Veliki roman koji se pamti

Nizozemski je povjesničar umjetnosti Johan Huizinga 1905. usporedio povijesni uvid s vizijom ili osjetom, pri čemu se misli i na izravan dodir s prošlošću, i ustvrdio da je povijesnom istraživanju i umjetničkoj tvorbi zajednički postupak oblikovanja slika. Poslije je ispisao metodu istraživanja kulturne povijesti vizualnim rječnikom kao mozaik-metodu.

Belgijski književnik Stefan Hertmans (Gent, 1951.) napisao je 2013. roman Oorlogen Terpentijn; pod naslovom Slikar i rat s nizozemskoga ga je izvrsno, u odmjerenu ritmu prevela Romana Perečinec. Roman je preveden na šesnaest jezika, a 2014. osvojio je AKO i Gouden Uil, flamansku nagradu za književnost. Roman se zasniva na težnji da se „književna fikcija temelji na onome što nije fikcija“, odnosno književna je priča izmišljena, ali uklapa se u okvir povijesnih činjenica.

Povijesnu činjenicu upotpunjuje osobna priča, u ovom slučaju autorova djeda Urbaina Martiena, s čijeg se gledišta razvija priča i odnos prema tzv. maloj povijesti, tj. povijesti svakodnevice i obiteljskoga života i tzv. velikoj povijesti, u ovom slučaju Prvoga svjetskoga rata, prikazujući kako tzv. mali čovjek bez svoje volje postaje ratni junak, ali i simbol žrtve ili herojstva svoga naroda. Roman posvećen Mom ocu kao geslo uzima Remarqueovu rečenicu: „Dani stoje poput anđela u zlatu i plavetnilu neshvatljivi iznad kruga uništenja“, spajajući sliku i tekst o čovjeku i ratu u zajedničku nit vodilju romanesknoga tkiva, isprepletena brojnim portretima i fotografijama koje povezuju autorovo i djedovo vrijeme.

Dokaz slika i fotografija upotrebljavao je tridesetih godina 20. stoljeća Brazilac Gilberto Freyre, koji se opisao kao povjesničar-slikar u Tizianovoj maniri; svoj je pristup društvenoj povijesti držao oblikom impresionizma, u smislu pokušaja da se život zaskoči u pokretu, što čini i Stefan Hertmans posredujući čitatelju djedovu i svoju, gotovo detektivsku potragu za identitetom u spoju prvoosobne sadašnjosti, djedove ratne suvremenosti i djedove i pripovjedačeve ljubavne i životne tajne.

Mozaik tajni

Kao i slikarski triptih, i roman se, koji u okviru čuva djedove dvije bilježnice koje autor otvara uoči stogodišnjice Prvoga svjetskog rata, trideset godina nakon što mu ih je djed povjerio, sastoji od triju dijelova.

Prvi dio spaja pripovjedačeve godine djetinjstva i sadašnjost i djedove priče o ratu u fascinantan, ljubavlju natopljen mozaik tajni otključanih bilježnica, potrage za svijetom koji je nestao, a živi u sjećanjima i prezentno, kao pogled na Rokebyjsku Veneru. Odnos djed – unuk upotpunjuje se relacijom unuk – unukov sin, prizorima iz tronaraštajnih djetinjstava. „Mjesta nisu prostor, ona su i vrijeme.“ Istodobno, predočuju se razlike između Valonaca i Flamanaca, stvarnosti i priča o stvarnosti, kontrapunktiraju se: teški rad u ljevaonici željeza – satovi crtanja u školi svetoga Luke, fascinacija knjižarama i knjigama – rad na freskama, bolest djedova oca – slikanje Krista, Gent – Bruxelles, djedova majka – molitveni put, 1913–2012.

Drugi dio romana obuhvaća ratne godine, događa se od 1914. do 1918, ispripovijedan je iz djedove perspektive, odnosno napisan je u obliku prenošenja djedovih dnevničkih zapisa, memoara iz vremena u kojemu je bio ranjavan i postao ratnim junakom.

Treći dio romana započinje citatom iz djela W. G. Sebalda: „Nikada, kako je uskoro rekao, ne bi povjerovao koliko dugi mogu postati dani, vrijeme i život nekome gurnutom na slijepi kolosijek.“ Gotova je djedova priča o ratu, a sad se opisuje kako je upoznao i izgubio voljenu Mariju Emeliju, s pokretnom točkom u ljetu 1976, u trenutku kad je djed ostario i kad memoare piše s povremenim prekidima. Autor, „njegov stariji unuk, uskoro će dobiti dijete“, sluša „one budale iz Liverpoola“, a djed završava pisanje druge bilježnice, i okončava život u tinti koja se rastvara u nešto „nalik mrljama od suza“. Unuk pripovijeda najveću tajnu djedova života, pronalazi djedov portret Gabriele i tajni akt njezine sestre, istodobno pripovjedački rekonstruira fotografije i analizira brojne slike koje je djed naslikao u malom improviziranu atelijeru uspoređujući ih s vrhuncima flamanskoga slikarstva, često s Velázquezom, istodobno 2012. stvarajući nove slike na temelju sjećanja i tražeći ratne slike u krajoliku ratno pogubne okuke rijeke Ijzer u Tervateu. Premda je u autoportretima „zakazao“, djed je, središnja figura Hertmansova romana, trijumfirao Rembrandtovim Čovjekom sa zlatnom kacigom, u kojem se vidi portret slikara kopista. „Tako je taj paradoks bio konstanta njegova života: bio je rastrgan između vojnika kojim je silom prilika postao i umjetnika kojim je htio biti. Rat i slikar.“ U završnici romana susret je djedov sa svetim Petrom, koji prelistava beskrajni popis nositelja Vatrenog križa, zaokružuje se taj dolazak do vrata dugo očekivana raja s početkom romana, u kojem se prikazuje najranije sjećanje na djeda, ono s plaže u Oostendeu: „čovjek od šezdeset i šest godina, uredno obučen u tamnoplavo odijelo, unukovom plavom lopaticom za pijesak iskopao je plitku jamu čiji je izbačeni rub zagladio tako da on i njegova žena mogu donekle udobno sjesti“.

Rat je poguba ljudske naravi. Ovu fascinant­nu misao izgovara Držićev Negromant u tzv. prologu Dugog Nosa kojim sredinom 16. stoljeća započinje eruditna komedija Dundo Maroje. S jedne je strane rečenice rat, protuteža je na sintaktičkoj vagi poguba ljudske naravi, između je neleksička spojnica, znak jednakosti; anuliraju se sinkronijske i dijakronijske razlike između njih i okreću se čovjekovoj prirodi – pogubljenoj, izgubljenoj ili dekapitiranoj. Antropomorfizirani rat od antičke do recentne književnosti na samim je rubovima našeg obzora. U 8. stoljeću pr. Kr. prikazuje se Trojanski rat u Ilijadi i njegovi ostaci u Odiseji, u hrvatskom latinizmu i renesansi turska opasnost, od Marulićeve Judite i Molitve suprotive Turkom do Lucićeve Robinje, Hemingway kao novinar participira u Španjolskom građanskom ratu i strukturira roman Kome zvono zvoni, Brecht se u Majci Courage vraća na Tridesetogodišnji rat, Camus detektira rat kao kugu, Krležin je rat Hrvatski bog Mars, Marinkovićev rat dobiva oblike Kiklopa, jednookoga diva, a svijet postaje Zoopolis, Kristian Novak u romanu Ciganin, ali najljepši dovodi u četveroosobni roman Kurda koji bježeći od rata zaluta u Hrvatsku.

Stefan Hertmans u romanu Slikar i rat o nizozemskoj, belgijskoj, flamanskoj, svjetskoj stvarnosti, vlastitosti, obitelji u naslovnu sintagmu uvodi rat. Početak je naslova ipak slikar, nagovješćujući da će umjetnost nadvladati pogubu ljudske naravi i sačuvati svoj integritet. Žanrovski teško odrediv roman ima elemente biografije, autobiografije, dnevnika, memoara, ali i ljubavnoga, obiteljskog, socijalnog, povijesnog, detektivskog romana. Tekstura romana stvara se intertekstualno na temelju dnevničkih zapisa Urbaina Martiena: ostavio je svoje zapise o ratu, jednu intimnu dnevničku bilježnicu i jednu „globalniju“ i objektivniju, malu i veliku.

Zagonetka vojnika i umjetnika postupno se otkriva kad njegov unuk, autor/narator otvori bilježnice: razotkriva se cijeli svijet intime i strahota Velikoga rata, 100 godina nakon njegova početka. Unuk, pripovjedač, autor u romanu je i pisac pa ga djedova dnevnička tajna potiče na samostalan romansijerski posao utemeljen na donekle nepouzdanim sjećanjima i zapisima. Recipijenta ovoga maestralno napisanoga romana zainteresira postupak integralnog neobjavljivanja kompletnih zapisa i tu kao da se pojačava i reproducira tajna, jer autor iz samo njemu potpuno poznata štiva izabire određene dijelove sukreirajući ili ponovno kreirajući novu zbilju, novu istinu, mozaikalno konstruirajući i krhko slažući svijet svoje obitelji i tražeći ishodište slikarske žice, umjetničke kreacije koja se pokazuje u različitim oblicima koji su članovima obitelji/likovima bili trenutno dostupni: otac je slikar fresaka, stric je kovač....

Odraz društvene stvarnosti

Tim se postmodernističkim postupkom stvara svijet začudnosti i dnevničko se štivo čita na jedan od mogućih načina, nadograđuje se i ponovno stvara novi svijet, nova umjetnina za nove čitatelje. Čitajući fiktivno „prerađene“ dnevničke stranice doznajemo dijelove života pripovjedačeva i autorova djeda, voajerski virimo u odškrinute kuće i stanove, ali i stvaramo sliku kulturnoga konteksta. Romaneskna slikarska perspektiva može asocirati na Krležina Filipa Latinovicza, njegovo dugogodišnje traganje za sobom, smislom i fovističkim slikarstvom: bez dnevničkih zapisa, autor ga oblikuje iz pomalo distancirane perspektive, približavajući mu se kao pripovjedač ponekad u prostoru i vremenu, analizirajući slike, razmatrajući majčine končane rukavice i osjećajući hladnu kvaku na kućnim vratima. Umjetnik Marcel u Proustovu ciklusu romana U potrazi za izgubljenim vremenom, fikcionalnoj memoarskoj prozi, senzibilan je, bolećiv, razmažen, iz svoje plutom obložene sobe gleda svijet slikarskim očima stilom ističući različitost filmskih tehnika.

Nakon Remarqueova citirana zlata i plavetnila prva se rečenica u romanu dotiče najranijeg sjećanja na djeda u tamnoplavome odijelu na plaži. Već početak romana naznačuje sliku svijeta sjećanja, uvodi odmah boje, likove, oblike, perspektivu, pokazuje profinjenost stila, kolorizma, bogatstvo jezika. (S) početkom romana ulazimo u sliku, u svijet umjetnosti. Prvi dio romana sastavljena od niza sličica, čak i fotografija, završava opet vodom, tekstom iz ukradena molitvenika: „Za tebe sam vodu / natjerao da poteče iz stijene. / Dao si mi piti / ocat i žuč. / Sveti besmrtni Bože, / smiluj nam se.“ Drugi dio počinje rečenicom: „Zašto cijele noći čujem te orgulje u glavi?“, a završava rečenicom: „Osjetim mučninu i vrtoglavicu, moram se pridržati za uznožje kreveta.“ Treći dio započinje citatom: „Ponovo podigne pogled sjedeći za stolićem. Razmišlja o tome što bi sad trebalo ispripovijedati. Njegova priča o ratu konačno je gotova...“, a završava: „Na to salutira.“ Tri portreta, tri glave, tri identiteta, spojena su svetom i ratnom gestom, nadahnućem i moranjem, pokretom slikara i ratnika.

Slike se često uspoređuju s prozorima i zrcalima, a na sliku se referira kao na odraz vidljiva svijeta ili društvene stvarnosti. Slike su, s jedne strane, nepouzdani izvori, iskrivljujuća zrcala, ali istodobno izbori za zemljovide mentaliteta, sa svjesnim stavovima i neizrečenim pretpostavkama. Točke gledišta u metaslikama, fikcijskim slikama, putopisnim i portretnim te obiteljskim slikama Stefana Hertmansa predočuju nov, usporedan, imaginaran i realan svijet koji ovoga autora prikazuje kao jednoga od najzanimljivijih i najslojevitijih proznih autora naše suvremenosti.