobatiku. U konačnosti, u svojoj apsurdnosti, taj stil glumačke igre proizvodio je burlesku i grotesku, koja je istodobno postajala najsmješnija i najtragičnija slika života te prerastala u metaforu suvremenog života.

Furioznom igrom i govorom briljirale su Nika Ivančić (Keka), Patrizia Jurinčić Finžgar (Urša), Marjuta Slamič (Paškva), Maša Grošelj (Lucijeta) i Petra B. Blašković (Libera). Iz točne zajedničke glumačke igre kreativnošću su se osobito isticali Iztok Mlakar, koji je mucavog i smušenog Serđa predočio s osjećajem za nijanse te Igor Štamulak, koji je lik suvremenog i svemu prilagodljiva manipulatora Isidora odigrao s potrebnom mjerom. Veoma dobru glazbu komponirao je i uživo izvodio Damir Halilić Hal, zanimljivi funkcionalni kostimi djelo su Barbare Stupica, a maska Mateja Pajntara.