Devedeseta obljetnica osnutka

1929.

Počinje se voditi računa o tome da će za tri godine biti 90. obljetnica Matičina utemeljenja, govori se o svečanim izdanjima, posebno o povijesti Matice hrvatske. To je stara želja koja se javljala i o 70. i o 80. obljetnici Matičinoj. I nije ispunjena ni o 90. Za 80. obljetnicu bio je obećao Josip Pasarić, pa su ga i sada pitali, ali njegovo političko djelovanje jako se razgranalo i nije ostavljalo vremena za sustavan stručni rad.

Velike su se rasprave vodile o prodaji knjiga. Matica će uzeti zajam od milijun i pol dinara i pokriti sve troškove, a zajmodavcu će se dati uknjižba na Matičinu kuću. Hrvatska revija donijela je manjak od 140.000 dinara u 1929, a sa svih su strana stizale primjedbe na njezin sadržaj. Uprava je odlučila da se Revija dade u privatne ruke, a privatniku vlasniku Matica će doznačivati potporu. Taj privatnik vlasnik bio je Blaž Jurišić. Da ne bismo zaboravili da Matica uz knjige koje se pamte izdaje i one koje su snimka njezina stanja, spominjem da je i ove godine izašao redoviti godišnji izvještaj, a također i Pravila Matice hrvatske (koja su se pojavljivala s vremena na vrijeme, kada su se mijenjala ili kada ih više nije bilo na skladištu). Uz Hrvatsku reviju i Kolo Matica je u ovoj godini tiskala prozu K. Š. Đalskoga (Pod starimi krovovi) i J. Truhelka (Bogorodičine trešnje), a od stručnih knjiga njemački prijevod Kaiser Diokletians Palast in Split (F. Bulić – Lj. Karaman), Iz moderne kemije (Fran Bjelanović) i Crvena Hrvatska i Dubrovnik (N. Z. Bjelovučić). Otisnuta je i sedma knjiga Hrvatskih narodnih pjesama (Ljubavne pjesme). Ni slabo ni raskošno, ali narednih će godina Matičino nakladništvo rasti.

1930.

Na skupštini je ponovno za predsjednika izabran F. Lukas, za potpredsjednika koji će voditi Književno-umjetnički odbor Stj. Ivšić, a za potpredsjednika koji će voditi Gospodarski odbor David Karlović (gospodarstvenik židovskoga podrijetla), tajnik je i dalje F. Jelašić, a blagajnik Ivo Pupić. Zanimljivo je tko su u tom trenutku odbornici: M. Gavazzi, Br. Livadić, J. Pasarić, M. Budak, Lj. Maraković, Lj. Babić, A. Cesarec, B. Jurišić (oni su umjetničkom odboru) i I. Tomašić, R. Horvat, P. Kvaternik, I. Reiter i V. Vrkljan (u gospodarskom odboru).

Društvo hrvatskih srednjoškolskih nastavnika izdavalo je već 39 godina Nastavni vjesnik, a 14 godina Omladinu, i na temelju tzv. činovničkoga zakona moralo je prestati djelovati pa su njegovi čelnici odlučili pomoću Matičine organizacije i potpore oba časopisa održati i od 1931. do 1936. nalazimo oba časopisa svake godine u popisu Matičinih izdanja.

U ovoj godini izašlo je treće izdanje Kučerine knjige Naše nebo, a prvi put u Matici hrvatskoj izlazi jedno djelo Mile Budaka (Pod gorom. Ličke priče), autora kojemu će Matica u narednim godinama objaviti više djela. Svoja djela objavljuju i dvije dame: Jagoda Truhelka (Dusi domaćeg ognjišta) i Zdenka Marković (Kuća na suncu). Đ. Vilović objavljuje Hrvatski sjever i jug, a povijesne i knjige iz povijesti umjetnosti nude Lj. Karaman (Iz kolijevke hrvatske prošlosti), Vj. Klaić (Hrvati i Hrvatska), K. Šegvić (Luka Botić), P. Pekić (Povijest Hrvata u Vojvodini od najstarijih vremena do 1929).

1931.

Još potkraj 1930. pozvani su na glavnu skupštinu Matice srpske pa su u Matici hrvatskoj zaključili „da treba poslati delegata, po mogućnosti dva“. Išli su M. Gavazzi i D. Bogdanović, a u Matičinim se zapisnicima s kraja 1931. spominje da su „naši delegati primljeni od predsjedništva Matice srpske sa svom pažnjom“. Planovi za obilježavanje Matičine 90. obljetnice sve su skromniji i veliki prijašnji popis planiranih djela sveo se na rad na umjetničkom Zborniku Matice hrvatske. Kao što smo već spomenuli, Matica „uzima pod svoje“ i time spašava Nastavni vjesnik i Omladinu. S Kolom i Hrvatskom revijom činili su ti časopisi respektabilnu Matičinu periodiku. Kao prilog Omladini izlazi Gundulićeva Dubravka. Jedan od urednika Nastavnog vjesnika geograf Artur Gavazzi objavio je knjigu Sjeverna Evropa, povijesna djela objavljuju Marko Perojević (Petar Kružić kapetan i knez grada Klisa), Mihovil Mandić (Vezirski grad Travnik nekad i sada), Safvet Bašagić (Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini). Od stručnih djela ističemo knjigu Liga naroda, tada mladoga, a poslije svjetski uglednoga hrvatskoga pravnika Jurja Andrassyja.

U čast 50. obljetnice Šenoine smrti otisnuta je Seljačka buna, uz to proza Šemsudina Sarajlića, Alije Nametka, Pecije Petrovića, Mile Budaka i Milutina Meyera, a Milutin Cihlar-Nehajev objavljuje knjigu O stogodišnjici hrvatskoga preporoda.

1932.

Matica u toj godini ima 8030 članova i oni se dijele na utemeljitelje, zakladnike i prinosnike. Iz dokumenata se vidi da stiže izvanredno velik broj rukopisa, ali Matičini ocjenjivači za mnoge kažu da nisu dobri, a za mnoge da po svojim osobinama nisu za Maticu pa puno rukopisa vraćaju. Časopisi (i oni „posvojeni“) ne proizvode gubitke. Matica je mnogo izgubila konverzijom kruna u dinare i propašću vrijednosnih papira, ali njezini čelnici i dalje drže situaciju stabilnom. Povećava se broj akvizitera, pa se tu i tamo javljaju prigovori da je Matica uvelike komercijalno društvo, da je koš za primanje rukopisa i da nema programa djelovanja ni pravoga nakladničkoga plana. To su kadšto govorili i njezini čelnici, a drugi su pak isticali da je jezik Matičinih izdanja uzoran, prijevodi najbolji što ih u Hrvatskoj toga vremena ima i da se ne može s novcem kojim se raspolaže udovoljiti i znanstvenicima i beletristima, i omladini, i seljaštvu. Ima naznaka da su nezadovoljstvo poticali političari koji nisu uspijevali u Matici ostvariti željeni utjecaj.

O 60. obljetnici smrti Eugena Kvaternika Matica je objavila knjigu Rakovica Milutina Nehajeva (autor je tada već mrtav, knjigu je priredio Blaž Jurišić). Pojavila se i knjiga Komparativna književnost Ive Hergešića, kasnijega utemeljitelja studija komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Za ljubitelje stare knjige, posebno povijesti pisma, prava je poslastica bila knjiga Mate Tentora Latinsko i slavensko pismo. Bare Poparić objavljuje prvi dio Pregleda povijesti pomorstva. Prozu objavljuje Matica mrtvima i živima (Sl. Batušić, Br. Livadić, M. Budak, A. Kovačević, J. Jurković, I. Velikanović, V. Korajac).

1933.

Predsjednik Lukas živo sudjeluje u polemikama s autorima različitih svjetonazora: s Kerubinom Šegvićem, Stjepanom Banovićem, Augustom Cesarcem, koji je član Matična odbora. Nije uvijek lako razdijeliti što se u tekstovima predsjednikovih oponenata odnosi na njega osobno, a što na Maticu. No svakako je jasno da su se nametnuli socijalni problemi, da se vrlo različito reagira na ono što stiže iz sovjetske Rusije. August Cesarec izlazi iz Matičina odbora kada nije dobio pristanak toga tijela da polemizira s predsjednikovim tekstom iz Hrvatske revije 7/1933 (Ruski komunizam spram nacionalnog principa). U listopadu Lukasa zovu na policiju da objasni zašto nikada s godišnjih skupština ne šalje pozdrave kralju!

U prosincu na glavnoj skupštini Lukas najavljuje odstup ukupne uprave zbog učestalih napada na Maticu hrvatsku. Na toj skupštini izričito kaže da ni jedno povijesno razdoblje nije toliko raspravljalo o socijalnim idejama kao ovo, pa je „u tom pravcu kod pojedinih pisaca došlo do hipertrofije i zabasalosti ... ali to nas ne smije navesti da pravedne socijalne misli i težnje a priori odbacimo. Moje je mišljenje da bi baš stoga trebalo socijalnim idejama posvetiti što veću pažnju da se mogu neispravne tvrdnje ispravljati, kontrolirati i provađati u pravcu narodnih potreba.“ Nema sumnje da su neispravne tvrdnje one što ih šire komunisti, s kojima se on nikako ne slaže, no ne bi trebalo zaboraviti da je nekoliko puta rekao da se s mišljenjem Cesarčevim ne slaže, ali da ga poštuje.

Nije prihvaćen prijedlog da cijela uprava odstupi, nego je samo osvježena novim licima, među kojima je i poznati književni povjesničar Franjo Fancev.

Matičino je izdavaštvo te godine bogato. Otisnuto je trinaest naslova uz Izvještaj za 1932, Pravila Matice hrvatske, četrnaestu knjigu Hrvatskoga kola, Hrvatsku reviju, Omladinu i Nastavni Vjesnik. Iz hrvatske proze objavljeni su M. Budak, Ž. Jušić-Seunik, Stj. Mihalić, Stjepko Vrtar, S. Kolar i R. Horvat, iz poezije Tin Ujević (Ojađeno zvono) i A. B. Šimić (Izabrane pjesme). Stručne knjige objavljuju B. Poparić (o povijesti pomorstva) i Lj. Karaman (Umjetnost u Dalmaciji u XV. i XVI. stoljeću). Matica se očito trudila da i inozemnoj publici predstavi domete hrvatske književnosti pa su izašle antologije hrvatske poezije na njemačkom i hrvatskih pripovjedača na francuskom.

Antologiju poezije sastavio je Zlatko Gorjan i uvrstio je pjesme Alfirevića, I. Andrića, Arnolda, Badalića, Begovića, Benešića, A. Bonifačića, Cesarića, Domjanića, Gabarića, Harambašića, Kornera, Kranjčevića, Krkleca, Krleže, Vj. Majera, Matoša, Zv. Milkovića, Nazora, M. Nikolića, N. Polića, Poljaka, Preradovića, M. Sabića, Sudete, A. B. Šimića, Tadijanovića, Ujevića, Vidrića i Wiesnera. Studiju o hrvatskoj poeziji za to je izdanje napisao Ljubomir Maraković.

Antologiju modernih hrvatskih pripovjedača priredio je na francuskom Jean Dayre, poznati francuski romanist i kroatist, ravnatelj Francuskoga instituta u Zagrebu i predavač na romanistici Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, vrlo zaslužan za njegovanje francusko-hrvatskih kulturnih odnosa. U knjizi su zastupljeni ovi autori ovim redom: Đalski, Kozarac, Novak, Matoš, Šimunović, Brlić-Mažuranić, Nazor, Ogrizović, Nehajev, Budak, I. Andrić, Krleža, Cesarec, Nametak.

Zanimljivo je da su u istoj godini izašla dva izdanja te knjige, prvo u svibnju, drugo u prosincu.

1934.

U studenom je u Novim dvorima umrla grofica Anka Jelačić, posljednji potomak obitelji Jelačić. Ona je za života utemeljila Zakladu bana Josipa Jelačića i poklonila joj tisuću jutara zemlje. Odredila je da se novac troši u humanitarne i prosvjetne svrhe i da Zakladom upravlja općina grada Zagreba, a ako to ova neće, onda Nadbiskupija zagrebačka, a ako ni ona ne prihvati, onda Matica hrvatska. Prve dvije nisu prihvatile, a Matica jest. No Banovina je stalno isticala da ne može udovoljiti Matičinu traženju da joj se preda Zaklada na upravu dok ne budu riješena sva druga pitanja u vezi s imovinom te zaklade. Banska je uprava 15. prosinca 1937. izvijestila da je upravu Zaklade Jelačić povjerila Matici hrvatskoj te pozvala Maticu da se o toj odluci pravovaljano očituje u roku od mjesec dana. Matica je molila produljenje toga roka i odredila trojicu odbornika da sve potrebno prouče i provjere. Nakon inspekcije u Novim dvorima povoljno su se izrazili o stanju cijeloga imanja. Konačno je rješenje stiglo u studenom 1938. No za dvije godine, dakle 1940, Matica će se odreći uprave nad tom zakladom.

Uz periodiku koja je ista kao i za prošlu godinu (uz Omladinu izašla je Lirika grude koju je uredio Mile Starčević) otisnuto je šest naslova: Ljubo Babić, Umjetnost kod Hrvata u XIX. stoljeću, N. Šop, Isus i moja sjena, S. Zimmermann, Temelji filozofije, J. Horvat, 1848 i dva prijevoda: treći dio Reymontovih Seljaka i Povijest umjetnosti Maxa Osborna u prijevodu F. Jelašića i I. Hergešića.

(nastavak u sljedećem broju)