Bol zarobljena u ponavljanju

Drama Svršetak igre irskoga nobelovca Samuela Becketta, napisana na francuskom 1956, a praizvedena 1957. u Londonu, dramske osobe kao svojevrsne vječne klaunove, što predstava u izvedbi kazališta Theater Dortmund naglašava bijelim, možda i posmrtnim maskama, prikazuje kao redukcije ljudskih stanja ili ogoljelu bit svakodnevice i egzistencije. Slijepi Hamm, koji ne može ustati, prikovan za sjedalicu i njegov sluga, posinak, sin ili prijatelj Clov, koji ne može sjesti i ima problema s kretanjem, reduciran clown, povezuju se prema modelu mornarskoga uzla ili božanskom snagom. Možda je Beckett Clovu pridodao značenje francuske riječi clou, „čavao“, kao suprotnost engleskom gospodaru Hammu, možda čekiću? Otud vjerojatno naglašeno ozvučenje scene kutije Matija Simona, što podsjeća na češki, crni magični teatar, grobnicu i igraonicu koju bijelim linijama podcrtava scenografija Michaela Sieberock-Serafimowitscha usmjerena na igru dvodimenzionalnošću i trodimenzionalnošću predmeta kao magneta pričvršćenih za zidove, prenesena kao rekvizit iz njihova eksperimentalnog filma Few messages to space, u kojem su sudjelovala i oba glumca. Crnilo oblikovatelja svjetla Rolfa Giesea naglašeno je već pri ulasku u mračno gledalište, komoru slutnje smrti kojom se kreću par Lum, nastavljač Clova, u tjelesno i glasovno angažiranoj izvedbi Franka Gensera i Purl, nastavljač Hamma, u toplo-bolnoj izvedbi Uwea Schneidera.

Dramaturzi Dirk Baumann i Thorsten Bihegue ukidaju imena glavnoga para, povezujući ih s djelom Wolframa Lotza, pretvarajući ih u „duhovne unuke“ Clova i Hamma.

Teatarsko značenje drame, međutim, naglašava redatelj Kay Voges: egzistencijalno-kazališna jezgra u crno-bijelim ukopnim kostimima sa skrivenim bojama klauna kostimografkinje Mone Ulrich spaja se s rekvijemom, grobnim otkucajima, rock-koncertom i tišinom, distorzijom električnih gitara i nijemih osoba. Crnilo u predstavi kao u slici zaleđenoj u vremenu vjerojatno je aluzija i na izbrisanoga Hammova oca Nagga. Odsutnost Hammove majke Nell, prema nail, „nokat; zabiti“, širi značenje predstave. Nailed-up izraz je i za slabo konstruiranu dramu (Beckettova avangardna autoironija), a Voges ga naglašava egzistencijalnom igrom kruženja teatra apsurda na početku i kraju predstave, u ponavljanju replika, odlazaka i dolazaka, u kružnoj mizansceni beskraja.

Hamm, ovdje Purl, predstavlja sadašnjost i Zenonove paradokse (ne)kretanja, što je u predstavi Svršetak igre u Satiričkom kazalištu Kerempuh uvrštenoj na Dane satire Fadila Hadžića 12. lipnja vidljivo i kad Lum otvori prozor – zastor, filmski zaslon i kad se pokaže nula: Null umjesto očekivanoga djeteta koje se igra u pijesku iz Beckettova teksta.

Šahovski majstori proučavaju završetke igre (usp. naslov Fin de partie / Endgame) da bi zajamčili pobjedu potezom kojim će dovesti protivnika u položaj bezizlaza. Beckett vuče usporednicu između šahovske završnice i konačnih životnih pozornica. Smrt je završnica života. Svršetak je konačno stanje, filozofsko-egzistencijalna naglasnica majstorski napisana teksta; igra je „slobodna ljudska djelatnost obvijena velom tajne i određena pravilima u zadanu prostoru“ (Huizinga). Zatvorene u klaustrofobičnoj crnini na pustom otoku nakon (atomske) katastrofe, kataklizme, same na svijetu i određene same na sebe Beckettove dramske osobe traže izgubljeno ili zagubljeno vrijeme i Drugoga s pogledima svjetla na ljudskoj figuri, u perspektivi dalekozora.

Koliko je prostor ogoljele sobe arhetipa osuđen na Mitspiel svjesnoga i nesvjesnoga, ljubavi i mržnje, invalidnosti i ljudskoga integriteta, osamljenosti i napuštene intime, ljudi i figura usudno i bolno odvojenih od ostatka svijeta ? – predstava prikazuje Beckettov svemir kao svijet noćne more, sna bez razvoja identiteta, trenutak vječnosti, kao dijete „isklesano čekićem na palac“. Ciklus međusobne ovisnosti, korak natrag kao mogućnost smijeha, ponovno pojavljivanje u kronotopu unatoč lucidnosti redatelja i suradnika te disciplini i požrtvovnosti glumaca dovodi do zamora i težine predstave koja ne nudi poeziju unatoč Beckettovim riječima „Namjera mi je unijeti poeziju u dramu, poeziju koja je prošla kroz Ništa te nalazi novi početak u novom okviru“. Okvir s dalekozorom bez ljestvica u predstavi iz Dortmunda donosi osamljenost bez nade, s bljeskalicama i kalašnjikovima, teško prihvatljivu gledatelju.