Bilo je teško i uspješno

Otkad je prije tri godine Višnja Babić postala ravnateljicom Gradskog kazališta Trešnja, ono je krenulo novim-starim tragom te tako vratilo publiku i hrvatsku književnost na pozornicu koja najmlađe uvodi u svijet kazališne iluzije. Bio je to povod i za ovaj razgovor s ravnateljicom Kazališta Trešnja.

Gospođo Babić, tri su godine otkako ste ravnateljica GK-a Trešnja pa, recite, je li vam to brzo prošlo?

Meni je prošlo prebrzo. A već je vrijeme za raspisivanje novoga natječaja, koji se po Kazališnom zakonu mora raspisati godinu prije nego što mandat istekne.

Godinu prije?

Da, pomalo nevjerojatno. Mislim da je to pogrešno, jer ravnatelj na odlasku nema autoriteta, odnosno uspostavlja se dvovlašće i ostavlja prostor za malverzacije i sukobe. Kao legalist poštujem zakon, iako mislim da je ta odredba promašena.

U protekle tri godine promijenili ste dosta toga, a ponajprije sanirali gubitke kazališta.

Naslijedila sam više od milijun kuna dugova i programski još tri premijere koje kazalište nije produciralo iako je za njih bilo dobilo novac. U tri mjeseca napravili smo te tri premijere, a, na opće čuđenje, u dvije godine vratila sam novčane dugove i uz to svake godine producirala po četiri premijere.

Za hrvatske običaje nevjerojatno?

Bilo je teško, pogotovo vratiti dugove. Za to sam najviše zahvalna ljudima koji su mi pomagali, neki prijatelji, neki samo dragi ljudi, koji su pokazali da su ne samo istaknuti umjetnici nego i dobri ljudi. Do kraja ću im se života zbog toga zahvaljivati. Samo takvim entuzijazmom mogli smo vratiti dugove, napraviti zaostale premijere i na kraju krenuti putem koji sam zacrtala i zamislila kao put kojim kazalište treba ići kako bi postalo onakvo kakvo Trešnja zaslužuje. A bilo je doista teško. Svi žele dobre, lijepe predstave, a malo je koga briga kako se to može napraviti, ima li novca za to. Najteže je bilo što su mi se svi zaostaci i problemi na glavu svalili u isti čas i što sam istodobno morala ispuniti zacrtani program. Zbog toga je bilo svega, čak i prijetnji.

I prijetnji?

Raznolikih: telefonskih, putem maila, usmenih. Razumijem svu ogorčenost, bijes, potrebu za zarađenim novcem koji nije bio isplaćen iako je program realiziran. Dugovi kazališta su i dugovi ravnateljice, koja je za njih odgovorna, ali nisu moji osobni i nitko me zbog toga nema pravo vrijeđati. Nikako nisam četrdeset tisuća mogla razvući na četiristo.

Jesu li honorari bili enormni?

Bilo je nerazmjernih. Posljednju godinu prethodni ravnatelj uglavnom nije plaćao račune: honorare, struju, vodu, komunalije itd. Zato sam i rekla da natječaj ne treba raspisivati godinu prije isteka mandata.

Svojim dolaskom promijenili ste i repertoarnu politiku. Kazalište više nije poligon za pomodne i osobne eksperimente, nego ste ga vratili klasičnom, tradicionalnom repertoaru za djecu. Time ste zadovoljni?

Apsolutno. Kao dugogodišnja glumica tog kazališta uvijek sam osjećala koja će predstava dobro proći a koja neće kod djece, nastavnika, roditelja, općenito publike koju zanima kazalište za djecu. Trešnja je od početka utemeljena na klasičnom repertoaru za djecu i kad netko to naruši, kada prekraja te sadržaje, tada kazalište gubi identitet. Nisam protiv toga da se svaki komad redateljski i glumački propituje, da se s njim eksperimentira, ali sam protiv mijenjanja sadržaja klasičnih tekstova. Ne vidim razloga da netko mijenja sadržaj do neprepoznatljivosti samo da bude „originalan“, neka onda napiše novi, a ne da upropasti tuđi tekst. Ako je Pepeljuga narkomanka, a princ diler, to nije ta priča. Griješe svi koji misle da je mijenjanje sadržaja jedini način da se bude moderan, inovativan...

Vi ste se vratili klasičnim predstavama.

Da. Za mene su u kazalištu tekst i glumci najvažniji. Vratila sam klasične komade.

I hrvatske komade.

Mislim da je hrvatska književnost za djecu veoma bogata. Nažalost ne i dramska, zbog čega se moraju dramatizirati prozna djela, no s dobrim dramaturzima nastaju i izvrsni tekstovi, dovoljno zanimljivi da zainteresiraju djecu za naše pisce. Taj način razmišljanja o repertoaru polučio je vrlo uspješne predstave.

Preferirate predstave s porukom. Mislite li, ako publika s predstave iziđe bez poruke, da je uzalud potrošila vrijeme?

Želim da ljudi iziđu sretni i da o predstavi razgovaraju. To mi je osnovni cilj. A ne da za pet minuta predstavu zaborave. To je prvo. A drugo, ne želim da se boje sadržaja koji gledaju. Mraka i nesreće oko nas ima koliko hoćete i ne vidim razloga da publika plaća ulaznice kako bi to isto gledala u kazalištu. U tome ne vidim preispitivanje stvarnosti, o čemu stalno govore pomodni naši redatelji. Postoje kazališta koja to rade i neka rade, ali Trešnja nije kazalište za predstave bez sadržaja.

Nije za postdramsko kazalište?

Nije. Znam to po predstavama koje sam radila kao glumica. Djeci treba razumljiva priča, a ne da ne znaju o čemu se radi i što su gledali. I svi oni koji govore da je današnjoj djeci klasično tobože zastarjelo, da ih ne zanima, da je demode, nisu u pravu. Mi smo to dokazali predstavama koje smo radili, koje djeca jako vole. Primjerice Kušanovu Domaću zadaću. Naravno da danas djeca nemaju toliko problema ako nisu napisali zadaću, napisat će mu tata ili mama ispričnicu i sve je riješeno, ne bi bio šok što je netko lagao niti bi za posljedicu imao toliku lavinu događaja i problema. Baš zbog toga na repertoar smo stavili Kušanov tekst, koji je redatelj Miro Međimorec napravio kao hommage Kušanu i tim vremenima, zato je rađena kao za nekadašnju djecu. Svim sumnjičavcima usprkos, i djeci i roditeljima to nije bilo dosadno ni staromodno, dapače, odlično se prodaje jer takvu predstavu više nemaju gdje vidjeti. Publika je zadovoljna, pa sam i ja.

Dio kritike vam baš nije naklonjen, po njoj radite zastarjelo kazalište.

Kritika je takva kakva jest. Oni imaju svoje viđenje, a ovo je moje. Po rezultatima na blagajni moje prolazi poprilično dobro.

I to je razlog što preferirate nedepresivnu književnost?

Apsolutno. U današnjem depresivnom vremenu ne trebaju nam i takve predstave. Ni sama ne volim izlaziti iz kazališta s osjećajem mučnine. Zanimljiva predstava, ona koja potiče na razmišljanje – da, ali ne nužno mračna, depresivna, ružna…

A Zora riđokosa?

Zora riđokosa nije komedija, govori o teškom položaju djece u tim davnim vremenima u Senju, ali to je krasna, topla predstava. Pa nitko me ne može uvjeriti da se i u grdim vremenima ne može pronaći nešto lijepo, toplo, optimistično. Trešnjine su predstave takve.

Zanimljivo je da davno napisan njemački roman o Senju Zora riđokosa do predstave nije bio preveden na hrvatski, iako je po tom tekstu u Njemačkoj napravljeno mnogo toga.

Kada je Rene Medvešek počeo raditi predstavu, u Senju je tekst prevođen na hrvatski, a nismo znali jedni za druge, kao da živimo u paralelnom svemiru. Ono što mene čudi jest činjenica da za pisca Kurta Helda – klasika njemačke književnosti, kojega u njemačkoj lektiri uče djeca i naših gastarbajtera – nitko kod nas nije čuo, nitko od njihovih roditelja nije došao u Hrvatsku i rekao: Ljudi, postoji knjiga o Senju koju je napisao Nijemac i koja je tamo hit, po njoj su snimljeni serija i film i napravljena opera. Rene je to slučajno otkrio dok je tragao za komadom koji će raditi u Trešnji.

Predstavu publika voli?

Jako. Rene je vrsta redatelja koji radi predstave zajedništva i za dušu, koje osjećaju i glumci i publika.

Imamo li mi dovoljno redatelja za dječje predstave?

Redatelj treba biti redatelj, maštovit, pametan, osoba koja zna što predstavom želi reći, ne trebamo redatelje samo za dječje predstave. Dobar redatelj je dobar redatelj.

Mislio sam, imamo li redatelja koje zanima kazalište za djecu?

Ima ih, jer u današnje vrijeme svi žele raditi sve. Mene zanimaju redatelji koji znaju ispričati priču, što je u kazališnoj predstavi najvažnije, a takav je Rene. On je poštivao priču i po njoj napravio predstavu koja je po svemu njegova. Takvi su i drugi redatelji koji režiraju u Trešnji, koji imaju svoj rukopis.

Ne volim kada netko radi predstavu bez teksta, kao, tekst ćemo već smisliti, i onda najčešće smisli besmislicu. Kako sam već rekla Kazalište Trešnja je za klasične komade, za legende, za bajke, za priče, i to je ono što nas je razlikovalo od svih ostalih. Nas su nekada zvali HNK za djecu i ja želim da opet budemo takvi.

Nedavno ste imali premijeru Plemeniti šljivari, po legendi o hrvatskim šljivarima na Kalniku.

Hrvati imaju nepresušno vrelo legendi i mitova, povijesnih priča o našim kraljevima, plemenitašima i seljacima, o borbi kroz stoljeća da opstanemo. Šljivari su jedna od takvih legendi, u široj javnosti nepoznata, kao i mnoštvo drugih priča. Ne razumijem, i nikada nisam, zašto mi, koji imamo tako bogatu povijest, ne radimo isto što rade primjerice Englezi ili Francuzi od svoje povijesti – predstave, serijale, filmove….

Pa zbog jugoslavenske uravnilovke.

U Jugoslaviji nismo gotovo tri desetljeća pa i dalje to ne radimo. Mogla bih nabrojiti pedeset takvih priča na temelju kojih bi se mogle napraviti odlične predstave i filmovi i serije. Bile bi naše, predstavljale bi našu kulturu, ne samo nama nego i drugim narodima i kulturama.

Ne bojite se da će vas zato proglasiti ognjištarkom?

To je termin iz polusvijeta koji ne razumijem. Ne opterećujem se time kako me tko zove. Mislim da ima smisla upoznavati djecu s našom kulturom i našom poviješću. Naše su predstave tražene, gledanost nam je više od osamdeset posto. Svojedobno smo radili legendu o dolasku Hrvata u sedmom stoljeću, koju su gledala djeca prvog razreda osnovne škole, i mislila sam da će im biti preteško. A nije im bilo i pažljivo su gledali i sjajno reagirali. Djeca shvate sadržaj, ne sve detalje, ali shvate osnovnu priču. Djecu su pametnija nego što mislimo.

Planirate li i u sljedećoj sezoni neku legendu?

Program se ne prijavljuje po kazališnoj sezoni, nego po kalendarskoj godini. Dakle, do kraja ove godine imat ćemo bajku Snježna kraljica, božićnu predstavu i neke dodatne programe koji su vezani uz kazališta.

Hoćete li se ponovno javiti na natječaj za ravnateljicu?

Hoću. Imam mnoštvo planova i predstava koje nisam stigla ostvariti, između ostaloga i zbog kazališne zgrade koja tehnički nije obnavljana od otvaranja pa je prilično zapuštena. Osim toga, imam još neke planove s programima koji se tiču kazališta kao što su radionice, izložbe plakata i kostima.

S obzirom na planove, jeste li sigurni da će vas politika podržati?

Meni je važno da me podržavaju moji bližnji i publika. Politikom se ne bavim, ali dokazala sam da dobro radim svoj posao i zato ću se opet natjecati.