Vjeran hrvatskom jeziku

Petko Vojnić Purčar bio je, među hrvatskim književnicima iz Bačke, jedan od rijetkih o čijem se djelu 70-ih godina prošloga stoljeća razmjerno nerijetko govorilo i pisalo. Ostali suvremeni hrvatski književnici iz Bačke uglavnom su tek posljednjega desetljeća ozbiljnije zastupljeni u hrvatskim književnim časopisima i inim publikacijama. Prije toga veću im je pozornost posvećivalo svega nekoliko autora, a inače su prepuštani publikacijama regionalnoga karaktera. Za razliku od njih Vojnić Purčar je 1970. čak uvršten u prestižnu antologiju Zlatna knjiga hrvatskoga pjesništva od početaka do danas (koju je sastavio Vlatko Pavletić) te u još petnaest različitih antologija. Već prije 1970. Vojnić Purčar bio je nagrađivan u Srbiji pa je 1968. za film Zemlja, zemlja… dobio Zlatnu plaketu na Trinaestom festivalu amaterskog filma Srbije, a za dokumentarni film Slikari na Tisi Srebrenu. Među inim dičio se i prvom nagradom Televizije Beograd u kategoriji televizijskih drama. Do raspada SFRJ dobio je još niz nagrada, među kojima je u ondašnjem društvu osobito bila važna NIN-ova nagrada za književnost, koju je autor dobio 1977. za roman Dom sve dalji, a dobitnik je i Oktobarske nagrade grada Novoga Sada. Dobio je i nagrade na filmskim festivalima u Puli i Berlinu. U razdoblju raspada SFRJ i srpske agresije na Hrvatsku hrvatski su se književnici u Vojvodini uglavnom pritajili nastojeći sačuvati živu glavu, pa tako i Vojnić Purčar. Nakon Domovinskoga rata i postupnoga obnavljanja međudržavnih odnosa (što su Hrvati u Srbiji dočekali s velikim olakšanjem) počela su tomu autoru pristizati nova priznanja. Osobito mu je u tom pogledu bila važna godina 2009, kada je odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića, a na Osmim danima Balinta Vukova u Subotici iste je godine dobio nagradu za životno djelo u području književnosti. Zbirku nagrada i priznanja upotpunio je 2014. nagradom za životno djelo Društva književnika Vojvodine, kojega je bio član, a od 1984. do 1986. i predsjednik.

Nedvojbeno je Vojnić Purčar dobio znatno veći broj nagrada nego ostali hrvatski autori iz Bačke rođeni u razdoblju od 20-ih pa sve do 40-ih i ranih 50-ih godina 20. stoljeća. Osim o popularnosti, nagrade svjedoče o umjetničkoj svestranosti osebujnoga autora koji je režirao dokumentarne filmove, bio novinar, scenarist, pisao književna djela različitih žanrova te bio nastavnik.

Vojnić Purčar rođeni je Subotičanin, koji pripada bunjevačkoj grani Hrvata u Bačkoj. U rodnom je gradu proveo djetinjstvo i mladost, sve do mature, kada odlazi na studij književnosti u Beograd, gdje je diplomirao 1963. na Filološkom fakultetu. Iduće se godine vraća u rodnu Suboticu i predaje na Pedagoškoj akademiji do 1970. Te je godine imenovan prosvjetnim savjetnikom u Novom Sadu. Na toj dužnosti ostaje do 1972, kada mu se pružila prilika da specijalizira filmsku režiju, kojom se i prije rado bavio. Naime, te je godine dobio stipendiju Republike Francuske, koja mu je to omogućila, pa u Parizu ostaje do 1975. Budući da je u tom gradu neko vrijeme vodio kulturnu rubriku na radiju, to mu je otvorilo vrata Radiotelevizije Vojvodine, gdje se zaposlio nakon povratka iz Pariza i ponovo nastanio u Novom Sadu. Premda je volio matični hrvatski narod, uvijek je bio lojalan građanin Republike Srbije. To mu, međutim, nije pomoglo u doba Miloševićeva režima, pa je 1991. smijenjen sa svih dužnosti i umirovljen. Matica srpska mu se ipak poslije odužila proglasivši ga počasnim članom. U Hrvatskoj je pak bio član Društva hrvatskih pisaca. Više od dva desetljeća, od 1982. do 2004, bio je urednik književnoga časopisa Rukovet, a zatim od 2005. do 2008. urednik časopisa Ogranka Matice hrvatske u Subotici Klasje naših ravni. Posljednjih desetak godina života proveo je u Petrovaradinu, baveći se u miru djelatnostima koje je najviše volio.

Vojnić Purčar bio je vrlo plodan pisac, prije svega prozaik, pa je u svijet književnosti stupio prozom, objavivši 1967. zbirku novela Svetovi i satovi. Već nakon dvije godine počinje objavljivati romane: Odlazak Pauline Plavšić (1969. te prošireno izdanje 1985), Dom sve dalji (1977), Ljubavi Blanke Kolak (1979). Seriju romana prekida 1983. zbirkom Prstenovani gavran: novele (prošireno izdanje 2007), a nastavlja 1987. romanom Večernje buđenje. Prisilnu prazninu od više od deset godina neobjavljivanja ubrzano nastoji nadoknaditi u prvom desetljeću 21. stoljeća. Tako 2002. objavljuje prvi roman u tim novim okolnostima, naslovljen Crvenokošci (prošireno izdanje 2004). Godine 2003. pojavljuju se dvije zbirke kraćih proza: Miholjsko ljeto i druge priče te Put u Egipat: hodočasničke i vagabundske priče. Slijede zbirke pripovijedaka Kult kornjače (2005) i Prstenovani gavran: drugi dio (2007). Ta prozna serija završava 2008. romanom Prstenovani pisac. Približno istim ritmom, premda u manjem broju, izlazile su i pjesničke zbirke toga autora. U prvoj etapi to su Kameno žito (1980) i Sol u vjetru (1985), a nakon prisilne stanke Putovanje prema Crnome moru (2002), U nedogled: pjesme (2004), Očas usprkos (2006) i Vrt lirika (2008). Zbirku dramskih tekstova Kraćenje života: pet drama objavio je 1990, a zbirku eseja i zapisa Otvoreni atelje 2004.

Godine prisilne šutnje i nepojavljivanja na književnoj sceni sigurno su bile traumatične za autora. Vjerojatno je to bio jedan od razloga zašto je, kada je opet bio u mogućnosti objavljivati, nerijetko već objavljena djela utkivao u nova. Tako je npr. u zbirci proza Miholjsko ljeto i druge priče većina proza ista kao u knjizi Put u Egipat. Pjesnička zbirka U nedogled sadržava dio pjesama iz zbirke Putovanje prema Crnome moru, a knjiga proza Kult kornjače uglavnom proze već objavljene ili u knjizi Put u Egipat ili u knjizi Miholjsko ljeto i druge priče, a najčešće u objema. U posljednji objavljeni roman Prstenovani pisac uklopljene su pojedine proze iz knjige Put u Egipat (npr. proze Popravak hrama i Putni aranžman). Proza Stolica za ljuljanje, koja je već bila objavljena u knjizi Miholjsko ljeto i druge priče te u knjizi Kult kornjače također je postala poglavlje romana Prstenovani pisac. Doduše, takvim se načinom pisanja ponekad služio i u prvoj fazi objavljivanja, pa je npr. pojedine novele iz zbirke Svetovi i satovi uvrstio u roman Dom sve dalji.

Književnik Vojnić Purčar gotovo je uvijek nastojao pisati hrvatskim standardnim jezikom, unatoč pojedinim propustima kao što je npr. spajanje postponiranih nenaglašenih oblika glagola htjeti i infinitiva u oblicima futura I. tipa prokukaće (prokukat će) u romanu Crvenokošci. Neovisno o navedenom i nekim drugim jezičnim nedosljednostima (kojih, uostalom, ima i kod pisaca koji su cijeli život proveli u Hrvatskoj) valja naglasiti da je Petko Vojnić Purčar upravo nastojanjem da piše hrvatskim standardnim jezikom za vrijeme SFRJ i nakon raspada te države pokazao nedvojbenu želju da bude dijelom hrvatske književnosti. I to je sigurno jedan od razloga, premda naravno ne i jedini, zašto je među hrvatskim čitateljima lijepe književnosti stekao brojne poštovatelje svoga književnoga opusa.