Venecijanski Settecento u Zagrebu

Muzej za umjetnost i obrt posljednjih je godina nastojao zagrebačkoj, hrvatskoj, ali i internacionalnoj stručnoj, kulturnoj i široj javnosti predstaviti vrhunce talijanskoga baroknog slikarstva. Prva izložba, koja je igrom slučajnosti otvorila navedeni ciklus izložaba, bila je S Caravaggiom u Europu. Večera u Emausu. Ta je izložba 2013. obilježila pridruživanje Republike Hrvatske Europskoj Uniji te je tom prigodom Caravaggiova slika posuđena iz milanske Pinakoteke di Brera. Druga po redu bila je izložba Guercino. Svjetlo baroka, koja je nakon Zagreba obišla svijet, između ostaloga Tokio, Bruxelles i Sjedinjene Države. Izložbi je prethodio nemio događaj recentne talijanske povijesti – potres koji je zadesio talijansku pokrajinu Emiliju-Romagnu 2012, u kojem je teško stradala i Pinakoteka iz Centa, na kojoj su se za vrijeme trajanja te „putujuće“ izložbe izvodili restauratorski zahvati te je iz nje i bila većina od 35 izloženih slika Il Guercina. Interes Zagrepčana i turistâ za barokno slikarstvo zorno ilustrira činjenica da je izložbu sa samo jednim Caravaggiovim djelom posjetilo više od 25.000 posjetitelja.

Izložba Barokni sjaj Venecije. Tiepolo i suvremenici, prema riječima uprave Muzeja, posljednja je u nizu izložbi talijanskoga baroknog slikarstva u MUO-u. Autor je izložbe Giovanni Carlo Federico Villa, koji supotpisuje i kuriranje izložbe s Miroslavom Gašparovićem. Ta je izložba opsegom najveća dosad jer je u osam izložbenih dvorana izloženo čak 46 slika, grafika i crteža Tiepola, njegova sina i sljedbenika Giandomenica i njihovih suvremenika, Venecijanaca i „slikara došljaka“. Svi izlošci dolaze iz Gradske pinakoteke Vicenze, koja je smještena u čuvenoj Palazzo Chiericati, djelu protagonista arhitektonske teorije i prakse talijanskoga Cinquecenta Andree Palladija. Izložba stilski i kronološki zaokružuje cijeli ciklus. Naime, ranijim izložbama predstavljene su rimska i bolonjska slikarska škola, a sada se obrađuje, po kolorizmu poznata i mnogima omiljena, venecijanska. Prvotno je predstavljen Caravaggio, koji predstavlja samo ishodište baroknoga slikarstva i tenebrozno slikarstvo ranoga baroka, odnosno „revoluciju stila oko 1600.“, nakon njega dolazi Il Guercino kao predstavnik visokoga srednjotalijanskog baroka i naposljetku Tiepolo i njegovi suvremenici koji predočavaju izraziti pluralizam stilskih strujanja venecijanskoga Settecenta, od kasnoga baroka, preko „patetičnoga rokokoa“, sve do pravoga, čistog rokokoa.

Novi uzlet u 18. st.

Kada se govori o venecijanskom baroknom slikarstvu, važno je napomenuti da nakon briljantnoga Cinquecenta i slikara kao što su Giovanni Bellini, Giorgione da Castelfranco, Tiziano Vecellio, Paolo Veronese i Jacopo Robusti Tintoretto, na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće i gotovo čitavo 17. stoljeće, bez obzira na kvantitativno jaku produkciju, kvaliteta opada, bez inovacije preuzimaju se i reinterpretiraju rješenja navedenih star(ij)ih majstora i barokne novume u Veneciju donose slikari stranci koji počinju stizati 20-ih godina Seicenta te se zapravo pravi procvat venecijanskoga slikarstva, ujedno i posljednji, odvija se u 18. stoljeću u djelima domicilnih slikara predstavljenih na izložbi. Sav sjaj slikarstva venecijanskoga Settecenta kao da je nastojao postaviti pokladnu krabulju pred licem Serenissime, koja je tada već politički bila znatno oslabljena, i nagovijestiti njezin gubitak samostalnosti 1797. te gubitak političkoga i umjetničkog primata u Europi.

Prva izložbena dvorana nastoji rezimirati i izvući sukus iz stilskih strujanja venecijskoga 18. stoljeća s djelima Giambattiste Tiepola, njegova sina Giandomenica i na posredan način slikarskoga antipoda Giambattiste Piazzette. Naime, dvije velike lučno zaključene oltarne pale izložene u prvoj dvorani skinute su s bočnih oltara vičentinske crkve Santa Maria in Araceli. Ona Piazzettina (Ekstaza sv. Franje, 1729) pokazuje sve karakteristično za njegov osobni stil, odnosno doima se kao da je riješena gotovo monokromno na tenebrozni način u toplim smeđim tonovima, čemu kontrast tvori bijela draperija koja obavija lik anđela. Navedeni način slikanja jedan je od pravaca unutar venecijanskoga slikarstva 18. stoljeća; riječ je o „patetičnom rokokou“ (prema Filippu Pedroccu). Ona Tiepolova (Bezgrešno začeće, 1733–34) ocrtava sve imanentno Tiepolovoj autorskoj poetici i venecijanskom rokokou, odnosno izražava mirnoću te lakoću i brzinu slikanja (zbog koje ga je kritizirao Johann Joachim Winckelmann) te povratak tradicionalnom venecijanskom koloritu. U dvorani im je pridružen i Tiepolov sin Giandomenico, na čije je dvije manje slike vidljiv njegov točkast i titrav potez kistom, koji baštini od završne faze Tizianova slikarstva, odnosno njegove pittura di macchia, i tvori svojevrstan pretekst impresionistima i poentilistima.

Sljedeće dvije dvorane obrađuju dvije teme koje su se u baroku nametnule kao samostalne – mrtva priroda i pejzaž. Mrtva je priroda prikazana četirima djelima troje umjetnika. Jednoga Nizozemca (Jacobus Victors), polubrata Rembrandtova učenika Jana Victorsa, čije je djelo Diogenes – Hominem quero izloženo u stalnom postavu MUO-a, i jednoga Flamanca (Jacob van der Kerchoven, zvan Giacomo da Castello), u kojima se očituje realizam i naturalizam svojstven sjevernjačkom slikarstvu i ne toliko zastupljen u talijanskom. Predstavljena je i slikarica Elisabetta Marchioni (rođena u Rovigu), uz čuvenu Rosalbu Carriera, jedna od rijetkih ženskih baroknih slikarica u Veneciji i majstorica cvjetnih mrtvih priroda. U narednoj prostoriji, koja služi i kao glazbena slušaonica u kojoj se na slušalicama mogu poslušati Vivaldijeva Četiri godišnja doba u trima različitim verzijama, postavljena je samo jedna slika – djelo Sebastiana i Marca Riccija, jedno od važnijih ostvarenja u temi pejzaža u 18. stoljeću. Sebastiano Ricci možda je i najizrazitiji predstavnik venecijanskoga rokokoa jer je povratkom na Veroneseov kolorit dao dobar odgovor na onodobna stilska strujanja unutar europskih okvira, a ovdje je surađivao s nećakom Marcom, koji je izveo krajolik, a on sam figure.

Sljedeće dvije prostorije bave se grafičkim djelima Giambattiste i Giandomenica Tiepola, što je gotovo izniman događaj jer se djela na papiru, zbog preosjetljivosti na mikroklimatske uvjete, rijetko izlažu. Grafički dio opusa Giandomenica predstavljen je trima grafičkim listovima (jednim bakrorezom i dvama bakropisima), gdje on koristeći intenzivan chiaroscuro dovodi ekspresivnost prizora do maksimuma. Otac Tiepolo predstavljen je serijom bakropisa Scherzi, koja je šaljivo-ironično-sarkastičnoga predznaka, i jednim capricciom. Scherzi su djela koja je Tiepolo izvodio u slobodno vrijeme, intimističkoga su ugođaja i nisu bila namijenjena za komercijalne svrhe te su objavljena posthumno. Kod njih je zanimljivo i to da sve prikazane figure gledaju u tlo i da je obrađeno samo središte papira, a neobrađene bjeline pridaju ekspresivnosti. Vrsnoći Tiepolova grafizma svjedoče i akvarelirani crteži i jedan bozzetto, gdje se vidi njegova sklonost skicoznosti, tankoj liniji i već spomenutu sarkazmu, smješteni u zasebnu izložbenu jedinicu.

Vrhunac venecijanskog rokokoa

Posljednje dvije dvorane nastoje obraditi prikaz krajolika u venecijanskom slikarstvu i kompozicije namijenjene profanim ambijentima. Što se krajolika tiče, važno je istaknuti Francesca Avianija, koji je predstavljen trima slikama u kojima krajolik i najčešće sakralnu tematiku prizora „prikriva“ vješto naslikanom klasicizirajućom arhitekturom s razvidnim reminiscencijama na Palladija. Od ostalih slikara važni su Giovanni Battista Pittoni, predstavljen dvjema slikama, koji izraz venecijanskoga rokokoa dovodi do vrhunca prikazom jezovita prizora kada Akteona proždiru njegovi psi u smirenoj manieri i njegovim postavom u pozadinu, da bi slavljenje ženske ljepote u prikazu Dijane i nimfi izbilo u prvi plan. Slika kojom završava izložba Tiepolova je kompozicija Vrijeme otkriva Istinu (1744), koja je bila kao ulje na platnu postavljena na strop neke od palača te su ovdje do maksimuma poštovani zahtjevi Ikonologije Cesarea Ripe u prikazu Vremena i senzualizirane Istine te se vidi povratak venecijanskome kolorizmu i osobito se baštini utjecaj Veroneseova kolorita.

Pri postavljanju izložbe izabrani su klasični oblici muzeografske prezentacije: zidovi su neutralno sivi, važnije slike akcentuirane su plavom pozadinom, citati iz kataloga izložbe otisnuti su letrasetom na zidove te na isti način biografije umjetnikâ u obliku uvodnih legendi na ulazima u dvorane. Važan dio postava čine glazba (izbor Zlatko Madžar) i svjetlo, koje je reducirano u prvim prostorijama i onima s grafikama, kako bi se postigla barokna svjetlosna dramatika, a poslije mnogo difuznije i jače rasvijetljene prostorije dočaravaju snažno rokokoovsko svjetlo.

Muzej za umjetnost i obrt standardno je popratio izložbu luksuzno opremljenim katalogom opsega 95 stranica (urednica Anđelka Galić), gdje se uz standardne „protokolarne“ predgovore organizatorâ izložbe nalaze i obrađen Tiepolov opus u nekoliko poglavlja, opus njegova sina i lapidaran prikaz stvaralaštva njihovih suvremenika autora prof. Ville te tekst Zlatka Madžara o venecijanskoj (rano)baroknoj glazbi. Katalog zaključuju biografije svih umjetnika predstavljenih na izložbi.

U ovoj je izložbenoj sezoni MUO zagrebačkoj publici ponudio impresivan broj izložbenih projekata, koji su kvalitetom dobro korespondirali navedenoj kvantiteti, stoga je izložba s ovako vrijednim izlošcima u europskim i svjetskim okvirima i postavljena u tako reprezentativnu formatu dostojan završetak uspješne sezone.