Životi u cijelosti i u detaljima

I 27. izdanje Svjetskoga festivala animiranog filma, jedine domaće filmske manifestacije koja se u imenu kiti atributom svjetski, ljubiteljima pametnih, promišljenih, zaigranih, većinom šarmantnih, idejno i izvedbeno inventivnih te manje ili više duhovitih i zabavnih „crtanih“ priča sa svih svjetskih meridijana i paralela ponudio je očekivano bogat i dovoljno raznolik izbor naslova kratkog, srednjeg i dugog metra. Premda je ovogodišnji festival, za razliku od onog iz 2015, na kojem je kao središnja tema odabrana Alisa u zemlji čudesa Lewisa Carrolla, koncipiran formalno bez središnje tematske provodne niti, takvom se neslužbeno pokazao sam život s gotovo svim svojim osobinama, od odrastanja i starenja preko prolaznosti, neuhvatljivosti i suočavanja s tjeskobnim i traumatičnim detaljima, do prihvaćanja sudbine, svođenja računa i mirenja sa samim sobom. Ljubav prema životu i ljubav u životu važni su motivi elaborirani i u nagrađenim ostvarenjima, uz očekivani zagovor dobrote, plemenitosti, požrtvovnosti, predanosti i onoga što se konvencionalno naziva tradicionalnim vrijednostima, poput odanosti domu, obitelji i prijateljima.

Sve navedeno sadržano je u pobjedničkom filmu Velikog natjecanja dugometražnog filma, Grand Prixom ovjenčanoj pustolovnoj fantaziji Crvena kornjača Nizozemca Michaëla Dudoka de Wita, dobitnika Oscara za sjajni kratki film Otac i kći iz 2000. Kao što je bilo razvidno i u tom filmu, 9-minutnoj minijaturi o uzaludnom cjeloživotnom čekanju i nadanju, De Witu su život kao takav i njegova prolaznost kao i cikličnost omiljene teme, a pristupa im na prividno jednostavan način, bez mistificiranja i uz altruistično prihvaćanje ljudi onakvih kakvi jesu. De Witovi su filmovi naizgled jednostavni i distancirani, likovi su formalno daleki i karakterno praktički ne postoje, odnosno svedeni su na opća mjesta, a on ih kroz životne cikluse prati površno, tek onoliko koliko je nužno da bi ispripovijedao njihove priče. No iza formalne jednostavnosti i minimalizma kriju se bogatstvo suptilno predočenih emocija, mnogo detalja koji se gledatelju urezuju u pamćenje, empatični humor koji izvire iz nekih od tih detalja te efektna značenjska simplificiranost koja se najbolje sagledava u cjelovitim percepcijama filmova, a koja se generalno može svesti na afirmiranje ljudskosti te prihvaćanje životnih okolnosti i ljudi sa svim njihovim osobinama. I u Crvenoj kornjači, na prošlogodišnjem Cannesu ovjenčanoj Posebnom nagradom žirija u programu Izvjestan pogled te nominiranoj za Europsku filmsku nagradu, dugometražni debitant De Wit impresivnom animacijom, atmosferičnošću i sugestivnim polaganim pripovijedanjem bez riječi (uz tek nekoliko uzvika) kreira interpretativno jednostavnu, no začudno emotivnu te elementima humora na neočekivanim mjestima i u detaljima poput skupine račića koji prate pretpostavljenog brodolomca prožetu robinzonsku priču.

Nakon oluje mladi čovjek budi se na plaži pustoga tropskog otoka te preživljava jedući voće i pijući kišnicu, pokušavajući sve vrijeme otploviti na nekvalitetno napravljenim splavima. Sve njegove pokušaje razbijanjem splavi zaustavlja crvena kornjača, koja će se na samrti, kad je on iz osvete pokuša ubiti, pretvoriti u privlačnu crvenokosu djevojku. U filmu realiziranu u suprodukciji studija Ghibli Hayaa Miyazakija obrađuju se prepoznatljivi mijazakijevski motivi poput odnosa i suživota čovjeka i prirode te susreta čovjeka i morskog stvorenja ili više njih, koji će čovjeku zauvijek promijeniti život. Dijametralno, pak, suprotno od Miyazakija, ovdje je upadljiv potpuni izostanak makar i naznaka tehnologije, baš kao i steampunka za kojim Miyazaki redovito poseže, uz umetanje fantastičnog motiva pretvaranja kornjače u djevojku, pa čovjek biva reduciran na elementarnu ljudskost i njezino elaboriranje kroz odnose sa suprugom, djetetom i prirodom.

Svođenje životnih računa

Prolaznost života, njegova punina i cikličnost, mirenje čovjeka sa sudbinom, umetanje fantastičnih elemenata, nenametljivi altruistični humorni detalji i značenjska jednostavnost obilježja su i Posebnim priznanjem u dugometražnoj konkurenciji nagrađene egzistencijalne drame Louise na obali Francuza Jean-Françoisa Laguionieja. Laguionie je veteran animacije iza kojeg je više od pola stoljeća djelovanja i koji je već za prvijenac La demoiselle et le violoncelliste davne 1965. u Annecyju nagrađen Grand Prixom, da bi trinaest godina poslije kratkim crtićem La traversée de l’Atlantique à la rame osvojio Zlatnu palmu. Njegov zasad posljednji film je zrela, (životno) mudra, vrlo suptilna i naglašeno humana priča o starici Louise koja krajem jednog ljeta kako se isprva čini propusti posljednji vlak iz izmišljenog ljetovališta Billigen Sur Mer na sjeveru Francuske te je prisiljena sljedeću godinu provesti u pustom gradiću, kuću u kojem ubrzo zamijeni sklepanom drvenom barakom na plaži. Louise je posve smirena i staložena žena koja vlastitu sudbinu i okolnosti prihvaća fatalistički, a tijekom godine koja slijedi prisjetit će se brojnih detalja iz vlastita života te boravaka u mjestu u kojem je kao dijete provodila svako ljeto.

Uz sjećanja na roditelje i stare ljubavi te nekadašnjeg supruga tu je i kostur poginuloga padobranca s kojim razgovara i sad kao i u djetinjstvu, općenito duhovi njezine prošlosti, a naposljetku će joj društvo početi praviti i jedan pas koji će i progovoriti te se pokazati kao zahvalan i pametan sugovornik. Louisini razgovori s psom i poginulim padobrancem možda nisu i jedini fantastični detalji u filmu, jer kako sugerira i cikličko zaokruživanje priče u završnici, protagonistica možda više nije živa, odnosno njezin duh trajno boravi na plaži i u najljepšem ambijentu njezina života, konačno smiren i pomiren sa sobom i sa svime oko sebe. Louise na obali nježna je, delikatna i zagonetna priča za sve uzraste, obogaćena posezanjem za metafizikom i oslikana dojmljivim pastelnim koloritom.

Bajke i basne

Posebnim priznanjem u dugometražnoj konkurenciji ovjenčan je i naslov Djevojka bez ruku Sébastiena Laudenbacha, ove godine za nagradu César nominirana prilagodba manje poznate istoimene bajke braće Grimm u kojoj se još jednom varira faustovski motiv prodaje duše vragu. Prodavač je mlinar koji će u vremenima oskudice u zamjenu za zlato i bogatstvo svoju kćer prodati nečastivom, da bi djevojka bila spašena zahvaljujući nevinosti, plemenitosti i kreposti. No ostat će bez ruku, zlatnim protezama nadomjestit će joj ih kraljević, on će pak ubrzo otići u rat, dok će djevojka ostati pod paskom vraga. Riječ je o ostvarenju začudne ekspresivnosti i izvedbene beskompromisnosti, u svakom kadru kombiniraju se različiti stilovi i slikarske tehnike, osjetljivi potezi kistom izmjenjuju se s računalnom 2D-animacijom, a rezultat su nestalni, nedovršeni, fluidni i rasplinuti likovi na istoj takvoj podlozi, uz postizanje dinamične naracije i neobičnih perspektiva. Isprani kolorit ponekad je u kontrastu sa žarkim bojama, ugođajnosti pridonosi i oblikovanje zvuka, a u cjelini riječ je o svojevrsnoj uvjerljivoj bajci za odrasle.

U Velikom natjecanju kratkometražnog filma Grand Prix dodijeljen je u hrvatskoj suprodukciji realiziranoj pomaknutoj basni Noćna ptica autorice Špele Čadež, prethodno u kratkometražnoj konkurenciji festivala Sundance prikazanoj storiji o jazavcu koji jedne noći pijan i nepokretan leži na cesti, da bi nakon dolaska policije ukrao policijsko vozilo i krenuo u sumanutu jurnjavu. Odlike filma su vrlo efektnom animacijom prikazani noć, noćni zvukovi i vožnja, filmom dominira kakofonija oniričkih slika i zvukova, dok cesta leluja i izmiče mamurni jazavac jede kruške, a stvarnost je nemoguće razlučiti od iluzije. Tehnika animacije višeslojni je cut-out, autorica se domišljato poigrava percepcijom i protagonista i gledatelja, pohvalno je i vješto skretanje u eksperimentalni animirani film u završnici, a u cjelini je posrijedi na neobičan način ispripovijedana jednostavna i obična zgoda.

Životinje ljudskih osobina

Član žirija Marko Tadić u kratkometražnoj je konkurenciji Posebno priznanje dodijelio Ježevoj kući Eve Cvijanović, adaptaciji zimzelene i kultne basne Ježeva kućica Branka Ćopića, filmu koji je svjetsku premijeru doživio na 67. Berlinalu u veljači, gdje se zakitio Posebnim priznanjem dječjeg žirija u sekciji Generation Kplus. Film snimljen u kanadsko-hrvatskoj suprodukciji svima znanu priču pripovijeda ekonomično, ali sa svim bitnim detaljima, vjerno prenoseći duh basne i njezinu značenjsku razinu. Djelo osvaja i rafiniranim vizualnim prosedeom, sjajnom i vrlo detaljnom animacijom s uporabom žičanih modela na koje se navlači tkanina, duhovitim i šarmantnim detaljima poput krijesnice koja kratkotrajno osvijetli ježa s ključem pred vratima doma, zaokruživanjem cjeline zvučnim efektima te kontrastiranjem dinamičnih zbivanja u segmentima s lisicom, divljom svinjom, vukom i medvjedom u odnosu prema smirenim i gotovo usporenim segmentima s ježevim kretanjem.

Najboljim filmom Hrvatskog natjecanja proglašen je Manivald autorice Chintis Lundgren, film koji cjelokupnom izvedbom, duhom i humorom funkcionira kao nastavak njezina dvije godine starijeg i također nagrađivana naslova Život s Hermanom H. Rottom. Opet je riječ o jednostavnoj, šarmantnoj, lako gledljivoj i na prvi pogled generalno benignoj, no na drugi pogled za idejne standarde domaće animacije donekle provokativnoj storiji o ljubavnom trokutu koji se stvara između majke lisice, njezina sina i naočitog vuka koji kao popravljač pokvarene perilice stiže u njihov dom. Zaljubljivanje i ljubomora te zavođenje i površni flert čine motivski kostur filma koji nudi zgodna zapažanja o ljudskoj prirodi te duhovito biva zaključen otkrićem da je vuk obiteljski čovjek s djecom.