Enigma Vrančićeva rukopisa Storia della Dalmazia

Obilježavanje 400. godišnjice smrti Šibenčanina Fausta Vrančića, znamenitog izumitelja i polihistora, koji na nekoliko znanstvenih područja ostavlja kapitalna djela, prigoda je da se konačno rasvijetli dilema postojanja dva različita njegova historiografska rukopisa Illyrica Historia i Storia della Dalmazia (Povijest Dalmacije). Provedeno istraživanje razotkriva kako je došlo do pogrešne interpretacije o postojanju dvaju Vrančićevih rukopisa. Pa krenimo s pričom.

Vrančić se u 65. godini zbog zdravstvenih tegoba u kolovozu 1615. odlučio iz Rima vratiti u Šibenik. Na putu u pratnji šibenskog kanonika Ivana Tomka Mrnavića (1579–1637) preko Ancone dolazi u Veneciju, odakle Mrnavić nastavlja put u Šibenik. Vrančić se zadržava u Veneciji da bi prvi put otisnuo referentno djelo Machinae novae, svojevrstan katalog njegovih tehničkih izuma, za koji je građu pripremao dvadesetak godina. U Veneciji ostaje cijelu sljedeću godinu, gdje je uz Machinae novae, u tiskari braće Ambroza i Bartolomeja Deija daje ponovno otisnuti djela Ethica Christiana i Logica nova, koja je prethodno izdao pod pseudonimom Justius Verax Sicensus. Kako mu se zdravlje potkraj 1616. pogoršalo, postalo je izvjesno da Vrančić više neće biti u mogućnosti nastaviti putovanje prema Šibeniku. Boraveći u kući Jeronima Jubete, kapelana crkve San Provolo, 15. siječnja 1617. poziva notara Bernardina Lija da sastavi kodicil oporuci od 12. lipnja 1615, u kojem dodaje odredbe vezane uz pogreb. Svjedoci su pisanja kodicila kanonik Jakov Bruni iz crkve San Bartolomeo i splitski arhiđakon Jeronim Allegretti, određen za izvršitelja Vrančićeve oporuke.

Alberto Fortis
i Vrančićev rukopis

U kodicilu oporuke uz navođenje Vrančićevih knjiga za koje je odredio da se uz njegovo tijelo polože u grob nalazi se i zapis o Vrančićevu historiografskom rukopisu. Notar Lio ovako je zabilježio Vrančićevu odredbu: „Prvo želim da se napravi jedan drveni kovčeg u koji će biti položeno moje tijelo sa svim mojim tiskanim djelima, knjigom Novi strojevi, knjigom Logika nova, knjižicom o Djevicama koju sam transliterirao, knjigom Rječnik pet jezika, i jednim rukopisom o povijesti Dalmacije...“. Treba uočiti činjenicu da u kodicilu Vrančićevo historiografsko djelo nije navedeno s konkretnim naslovom, već okvirnom tematikom, pa se u tome nalazi prvo uporište tvrdnji da notar taj rukopis samo kolokvijalno bilježi kao „historia di Dalmazia“.

Drugo čvrsto uporište o točnom nazivu rukopisa nalazi se u nastavku kodicila oporuke, gdje Vrančić određuje da želi biti pokopan u crkvi na otoku Prviću te da mu na nadgrobnoj ploči bude uklesan epitaf „FAUSTUS VERANTIUS EPISC. CHANADIENSIS NOVARUM PREDICAMENTORUM ET NOVARUM MACHINARUM AC FRAGMENTORUM HISTORIAE ILLYRICAE AC SAMATIAE COLLECTOR“. Dakle, Vrančić ovdje konkretno i nedvojbeno navodi točan naziv rukopisa kao Illyrica Historia. Vrančić umire 20. siječnja 1617. u Veneciji. Tijelo mu je po oporučnoj želji 22. veljače položeno u grobnicu crkve sv. Marije na otoku Prviću te je na grob postavljena ploča s gore navedenim natpisom.

Dilemu postojanja dva različita Vrančićeva historiografska rukopisa nehotično je izazvao erudit Alberto Fortis (1741–1803), koji skupljajući građu za knjigu Viaggio in Dalmazia tiskanu u Veneciji 1774. u više navrata boravi u Pirovcu kod prijatelja dr. Petra Jeronima Draganić-Vrančića (1738–1821), nasljednika Faustove ostavštine. Fortis je tada u Jeronimovoj biblioteci pregledao mnoge knjige, rukopise i dokumente obitelji Vrančić te, upoznavši rad Fausta Vrančića, o njemu među inim u knjizi navodi: „Faust je mnogo pisao, među ostalim i jednu povijest Dalmacije koju je poželio imati sa sobom u grobu“, iz čega se zaključuje da je rukopis Storia della Dalmazia spomenuo imajući na uvidu tekst iz kodicila Faustove oporuke. Na osnovi toga Fortisova zapisa, u kojem tek općenito navodi „jednu povijest Dalmacije“ koju je napisao Faust, kreirano je uvjerenje da uz Vrančićev tekst Illyrica Historia postoji i drugi rukopis naziva Storia della Dalmazia.

U znanstvenim krugovima 19. stoljeća ovo je mišljenje zapečatio Šime Ljubić (1822–1896), kada u Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia izdanom u Beču 1856, za Fausta Vrančića, bez citiranja Fortisova zapisa, bilježi: „Napisao jednu povijest Dalmacije, koja je po njegovoj oporučnoj odredbi uz njega položena u grob.“ Ne propitujući odakle akademiku Ljubiću podatak o postojanju rukopisa Storia della Dalmazia, šibenski povjesničari Vicko Miagostović (1846–1918) i don Krsto Stošić (1884–1944) u svojim su radovima, bez trunke sumnje, prenijeli mišljenje da rukopis Storia della Dalmazia zasigurno postoji kao nezavisno djelo pored rukopisa Illyrica Historia, a njihov su stav bez daljeg istraživanja podataka o rukopisu prihvatili i noviji povjesničari.

Provala u
Faustov grob

Kontroverzu uz rukopis Storia della Dalmazia izazvala je 1866. provala u Faustov grob, pri čemu su pljačkaši nadajući se velikom blagu u metalnoj kutiji uz Vrančićevo tijelo našli samo knjige i rukopise. Razočarani plijenom rukopise su pobacali, o čemu je izvijestio don Krsto Stošić u članku Grobnica Fausta Vrančića iz 1926. te u knjizi Sela šibenskoga kotara iz 1941. Tako je stvorena podloga priči o misterioznom nestanku Vrančićeva historiografskog rukopisa.

Razbacane listove rukopisa Illyrica Historia našli su mještani Prvić Luke i predali Frani Kazimiru Draganić-Vrančiću (1810–1884), nasljedniku Faustova ljetnikovca u Šepurinama na otoku Prviću. Poslije toga za Faustov rukopis dugo vremena nitko nije pokazao interesa i sve je prekrio zaborav.

Nakon Drugoga svjetskog rata nasljednici Faustove ladanjske kuće u Šepurinama, braća Emanuel i Frane Draganić-Vrančić, prodali su 5. lipnja 1948. Vrančićev rukopis Illyrica Historia Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, što povijesna struka u to vrijeme nije zabilježila. Taj rukopis i danas se nalazi u Zbirci rukopisa NSK pod signaturom R-5721.

Sve do danas povjesničari nemaju čvrsta ni nepodijeljena stajališta o nepostojećem Vrančićevu rukopisu Storia della Dalmazia, pa tako Stjepan Antoljak u knjizi Hrvatska historiografija (2004), pišući o Faustu Vrančiću, o rukopisu Storia della Dalmazia, kompromisno navodi: „Prema nekim piscima sastavio je i povijest Dalmacije, za koju je oporučno odredio da se stavi i sahrani s njegovim tijelom“, dok Iva Kurelac 2013. u članku Oporuka Fausta Vrančića, uz Vrančićev rukopis Illyrica Historia, bez izražavanja vlastitoga mišljenja, kaže: „za koji se nagađa da bi mogao biti isto ono neobjavljeno povijesno djelo o Dalmaciji“.

Vjerujem da prikazana analiza i argumenti nedvojbeno otklanjaju sve dileme oko Faustova rukopisa Storia della Dalmazia te da je jasno da rukopis nikada nije postojao.