Faust Vrančić i hrvatski jezik

Hrvatski jezik Fausta Vrančića (1551–1617) mnogo je istraživan i u Hrvatskoj i izvan nje, a odnosi se to i na njegov glasoviti rječnik pet najuglednijih europskih jezika (Mleci, 1595) i na njegovu prozu Život nikoliko izabranih divic (Rim, 1606). Proučavatelji kao Đuro Daničić, Tomo Maretić, Vladoje Dukat, Valentin Putanec, Josip Vončina, Goran Filipi, Radoslav Katičić, Darija Gabrić-Bagarić ili Ivana Lovrić Jović rekli su o njegovu materinskom jeziku puno, a i u ovoj prilici reći ćemo ponešto o dosad nedovoljno uočenu ili istaknutu vidu njegova jezičnog medija. Vrančićev materinski jezik nalazimo i u Lodereckerovu sedmojezičnom rječniku (Prag, 1605), kako je općenito poznato, a i hrvatski predgovor u tom rječniku svakako je iz pera šibenskoga humanista. Faust Vrančić svoj jezik zove dalmatinskim imenom, a odredio mu je samobitnost među slavenskim jezicima. On je autor prvoga reprezentativnoga hrvatskog rječnika, a u 16. stoljeću, stoljeću višejezičnih rječnika, predstavio je hrvatski jezik stvarajući neprolaznu kulturnu vrijednost. U hagiografskoj prozi unio je materinske riječi u kontekst hrvatskoga pripovijedanja, ipak znatnijega i važnijega no što se obično drži. Dajući hrvatskoj kulturi tako bitne datume, došao je Vrančić do ranih impulsa standardizaciji hrvatskoga jezika.

Hrvatski se oko 1600. studirao na mnogim europskim sveučilištima

Hrvatska povijesna situacija u Vrančićevo je doba upravo katastrofalna, ali se već počinju pronalaziti i novi putovi. Nakon srednjega vijeka i nakon uglavnom jedinstvenoga razvoja jezične situacije stanje bi se u 16. stoljeću konsolidiralo u svakom pa i u jezičnom smislu vrlo vjerojatno. Nije bilo tako, pa zbog osmanlijskih ratova svi koji pišu počinju pisati ne kao u srednjem vijeku, gdje je u hrvatskom pisanju temelj bila čakavština, nego jezikom svojih gradova. Tako je bilo u svim znatnim renesansnim središtima, tako je onda bilo u osjetnoj mjeri i u Šibeniku. Nije bilo standardizacijskih procesa u 16. stoljeću, jer društvene prilike nisu bile takve da bi se stabilizacijski jezični procesi mogli javljati. Dubrovnik, Split, Hvar, Zadar dali su mnogo, ali nečega od bitne važnosti nije bilo. Nije bilo ni raširenosti književnoga jezika u puku, čitali su autori jedni druge, ali nije bilo poznavanja njihovih djela i njihova jezika u širokim pučkim slojevima. Ipak, nešto što znači navještaj standardizacije imamo potkraj toga stoljeća. Tu je presudno važna pojava Fausta Vrančića. Već prije Vrančića splitski čakavac Aleksandar Komulović pisao je, po ugledu na Dubrovčane, štokavski (i)jekavski. Kod Zadranina Šime Budinića osamdesetih godina 16. stoljeća također se javlja okretanje prema Dubrovniku. To će se događati i u novijim stoljećima, od Splićanina Jerolima Kavanjina do preporoditelja u 19. stoljeću. Uz Vrančića bio je izvanredno važan Bartol Kašić, koji je slijedio zamisli crkvenih otaca u Rimu, zabrinutih zbog javljanja protestantizma i nezadovoljnih vjerskom podjelom kršćana. U hrvatskim razmjerima sjeverozapadnih i jugoistočnih tendencija silnice koje postoje najbolje se uočavaju na graničnom području u djelovanju Zadranina Budinića, Šibenčanina Vrančića i Pažanina Kašića. Oko godine 1600. već se ozbiljan posao oko katoličke obnove organizirao u Rimu, pa se hrvatski jezik studirao na mnogim sveučilištima u Europi.

Rječnik pet jezika

Faust Vrančić u mladim godinama sastavio je, čini se, rječnik triju jezika, latinskoga, talijanskoga i njemačkoga, čemu je poslije dodao „dalmatinski“ i mađarski. Taj dalmatinski, kako jezik zove Vrančić, nije nešto što ne bi imalo dubok smisao. Moglo se dogoditi da se cio narod, da se čitava nacija zove dalmatinskom, pri čemu bi Hrvati bili njezin dio. To se nije dogodilo, ali se dogodilo obrnuto, nacija se zove hrvatskom, a njezin su dio Dalmatinci. Dodao je hrvatski i mađarski, a ima i drukčijih mišljenja, te je dosta godina nakon što je obavio glavninu posla izišao taj rječnik 1595. Ne može se reći da to ne bi bilo nešto što se zove počecima, inicijacijama standardizacije hrvatskoga jezika. To se može vidjeti na mnogo načina. U rječniku, recimo, imamo Očenaš koji se neznatno razlikuje u odnosu na današnju verziju te molitve.

Taj je Vrančićev hrvatski jezik iz rječnika izvanredno zanimljiv. Kaže se često da je uvršten vrlo jednostavan leksik, tj. da Vrančić uglavnom donosi svakodnevne riječi. To nije ni približno cjelovita istina. Naime, leksikograf učestalo prenosi modele latinskoga ili talijanskoga, rijetko mađarskoga ili njemačkoga ekvivalenta. Za latinsku riječ donosi se po jedna riječ svih uvrštenih jezika, a njih naziva najuglednijim europskim jezicima. Uobičajeno se kaže da je Vrančićev hrvatski čakavština šibenskoga kraja. To, kako ćemo pokazati, nikako nije istina, a uzet ćemo u obzir sve njegove hrvatske tekstove.

U Vrančićevoj prozi nalazimo ča mnogo rjeđe nego što, a u rječniku ča i što. Rabi on i zač i zašto. Posebno je zanimljiva sljedeća potvrda: Zakljinam te Sinom Božjim, sestro Julija, da mi povideš ča si čula i zašto se plačeš. Taj primjer nije zanimljiv samo zato što uz ča stoji zašto, on je zanimljiv i zato što tu nalazimo pojavu refleksivne zamjenice u glagolu plakati se, a to je kajkavska značajka. Takvih kajkavizama ima u Vrančića još, npr. farba, škoda, špot, vezda... K tomu u Vrančićevu rječniku nalazimo siečan u značenju prvi mjesec, ali mu sičen (s kajkavskim refleksom šwa) znači drugi mjesec, kao što je često u kajkavaca. Njemu je travan četvrti mjesec, ali traven (s kajkavskim refleksom šva 5. mjesec, opet kao kod kajkavaca. Dakle, leksemi približno čakavsko-štokavske fonologije imaju i danas obična značenja, leksemi kajkavske fizionomije značenja uobičajena u kajkavskim krajevima.

Vrančićev je jat ikavski, ali ima i ekavizama i (i)jekavizama. Dolazi npr. kripost na više mjesta, ali jednom i kripos. To je vrlo zanimljivo jer i to govori o dodirima s Dubrovnikom, a u starih Dubrovčana često čitamo lis, daž i slično. Ima Vrančić i nijesam, a i to je dubrovački. U prozi čitamo ostavivši moji roditelji, dakle, akuzativ množine na –i. Takvi se primjeri i danas sreću blizu Šibenika i pred Zadrom, ne u Dubrovniku. To je element koji se poklapa u Vrančića i u Dubrovačkom legendariju. Tekst je potpuno jednak, jedino se u jatu i u raznim drugim elementima (npr. leksičkim) razlikuje šibenska fizionomija od dubrovačke. Dakle, Vrančićev je tekst stariji, netko je raguzeirao Vrančićev tekst, ali je na tome mjestu popustila pozornost, pa je zadržan i taj šibenski element. U Vrančića rjeđi su akuzativi množine na –e.

Osjećaj za hrvatski jezik

Vrančić ima kadi (sjeverozapadna čakavska značajka do šibenskoga područja), a uopće nema jugoistočno čakavsko gdi. Danas je na čakavskom jugoistoku redovito di.

Vrančić ima u redovito, rjeđe va. U toj značajci ima jugoistočno čakavsko stanje, rjeđe je sjeverozapadno čakavsko va.

Obična je u našeg autora riječ crikva. To je čakavski oblik, vidi se to i po primjeru Crikvenica. Kajkavci imaju cirkva ili slično, štokavci crkva, a Vrančić ima i cirkva, jednom i carkva. Postoje imena mjesta i po kajkavskome i po štokavskome liku.

Dolazi u Vrančića Isus Karst, također Isus Krist, ali je i na kajkavsku Kristuš također u njega. Dakle, još jedan kajkavizam.

Redovit je u Vrančića tip godišće (sa šć, ne št) kako imaju svi pravi čakavci i mnogi zapadni štokavci. Zanimljivo je da su doseljenici u Šibenik ikavci štokavci štakavskoga tipa, ali je Vrančić redovito šćakavac.

Svagdje na zapadu hrvatskom obično se kaže more, davno je i u Dubrovniku bilo tako, a u Vrančića je redovito more, ali se javlja i može.

U deklinaciji Vrančić se koleba između staroga i novoga stanja. Npr. u genitivu množine češće je novoštokavski dana, žena, rjeđe dan, žen.

Dolazi u Vrančića mnogo sinonimije (prudne i koristne; krivu i vinu; užigaju i nite; bir i plaću; bogatih i uzmnožnih; rivajući ju i potiskujući; plačući i vapijući; prosim i molim itd.), a to je stara značajka hrvatskoga književnog jezika.

Nalazimo kod Vrančića i oblok i prozor, međutim, u prozi redovito je oblok, dakle, nešto što se doživljava kao kajkavizam, ali oblok dolazi i u drugih pisaca, npr. u Matije Divkovića iz Bosne i u Jakova Pletikose iz Dalmacije.

Vrančić je vrlo važan u povijesti hrvatske latiničke grafije. On kao južnohrvatski pisac za neke foneme ima rješenja kao i kajkavski (i mađarski) pisci, u nekim pak rješenjima prethodnik je ostalim hrvatskim piscima. Posebno je važno da je Vrančić stvorio digram cs za fonem č, a Mađari tako pišu i danas. Razumije se, Vrančić je zadržao niz južnih rješenja, npr. fonem ž najčešće bilježi slovom x. Uglavnom je isti Vrančićev slovopis u rječniku i u hagiografskom zborniku.

Vrančić svojim pravopisnim rješenjima (dijelom fonološkima, dijelom morfonološkima) ne odstupa znatnije od prosjeka drugih starih hrvatskih pisaca.

Svakako je Faust Vrančić u doba neriješenih problema dobro osjećao hrvatsko jezično pitanje. Budinić, Vrančić i Kašić iz perspektive razvoja dobro uviđaju štokavsku nadmoćnost u odnosu na čakavce, pa u većoj ili manjoj mjeri to vidimo iz njihovih djela. Važno je da Vrančićev rječnik i osobito Kašićeva slovnica imaju jača čakavska obilježja od kasnijih njihovih djela, gdje su sve izrazitiji elementi štokavske stilizacije.

Sve u svemu, Vrančić je svojim rječnikom hrvatski jezik uvrstio u najuglednije europske jezike i jako djelovao na buduću leksikografiju. Utjecao je npr. na leksikografski rad Bartola Kašića, utjecao je ne samo rječnikom nego i prozom, a u obojice postupno su sve izrazitije novoštokavske crte. U svoj je čakavski jezik unio mnogo štokavskih elemenata, unio je nemalo i kajkavskih osobina, pa je Faust Vrančić dragocjeni sintetičar hrvatskih raznolikosti, autor što je dobro vidio kako vlastiti jezik valja upoznavati u cjelini, u svim metastazama diljem hrvatskih zemalja, pa i u tuđini. Njegujući materinski jezik na doličan puristički način Vrančić je osobito zaslužan ne samo za njegovo poznavanje nego i za početke izgradnje današnjeg standarda, hrvatskoga književnog jezika. Vrančićev jezik sadržava znatan broj arhaičnih, ali i inovacijskih značajki, posjeduje sjeverna i južna grafijska obilježja, karakteriziran je osobinama svih naših narječja, a sve je to objedinjeno jedinstvenim Vrančićevim naporom u doba kad se tek mogao slutiti budući put hrvatskoga književnog jezika u njegovim bitnim pitanjima.