Goran Bregović između popularnog i umjetničkog

U sklopu festivala Zagreb Classic na otvorenoj pozornici na Trgu kralja Tomislava zagrebačka je publika 30. lipnja imala priliku slušati nesvakidašnji glazbeni projekt koji je pripremio Goran Bregović, jedan od najprepoznatljivijih glazbenika s naših prostora, koji je ostvario zapaženu međunarodnu karijeru. Zajedno sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Krešimira Batinića, Bregovićevim Orkestrom za svadbe i sahrane te trima solistima na violini (Gershon Leizerson iz Tel Aviva, Zied Zouavi iz Tunisa i Mirjana Nešković iz Beograda), Bregović je izveo Tri pisma iz Sarajeva, svojevrsni koncert za klasičnu, klezmer i orijentalnu violinu, no zapravo je riječ o raznorodnom djelu u kojemu uz navedene izvođače sudjeluje još i muški vokalni sastav i dvije vokalne solistice odjevene u narodne nošnje. Djelo je praizvedeno 2016. u Parizu, a prije Zagreba izvedeno je još u Bruxellesu i Budimpešti.

Tri pisma iz Sarajeva sastoje se od prologa i stavka Rat te tri središnja dijela koja predstavljaju tri različite vjere, čime se putem glazbe problematizira suživot triju različitih vjera (judaizam, islam i kršćanstvo) u Sarajevu koje su zajedno prošle kroz strahote rata, dok svoju viziju tolerantnog i multikulturnog svijeta Bregović donosi u završnom stavku pod naslovom Svi zajedno – melankolija. Prema Bregovićevoj ishodišnoj ideji troje solista na violini trebali bi pokazati tri različita načina sviranja, odnosno tri različita pristupa istom instrumentu, no ostaje slušni dojam kako se na kraju ipak sve stopilo u tipičan zvuk po kojem je Bregovićeva glazba poznata i koju gotovo nitko ne može pisati a da ga se ne uspoređuje s Bregovićem. Taj prepoznatljivi zvuk, proizašao iz balkanske etnoglazbe, otvoren je istodobno za sve moguće utjecaje koje u pojedinom trenutku autor smatra zanimljivima i korisnima kao sredstvo izraza. Usred takva postmodernog posuđivanja mogu se dogoditi i kontroverzne situacije, što je vjerojatno više problem komercijalne glazbe nego suvremene umjetničke glazbe. Znači li ovaj Bregovićev glazbeni projekt približavanje klasično-umjetničkoj sferi ili se ipak drži onoga što je blisko publici različitih glazbenih ukusa, možemo vidjeti već iz sama pristupa produkciji: koncert je zamišljen u stilu popularnih koncerata na otvorenom, početak je predvidljivo kasnio pola sata, a u trenucima virtuoznih izlaganja solista kamera je cijelo vrijeme u krupnom planu prikazivala Bregovića, koji je sjedio u prvom redu.

Takav pristup organizatora u potpunosti je razumljiv i uklapa se u koncepciju festivala koji na pozitivan način prati trendove poznate u svijetu unatrag nekoliko godina. Iako je riječ o Zagrebačkoj filharmoniji, koju vežemo uz svijet visoke kulture, suradnja s popularnim glazbenicima i izlazak u lakše žanrove može publiku postupno zainteresirati i za glazbu koju su možda prebrzo odbacili kao zahtjevnu i suviše ozbiljnu. Dobiva li Goran Bregović i njegova glazba veći kulturnu kapital suradnjom sa Zagrebačkom filharmonijom ili će pak filharmonija više profitirati od ove suradnje, teško je jednoznačno odgovoriti.

Prije spomenuta balkanska glazba, koja je proslavila Bregovića, izvrsna je za pitanje glazbenog identiteta kojim su bave Tri pisma iz Sarajeva. Sjetimo li se samo višestruko nagrađivana dokumentarca bugarske redateljice Adele Peeve Čija je ovo pjesma, bit će nam jasno s kojim se sve problemima susrećemo ako težimo krutim shvaćanjima identiteta, dok je s druge strane prepun Tomislavov trg bio pokazatelj da je i ovim projektom Bregović uspio pridobiti različitu publiku. Bez obzira što se nekolicina gledatelja iznenadila kada su čuli da je ovdje ipak riječ o ponešto drukčijoj glazbi nego što su očekivali, klasični simfonijski sastav većinom je bio podređen uobičajenim zvukovnim teksturama tipičnim za Orkestar za svadbe i sahrane. Naglašena fragmentarnost glazbenih ideja zazvučala je u ovom slučaju prilično moderno, dok se to ne može reći za manirističke orkestralne geste koje su izvan svoje simfonijske sredine zvučale neprirodno (ili je to bila samo posljedica dosta lošeg ozvučenja).

Sve te sitne zamjerke ipak nisu smetale publici, koje se vidljivo zabavljala, što je ipak najbitnije za ovakvu vrstu koncerata, a za veliki pljesak Bregović se publici odužio izvedbom ostalih svojih djela po kojima je zapravo poznat publici.