Festival u tranziciji

Nakon dvije godine u kojima se činilo da su Dani hrvatskog filma uspjeli pronaći novi koncept te da uz znatne programske promjene i kino Europa kao novo mjesto održavanja brode u sigurniju i mirniju budućnost, nakon četvrt stoljeća taj nekadašnji križanac festivala i smotre koji se u međuvremenu izrazitije profilirao kao festival opet se našao na prekretnici i svojevrsnu novom početku. U svom 26. izdanju najstarija filmska manifestacija utemeljena u samostalnoj Hrvatskoj ponovo je doživjela velike i brojne promjene, od novog organizatora preko dijelom izmijenjene koncepcije i novoga termina održavanja do novih lokacija na kojima se održava. Kao nova organizacijska tijela, odnosno kao privremeni organizatori festivala do izbora novog dugoročnijeg organizatora, promovirani su Vijeće DHF-a kao programski organizator te Centar za kulturu Trešnjevka kao pravni nositelj i koordinator organizacije. Programska koncepcija uglavnom je ostala jednaka kao na prethodnim dvama festivalima, s prikazivanjem filmova različitih vrsta i rodova u zajedničkim „paketima“ projekcija, pri čemu su svim projekcijama kao uvodni filmovi pridodani naslovi iz novoga popratnog programa naslovljena Retro: obnovljena baština, u kojem su gledateljima predstavljena restaurirana klasična ostvarenja domaćeg kratkog metra također različitih rodova i vrsta. Posjetitelji su tako imali priliku pogledati dokumentarce Zagreb u sjeni velegrada Oktavijana Miletića iz 1934, Pohvala ruci Bogdana Žižića iz 1967. i Charter let br.… Krste Papića iz 1975, antologijska animirana djela kakva su Maska crvene smrti ovogodišnjeg dobitnika nagrade Zlatni Oktavijan HDFK za životno djelo Pavla Štaltera i Branka Ranitovića iz 1969. te Ars Gratia Artis također ovogodišnjega dobitnika Nagrade za životno djelo na Animafestu Dušana Vukotića iz 1970, ili pak eksperimentalni film sfaĩra 1985–1895 Ivana Ladislava Galete, koji je nastajao punih trinaest godina, 1971–1984, te kratki igrani film Ljubav Ante Babaje iz 1963.

Spletom okolnosti na koje se nije moglo utjecati kao novi termin održavanja festivala odabrana je posljednja trećina lipnja, a novih je festivalskih lokacija čak pet: Kino Tuškanac, Ljetna pozornica Tuškanac, Centar za kulturu Trešnjevka, Park Stara Trešnjevka i Akademija dramske umjetnosti. Takva dislociranost festivalskih zbivanja s jedne strane može dovesti do pada posjećenosti, no s druge brojnost lokacija i njihova disperziranost pružaju mogućnost bogatije i raznorodnije koncepcije programa, sa segmentiranim programskim usmjerenjima i nišama, što se ove godine svrhovito iskoristilo. Osim nenatjecateljskog programa Izvan okvira, u koji su uvršteni filmovi osebujnijeg izričaja i poetike poput igranog naslova Tri hodočasnika Josipa Viskovića i dokumentarca Demon iz boce Sunčice Ane Veldić, u popratnom programu U gostima prikazano je šest filmova realiziranih tijekom druge polovine prošlog stoljeća u suradnji Hrvatske i drugih jugoslavenskih republika, kakvi su Lice Ivana Martinca, Piknik u nedjelju Karpa Aćimovića Godine i Jason´s Dream Brede Boban, a u parku Stara Trešnjevka na otvorenom je prikazan izbor od petnaest najuspjelijih glazbenih spotova nastalih tijekom posljednja četvrt stoljeća, što je pružilo priliku i za svojevrsnu zabavu na otvorenom.

Uzlet nacionalne produkcije

Dani hrvatskog filma važna su manifestacija na kojoj se prikazuje, promiče i vrednuje domaća filmska produkcija kratkog i srednjeg metra u svim kategorijama, kao i kratkometražni i srednjometražni igrani film, a važna je zadaća i omogućavanje uvida u hrvatsku filmsku baštinu, kao i usporedba te baštine sa suvremenim kretanjima u domaćem filmu i u regionalnom kontekstu. No za razliku od ranih 90-ih, kad je festival utemeljen, danas su drukčija vremena, u kojima postoji niz filmskih festivala, k tome specijaliziranih, što dovodi u pitanje relevantnost, važnost i aktualnost Dana. Srećom, kako se vidjelo na festivalu, ta su pitanja barem zasad samo načelne prirode, jer smo i ove kao i prethodnih dviju godina svjedočili zamjetnom kreativnom uzletu nacionalne produkcije u svim segmentima osim eksperimentalne, koja bilježi određenu stagnaciju, a i tu bi stanje bilo drukčije da je sjajan i nagradom za režiju ovjenčan dokumentarac Oni samo dolaze i odlaze Borisa Poljaka uvršten u eksperimentalnu konkurenciju, za što je bilo osnove. O Poljakovu filmu u Vijencu je bilo riječi nakon ZagrebDoxa, a sad recimo samo da je riječ o zaključnom dijelu autorove trilogije koju zaokružuju također nagrađivan Splitski akvarel i Autofokus te da je slično Splitskom akvarelu opet posrijedi redateljevo bilježenje zbivanja na jednoj splitskoj plaži, ovaj put na Bačvicama, odakle zorom nakon noćnog provoda odlaze mladi, a stižu prvi kupači, ponajviše stariji ljudi, ali i pokoji mlađi sklon ekshibicionizmu. Spomenuta osnova za moguće uvrštavanje filma u eksperimentalnu konkurenciju odnosi se na završnicu u kojoj likovi kupača u odrazu sunčeva svjetla na morskoj površini postaju fluidni i praktički nestaju, čime se film nagrađen i na prestižnom festivalu u Oberhausenu izravnije naslanja na Splitski akvarel, u kojem su se ljudi razobličavali i rasplinjavali u jari.

Nagradu Oktavijan HDFK za najbolji eksperimentalni film osvojio je impresivan naslov Sve bih ostavio ovdje Ivana Faktora, doajena hrvatskoga filmskog eksperimentalizma koji i u ovom djelu demonstrira prepoznatljiv autorski rukopis i tematske preokupacije, dobro znane iz filmova kakvi su primjerice Fritz Lang und ich, Pustara, Le samourai i Strange Fruit. Faktor kroz prozor, često kroz sitne otvore na roletama, tijekom četiriju godišnjih doba digitalnom kamerom bilježi zatečene situacije na ulici, na granama stabala, na pločniku… a u tome se vodi riječima Lászlá Krasznahorkaija „Sve bih ostavio ovdje: doline, brežuljke, ptičice iz vrta, ostavio bih zemlju i nebo, proljeće i jesen, ostavio bih ovdje puteve odlaska, večeri u kuhinji, posljednji zaljubljeni pogled…“. Cjelina je vizualno dojmljiva, za što zasluge pripadaju i montažeru Damiru Čučiću, autor efektno ono vidljivo spaja s detaljima koji često izmiču ljudskom pogledu, njega opet intrigira, a možda i fascinira stvarnost u njegovoj okolini, a posrijedi je minijatura u kojoj se Faktor opet poigrava svjetlom, njegovim izvorima i prelamanjima.

Realizam i senzibilitet

Grand Prix 26. dana dodijeljen je igranom filmu Zvir Miroslava Sikavice, autora hvaljenih i nagrađivanih dokumentaraca Oblak i Čardak ni na nebu ni na zemlji te dokumentarnih filmova iz televizijskog serijala Direkt. U ostvarenju nagrađenu i Oktavijanom u kategoriji kratkog i srednjometražnog igranog filma te prethodno afirmiranu posebnim priznanjem u programu Petnaest dana autora na prošlogodišnjem Cannesu razvidno je Sikavičino dokumentarističko zaleđe, od pomalo sirove vizualne fakture preko oporog i naglašeno realističnog socijalnog konteksta do uporabe kamere iz ruke koja učinkovito dočarava dramatičnost i povremenu kaotičnost zbivanja. Ta se zbivanja odigravaju tijekom vrućega ljetnog dana u kojem otac (uvjerljivo smrknut i umoran Marko Ban) i njegov sin (odličan i prirodan Ivan Smoljo) negdje iz Dalmatinske zagore očevim bagerom stižu u predgrađe Splita, gdje otac mora srušiti ilegalno izgrađenu kuću. Zvir funkcionira kao snažna moralka o ljudima identičnoga socijalnog podrijetla koji se spletom okolnosti nađu na suprotnim stranama, pri čemu autor nekim detaljima poput sinova divljenja stadionu Poljudska ljepotica koju bi želio vidjeti i o kojoj zapitkuje oca, kao i oslikanim socijalnim kontekstom, šalje signale da se priča ne mora nužno odvijati u današnjem vremenu, već je bila moguća i u 80-im i u 90-im godinama. Otvorena završnica s ocem i sinom koji u bageru odlaze s poprišta trajno prisutne intimne, obiteljske, ali i socijalne drame, a da pritom nije prikazano samo rušenje kuće, sugerira mogućnost da su ipak prevladali osjećaji morala i socijalno-klasne odgovornosti.

Nagradom za scenarij ovjenčana je darovita Nikica Zdunić, autorica koja je na festivalu sudjelovala sa čak tri filma u različitim kategorijama, za egzistencijalnu dramu o mladima 13+, koja je s kratkim Kako je Iva otišla 16. rujna Tomislava Šobana podijelila nagradu za montažu. 13+ nudi intrigantan i suptilan pogled u svakodnevicu nekoliko trinaestogodišnjakinja, osobito dviju – jedne senzibilnije i ozbiljnije, druge djetinjaste – od nastave baleta koju vodi stroga Nataša Dangubić preko intenzivnih razgovora o dečkima i prvim poljupcima te isprobavanja istih uz nagađanja o seksu, do rođendanske zabave na kojoj senzibilniju djevojku zatječemo i ostavljamo osamljenu s dojmom nelagode. Autorica poznaje i razumije osjetljivu djevojačku psihu, smirena se režija odlično za predočavanje odnosa među curama i njihovih intimnih stanja koristi zadanom scenografijom, primjerice bazena na Šalati, a tijekom čitavog filma nenametljivo se kreiraju intrigantni psihološki krokiji sudionica.

Suptilne intimne drame

Nagrada za kameru dodijeljena je Igoru Zeliću za psihološku ratnu dramu Po čovika Kristine Kumrić, filmu o kojem se u Vijencu opširno pisalo, a nagrada za glumu pripala je Tini Orlandini za Tajni život vila Igora Jelinovića. Posljednji film zgodna je i promišljeno realizirana komorna igra s četvero kazališnih glumaca koji u garderobi čekaju svoj red za izlazak na pozornicu, a u tom se realnom vremenu njihovi odnosi mijenjaju i kristaliziraju, od prvotne netrpeljivosti među nekima preko zadirkivanja i ozbiljnijih podbadanja do otkrivanja manje ili više čvrstih prijateljstava. Postupno otkrivamo pozadinu i razloge takvih odnosa, a oni se kriju u neplaniranoj trudnoći, ljubomori i zahlađenu prijateljstvu. Autorica spretno koristi i opisuje skučeni prostor garderobe, likovi i njihovi odnosi dovoljno su zanimljivi i intrigantni, baš kao i dijalozi, a mladi glumci vrlo se dobro snalaze u dočaravanju slojeva i nijansi karaktera i međusobnih relacija. Svakako valja spomenuti i nagradom za suprodukciju nagrađenu melodramu Sretno, Orlo! Slovenke Sare Kern, potresan i vrlo suptilan prikaz suočavanja senzibilnog dječaka i njegovih roditelja s činjenicom da im je umrlo mlađe dijete, te Oktavijanom za kratki i srednjometražni igrani film ovjenčanu egzistencijalnu dramu Tanja Jasne Nanut (Igra malog tigra, Šake), na autoričinim autobiografskim motivima temeljenu zrelu i pametnu priču o mladoj ženi (odlična Marina Redžepović), koja se nakon gubitka posla vraća u obiteljski stan teško bolesnom ocu (Zdenko Jelčić). Autorica se opet bavi omiljenom temom muško-ženskih odnosa uz strah od vezivanja, sugerirajući tamnije tonove u karakterima likova.