Vrsno tumačenje vrsnoga pjesnika

Hrvatska poezija imala je osobnosti koje su iznalazile čitave nove, dotad neiskušane, pjesničke univerzume, što su epitet takve golemosti, čak neizmjernosti, mogle osvojiti svojom kvantitativnom, kvalitativnom ili razlikovnom opsežnošću. Pjesnici takve i tolike novosti, svojevrsne imanentne beskonačnosti, svakako su Tin Ujević, Nikola Šop, Vesna Parun, Slavko Mihalić, Ivan Slamnig, Danijel Dragojević, Josip Sever. Nešto od te zamašnosti, od te kvantitativne, kvalitativne i razlikovne opsežnosti, na sasvim, međutim, antimonumentalistički način, ima i poetski univerzum Ivana Rogića Nehajeva. Taj je univerzum, ako se zbog svoje dekonstrukcijske prirode prije ne bi trebao okarakterizirati kao antiuniverzum, u najvećoj mogućoj mjeri procesualan, kinetički, rekonstrukcijski, u svakome slučaju svojevrsni beskonačni work in progress. Zato je njegovo selekcioniranje u izbor iz poezije, kao „arhiviranje“ i „kanoniziranje“ (Krešimir Bagić), uvelike suprotno imanentnim nalozima i obilježjima toga pjesništva, što je već više puta ustvrđeno.

No očita utjecajnost Rogićeve poezije, posebice u jednom dijelu pjesničke i kritičke scene, već desetljećima provocira njezino antologiziranje, odnosno selekcioniranje. Tako Rogić Nehajev upravo doživljava već drugu knjigu svojih izabranih pjesama, i to pod naslovom i podnaslovom Desetica – Izabrane pjesme 1969. – 2014. Naglašeno osebujne poetike najčešće privlače pasionirane, pa i senzibilitetno bliske, analitičare, i to se događa i s onom Rogića Nehajeva. Njegova poezija, naime, ima samo nekoliko udubljenijih tumača, ali oni ne kriju svoju naklonost i izniman kritičarski trud koji posljeduje pravim studijama o tome pjesništvu. Riječ je o opsežnim, iznimno stručnim te Rogićevoj poeziji adekvatnim tekstovima od po tridesetak stranica iz pera njegovih najboljih poznavatelja – Branka Maleša i Cvjetka Milanje – o tekstovima koji su pogovori prvim i drugim Rogićevim izabranim pjesmama (Sredozemlje sedmi put1969–1994 i spomenuta Desetica). U tim se studijama dobro vide načelna beskonačnost interpretacije poezije, pristupi koji se koriste vrlo različitim kritičkim i teorijskim metodologijama, kao i opsežnost sama predmeta raščlambe – od mikrostrukturnih razina jezika i pjesme, načelnih rasprava o odnosu jezika i svijeta, do svojevrsnih filozofskih, (kvazi)fizikalnih i poetičkih kozmologija. Također, usredotočenost i kritičko-teorijski doseg tih tekstova pokazuje da su nastali kao svojevrsna sinteza Maleševih i Milanjinih dotadašnjih višekratnih pretraživanja Rogićeve poezije pa je to, primjerice u Milanjinu slučaju, već treći-četvrti sintetski tekst o spomenutom pjesniku u posljednjih petnaestak godina.

S druge strane, sam Milanja, kao priređivač drugih Rogićevih izabranih pjesama s izborom iz opusa koji je u odnosu na prve izabrane pjesme obogaćen za dvije izvorne zbirke pjesama i nekoliko ciklusa, opisao je logiku novoga izbora. Smatra, naime, da je Maleševa varijanta „računala na ekstenzivniji izbor koji se u pravilu modelira tako da se izabere veći dio iz cjelokupnoga opusa dotična pjesnika“, a da je u njegovu slučaju riječ „o selektivnijem izboru, reklo bi se reprezentativnome i u smislu reduciranja kolikoće i u smislu ‘vidljive’ kakvoće, iz njegova sveukupnoga pjesničkog opusa, pa, dakle, također i iz objavljenih ciklusa“. Ipak, Milanja slijedi Maleša u razmjerno ravnomjernu izboru iz raznih razdoblja Rogićeva opusa (ne, dakako, i s istim pjesmama).

Utemeljenje u misterijskom

Čini mi se uvelike opravdan relativno širok izbor pjesama iz prve tri autorove zbirke (Predgovor, 1969, Odlazak s Patmosa, 1971, Marina kruna, 1971), u kojima se Rogićeva poetika još „zagrijavala“, obračunavala s razlogaštvom, ali već i eksplicirala „misterijsko“ kao ono ishodišnje i tijelo kao mjesto u kojem se obznanjuje to misterijsko. Milanja čak naglašava da Rogić Nehajev, uz druge pitanjaške pjesnike, počinje unutar ranije poetike, „ali uz bitan pomak. A taj se sastojao u mogućnosti provjere, primjerice razlogaškoga teksta, predmetne rekonstrukcije unutar ‘preuzetoga teksta’“, čime je čak došao do „neposredne provjere mogućnosti (ograničenja) preuzeta horizonta“. Uglavnom, Rogić Nehajev se, teorijski, a postupno i u pjesničkoj praksi, od mišljenja prisutnosti, tradicionalnog u zapadnoj filozofiji, okreće k deridaovskome antilogocentrizmu, mišljenju odsutnosti i igrama razlike. Svoju poeziju utemeljuje u misterijskom kao onom tamnom što izmiče logocentričnom reflektoru, kao onom što se ne može definirati, niti verbalizirati, a iz čega proistječe sav život. Riječ je, prema Milanji, „o ideji nekontrolirana i neukrotiva obilja kao središta misterijskog – dakle, i tijela s fiziološkom sferom, erotizmom i žudnjama, te teksta, s označiteljskim radnjama, koje su, analogno, umnogome ‘nabujale’ i ‘agresivne’“.

Zanimljivo je da je raspon između složenosti i apstraktnosti teorijske elaboracije i koncepcijskih osnova, s jedne strane, i iznimne konkretnosti, tvarnosti, zvučnosti, „jezičnosti“, s druge strane, u Rogićevoj poeziji iznimno velik, premda posve motiviran. Upravo ta konkretnost, kao očitovanje živog nasuprot mrtvoj ideologičnosti, postaje posve dominantna od poznate Rogićeve zbirke pjesama Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje i druge nerazumljive pjesme iz 1980. pa potom i u zbirci Pjesme o imenima žena i drugom iz 1985. U tim zbirkama, temeljnima za Rogićevu poetiku, kao i za Milanjin izbor iz njegovih pjesama, tijelo u svojoj singularnosti i nesvodivosti izmiče bilo kakvoj „logocentričkoj“ konceptualizaciji, a naviranje živog očituje se u „rubnim“ uvjetima i perspektivama (lučki ambijent, polusvijet, erotika, prostitutke, sitni kriminalci, fragmentarizirano sredozemstvo, imaginarna Etrurija, tijelo u bolesti, u sportu, tijelo konkretističkoga i letrističkog teksta). U zbirci pjesama Osnove uranometrije iz 1994. Rogić Nehajev nastavlja svoju poetiku „landranja“, i to onog označiteljskog i označeničkog, stilističkog i motivskog, ovoga puta na pozadini Zagreba, za razliku od „lučke“ Rijeke, a ispisuje i zasigurno jedan od naših najsnažnijih i najkvalitetnijih ciklusa s motivima iz Domovinskog rata, u kojemu su hrvatski branitelji stajali „tamo kada je trebalo, između Hrvatske i zla, kako je bog zapovjedio. I bili sve što imamo“.

Dimenzije Rogićeva pjesništva

Zanimljivo je da Rogić Nehajev u svoje zadnje dvije zbirke pjesama Pabirci i po koja pjesma (2003) i Iz zapisa slobodnog suhozidara (2009) i u nekoliko ciklusa pjesama zadnjih godina objavljenih u periodici, misterijsko kao predrazumsko i predjezično više ne očituje samo kao tamno, već i kao svijetlo, „plavo“, ishodišnje, ali i krajnje („možda me još pamti prazavičajna voda/ i po koji bog zaronjen u modro“). Na kraju, u ciklusu Taknuća iz 2014, Rogić, inače zakleti antimetafizičar u smislu metafizike prisutnosti koja je, prema Derridau, dominirala u filozofskoj tradiciji Zapada, zaobilaznim putem dolazi i do uskrslog tijela koje se, logikom neuništivosti živoga, osovljuje nakon smrti i njoj usprkos („teško je vjerovati/ kako smrt uzgojena u dugovima tijela/ trenju tvari i teži s nepoznate adrese/ ima snagu točke na kraju one glavne rečenice/ o svemu u svemu;/ u tijelu su plućna krila vani je protežnost/ traže se nastavci u udahu izdahu/ dodanom tamo protočnom ovdje,/ ma ništa me ne tjera iz ove dvotočnosti/ one trajnosti:/ srksu ej srksu/ uskrs je uskrs“).

Milanjin izbor iz Rogićeve poezije „snimio“ je to pjesništvo u njegovu teorijskom, kvalitativnom i kronološkom „totalu“, u neslućenim, dakle, teorijskim izvodima koje ono može isprovocirati, u najsugestivnijim poetskim tekstovima te u izboru koji seže sve do razmjerno nedavno objavljenih ciklusa pjesama. Doista, može se reći da je tek tako teorijski spreman tumač kao što je Cvjetko Milanja bio potreban da bi se „rastvorile“ sve dimenzije Rogićeve poezije. Ipak, u prvome je redu riječ, kako ističe sam Milanja, o interpretaciji onih elemenata „koji tvore dubinsku strukturu, a time ujedno i čine ‘temelj’ estetičkog u pjesništvu Rogića Nehajeva“. Ono što pak nakon istinskog teorijskog i priređivačkog pothvata u knjizi Desetica još jedino može preostati jest detaljniji i cjelovitiji opis izvanredno žive i raznovrsne Rogićeve stilistike, bogatstva najkonkretnijih razina njegova pjesništva koje je upravo po tome poetskom, a ne tek teorijskom „obilju“ jedno od najuzbudljivijih i najneobičnijih iskustava suvremene hrvatske poezije.