Gume i gumice

U prvom razredu pučke škole (kako se zvala kad sam u nju 1950-ih krenula) nisam trebala ništa napisano brisati gumicom. Pisali smo po crnim pločicama u drvenom okviru. S jedne strane bilo je crtovlje s kosim crtama za pisanje, a s druge kvadratići za račun. I jedno i drugo izvučeno crvenim crtama. Kad bih pogriješila, sve bih obrisala mokrom spužvicom (pravom), koja je visjela na špagi sa strane. Ekološki svjesno, papir se nije nepotrebno trošio, a valjda su se i šume tako čuvale. Pernica, taj dragi predmet, došao je malo kasnije, a s njim i olovke i gumice. Eh, te gumice! Kad bi tko od rodbine ili znanaca išao u inozemstvo, donio bi mi  gumice: jedne (bijele) brisale su olovku (ti mali gumeni pravokutnici krasno su mirisali), a druge (veće, plave, s crvenom crtom po sredini) tintu. A onda su se i drvene pernice promijenile. U višim razredima osmoljetke dobila sam prvu pernicu na rastvaranje, u kojoj je bilo i olovaka s gumicama na vrhu, i maštovitih šiljila, i kutomjera, i šestara, malih trokuta ... A omot? Kao da je skinut sa škotskoga kilta i zatvoren malom kopčom. 

U školi smo gumicu zvali samo tako, gumica, ne gumija, kako piše B. Klaić da se zvalo đačko brisalo. I automobilska guma bila je i ostala samo guma, ne gumija (ljetne gume, zimske gume, univerzalne gume). Šatrovačka gumica (samo tako, a ne guma), bio je i prezervativ. A praćka bez gume nije mogla nikako.

Guma nam je kao riječ stigla preko njem. Gummi iz srlat. gummi, što se razvilo iz lat. cummi(s), a to je pak posuđeno iz grč. kómmi, egip. komaí, smola od drveta. Kasnije su nastali mnogi proizvodi, pa su se širili i novi izrazi. Još se sjećam gumilezunga (guma + njem. Lösung, rješenje; rastvor, kem. otopina), ljepila za lijepljenje gumenih proizvoda, nerijetko i gumenih šlauhova, zračnica, a i električnih kabela, pa gumirabike (gumiarabike), arapske gume, guste tekućine koja se čuvala u bočici poput one za tintu, a proizvodila se od jedne vrste afričke akacije. Bilo je to prvo ljepilo koje sam upoznala, vrlo djelotvorno, uostalom, pa gumilastike (gumielastika), elastike ili lastike, koja se mogla uvlačiti u gaće koje su već padale do koljena jer ih nije imalo što držati; meni su ih uvlačili u dokoljenke da mi ne plodraju po cipelama, no više-manje uzalud, na meni je sve bilo nekako nahero. Ta se guma  mogla uvlačiti u one odjevne predmete koji su imali porub za njihovo uvlačenje. Danas to u muške gaće više ne ide. Kad se guma prekomjerno rastegne, nema pomoći. No nekoć se nije bacalo kapom i šakom, sve se popravljalo. Pidžame su dugo imale učkur (tur. uçkur), svitnjak, gaćnik, pa se u njih guma počela uvlačiti kasnije.

Naravno, kraj živoga prof. Čatića, ne pada mi na pamet da se i približim polimerizaciji i polimerima, no ipak mogu reći koju o nekim riječima, npr. o kaučuku, bez obzira na proces dobivanja. I u njem. Kautschuk i u fr. caoutchouc, pa i u starošp. cauchuc ostala je sačuvana riječ kau-čou iz kečujskoga jezika. Znači suze drveta, jer se prirodni kaučuk dobiva zarezivanjem u deblo, a iz lateksa koji se cijedi dobiva se kaučuk. Ima raznih guma, neke su vrlo udaljene od onoga što mislimo da guma jest, npr. pjenasta guma, kauguma ili žvakaća, a rijetko mislimo na gume u medicini. U trećem stadiju sifilisa javljaju se čvorovi na koži, sluznicama i unutarnjim organima. Valjda po konzistenciji tih tvorevina, zovemo ih gumama.

Gumeni čovjek nije doista od gume (gumen i znači koji je od gume), nego je gibak i savitljiv kao da je od gume. Pridjev gumast pak znači koji je poput gume. Mene da ne znam kako gumiraju (natope ili oblože gumom), ostala bih jednako kruta i nesavitljiva kao i prije toga postupka. No stavljanje gumenih obruča na kotače od kola (dugo metalne) ublažilo je tutnjavu i buku, a i vožnju je učinilo manje drndavom. Naravno, sve je dobro dok ne dođe do gumidefekta, puknuća gume na vozilu. U mojoj mladosti, bez obzira na stanje guma, gumenjak je bio traženo mjesto (a na moru čamac da se može otići do nepristupačne uvale). Tako smo zvali zagrebački Autobusni kolodvor, koji je jedini radio cijelu noć. U ono čedno vrijeme zadnji su tramvaji kretali s Trga u 23:30, pa ako ga promašiš, možeš kući klancati pješice. Gumenjak nam je davao i neki privid slobode i odraslosti, jer se ondje u sitne sate mogla popiti otrežnjavajuća kava i osluhnuti kako diše polusvijet. Za te duge (kadšto i prisilne) šetnje idealne su bile amortizirajuće gumerice ili gumiđonke, cipele s gumenim potplatom, no u njih smo u početku mogli čeznutljivo buljiti samo u prvim američkim filmovima. Mi smo onomad drapali one s đonom od prave kože (danas skuplje od drugih) i još mislili kako smo zaostali. Korisne su bile i Gummiüberschuhe, gumene kaljače, koje su se po kiši naticale na cipele (i skidale u gostima da ne uprljamo domaćinov stan). Domaćice se nisu bunile ni protiv mušeme (tur. muşamma od ar. mušämma), voštanoga ili gumiranoga stolnjaka, jer čim bi stavile onaj „bolji“, platneni, odmah bi ga netko usvinjio. Od proizvoda negdašnje industrije gume i obuće bile su poznate Batine gumaše, opanci s gumenim potplatom, no ja dobro pamtim one iz kućne radinosti povaljskoga barbe Ivana, koji je sam sebi radio postole: gornji dijelovi bili su od kože, a đon od automobilskih guma u više slojeva. Remenje su držale tada nimalo modne zakovice. Strpljivo sam čekala kada će na magarcu dojahati iz polja, pa da mu na nogama što se klate mogu vidjeti te njegove postole, neviđene u gradu. Nije njemu trebala ni gumarija, ni gumara, ni gumar. Bio je sam svoj majstor i za obuću. U ono vrijeme ništa neobično. 

Izrazi gumati, gumanje nisu dio mojega aktivnog rječnika, pa se njima i ne služim, premda ih razumijem. Znače: 1. bogatiti se, lakomiti se, zgrtati novac, stjecati imovinu, 2. žderati, lakomo jesti. Ako tako – bez duga žvakanja – katkada doista i jedem (ne hvalim se, ali priznajem), gumi-gumi (njem. Gummitwist), dječju igru preskakanja preko rastegnute gume, ne bih mogla igrati ni na prazan želudac.