Tisuću godina hrvatskoga kraljevstva

1923.

I u toj se godini dosta govori o lošem stanju Matičina gospodarstva. Tajnik M. Nikolić napominje da rashodi za knjige vidljivo premašuju prihode, blagajnik je u konačnoj bilanci, zbog potroška vladine zaklade, podigao vrijednost kuće, „a time se efektivni manjak pokriva imaginarnom vrijednosti“. Ugovor koji je Matica prošle godine potpisala s Ćirilometodskom knjižarom pokazao se nepovoljnim za Maticu pa ga je uprava razvrgnula.

Počinje se razgovarati o pododborima izvan Zagreba, koji bi, u dogovoru s povjerenicima, pomagali u širenju Matičinih izdanja, ali i podupirali analfabetske tečajeve, diletantske kazališne predstave, javna predavanja i sl.

Naslova koji nose na sebi 1923. godinu dvostruko je više nego onih koji su nosili prethodnu. Na ovogodišnjima kadšto piše „redovita izdanja MH za 1921“. Tako je na izdanju Arnoldovih pjesama, na knjizi E. Laszowskoga Gorski kotar i Vinodol kao državine knezova Frankopana i Zrinskih. Objavila je Matica prozna djela Đalskoga i Đure Vilovića, Shakespeareovu tragediju Kralj Rikard Treći u prijevodu M. Bogdanovića, Ruske narodne pripovijetke u prijevodu Mirka Divkovića, dvije knjige „pjesana“ F. Markovića (Kohan i Vlasta, Dom i svijet), G. Manojlović objavio je Povijest staroga Orijenta, a J. Pasarić Hrvatske narodne šale.

1924.

Planova je mnogo, sredstava malo. Bliži se tisućgodišnjica hrvatskoga kraljevstva pa se razmišlja o zborniku, opet se s Društvom hrvatskih književnika razmišlja o listu koji bi uz književne donosio stručne i poučne priloge, izlazio bi mjesečno i imao tri do četiri arka. Iako su Matici stizali darovi za zaklade, ona nikako nije uspijevala stvoriti veći obrtni kapital da bi ostvarivala zamašnije projekte. A pomalo se osjeća i to da Matica nije ljubimica onih koji raspolažu državnim novcem. Naslova je malo i pet od šest naslova su dug za 1922. (Dolazak Hrvata Đalskoga, Domjanićeve Izabrane pjesme, Haremske novele Ahmeda Muradbegovića, Iz liječnikove duše Ladislava Ladanjskog, što je pseudonim liječnika Miroslava Čačkovića Vrhovinskoga, Franjo Kuhač Antonije Kassowitz-Cvijić) i uz njih Shakespeareova Oluja, jedan od brojnih prijevoda M. Bogdanovića.

1925.

Na godišnjoj skupštini (5. srpnja) predsjednik Domjanić je rekao: „Teško je društvima koja dobivaju obilne potpore od države i pojedinaca. A Matica živi o svom radu.“ Ipak, tajnik F. Jelašić unosi optimistične tonove i kaže da je Matica „opet na svojim nogama, njezin je rad danas živ, trajan i obilan, pa otresavši se svih nepogoda i uklanjajući sa svog puta sve neravnosti, dobiva onaj opet nekim načinom značaj središta svega našeg kulturnog nastojanja...“.

Blagajnički izvještaj pokazuje da su prihodi samo neznatno premašili izdatke za knjige. Ipak, u toj je godini više knjiga, a jedna se posebno ističe. To je Zbornik Matice hrvatske. Hrvatskom narodu, njegovim prošlim naraštajima na spomen, sadašnjima i budućima na pobudu o tisućoj godišnjici hrvatskoga kraljevstva. Suradnici u knjizi su Vj. Klaić (Narodni sabor i krunisanje kralja na Duvanjskom polju i Hrvatski sabor do god. 1790), F. Lukas (Geografijska osnovica hrvatskoga naroda), don Fr. Bulić (Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmaciji zadnji milenij), J. Nagy (Hrvatske isprave iz doba narodne dinastije). Objavila je Matica i četvrto izdanje Rječnika hrvatsko-slovenskoga (Musić), O. Kučera petu knjigu svojih Novovjekih izuma, među objavljenim knjigama je proza Kosorova, Krnicova, i Vj. Novaka te Izabrane pjesme M. Begovića. Matica je objavila i prijevod sa slovačkoga Moja djeca Elene Marothy-Šoltesove.

1926.

Godišnja skupština održana je 29. lipnja 1926. Govori su i razgovori uobičajeni: dnevni poslovi, primanje rukopisa, tiskanje i prodaja knjiga, molbe upućene Matici i one koje je ona uputila. Domjanić govori da je sve teže i kaže: „Kultura se u nas još uvijek smatra luksuzom. Dinar se digao, ali se smanjila plaćevna sposobnost naroda koji, malakšući pod sve težim teretima, slušajući od svih stranaka zvučne riječi o demokraciji i jednakosti, gospodarski propada.“

Konstatira da je Matica konačno uvrštena u državni budžet i izravno kaže da je to zato što je Hrvat postao ministrom prosvjete (to je bio Stjepan Radić, S. D.) „dok prije dok se drugim društvima, nekojim i obilno, davale potpore, na Matičine molbe nisu uopće ni odgovarali.“

Opet se raspravlja o listu koji bi Matica hrvatska izdavala sama ili s Društvom hrvatskih književnika, postavilo se i pitanje treba li Savremenik zamijeniti novim listom. Bilo se blizu odluci da Matica tiska svoj list.

Najprovokativnija knjiga koju je Matica objavila u toj godini bila je autobiografski roman Dragana Bublića Atentat, u kojem je reportažnom tehnikom opisao atentat na kraljevskoga povjerenika Cuvaja, dakle govorio je o pokušaju mladoga Luke Jukića da 1912. pokuša ubiti Cuvaja. Nakon neuspjela atentata uhapšeno je 160 srednjoškolaca. Nakon objave romana uslijedile su u narednoj godini velike kritike (M. Begović, A. Cesarec, Đ. Cvijić, K. Horvatin), a kritičari su tvrdili da je Bublić sudjelovao u atentatu kao svjesni policijski doušnik. Matica je tražila od Bublića da se sustegne od rada kod Matice hrvatske i očekuje da protiv kritičara podnese tužbu ako njihove tvrdnje nisu točne. Kako je Bublić i sam priznao svoje mladenačke grijehe, Matica ga je pozvala da se zahvali na časti odbornika Matice hrvatske, što je on 1927. i učinio.

Ponovno se objavljuju Priče iz davnine I. Brlić Mažuranić, zatim druga i treća knjiga Novakovih Izabranih pripovijesti, Cesarčeve novele Za novim putem, knjiga Branka Mašića Direktor Prokić, pjesme Ilije Despota i S. S. Kranjčevića, Shakespeare se i dalje intenzivno objavljuje, u ovoj godini dvije knjige (Mnogo vike ni za što, Hamlet s velikim tekstom o piscu i djelu prevoditelja Vinka Kriškovića). Izlazi i spomen-spis Strossmayer i hrvatstvo Filipa Lukasa pisan u povodu otkrivanja Strossmayerova spomenika na Zrinjevcu i zanimljiv po vrlo pohvalnim Lukasovim riječima o đakovačkom biskupu.

1927.

Godišnja je skupština održana 29. lipnja 1927. i na njoj je za novoga predsjednika izabran sveučilišni profesor Albert Bazala (1877–1947), a za potpredsjednike Filip Lukas (vodio Književno-umjetnički odbor) i Rudolf Erber (vodio Gospodarski odbor, budući zagrebački gradonačelnik).

Matica je uvijek u svojoj povijesti obilježavala važne nacionalne obljetnice, pa i visoke obljetnice rođenja i smrti istaknutih osoba. Na skupštini se konstatira da su uspješno obilježene 70. obljetnica rođenja bivšega predsjednika O. Kučere i 80. don Frane Bulića. Kaže se da se Matica jako trudila da proslavi 70. obljetnicu rođenja i 40. književnoga rada Ksavera Šandora Đalskoga, konstatira se: „Duboko žalimo što takav književni jubilej, koji bi kod drugih naroda bio razlogom općega narodnog slavlja, nije našao dovoljno shvaćanja u javnosti.“

U rujnu se na sjednici uprave zaključuje „da se radi jezične, stilističke i pravopisne korektnosti dadu rukopisi pod nadzor tajnika i na priredbu gg. dr. Stjepanu Ivšiću i dr. Blažu Jurišiću“. Matica je veliku pozornost posvećivala vanjskom izgledu svojih izdanja, pa se i na toj sjednici odlučuje da u tom pogledu sva izdanja nadzire Ljubo Babić. Na kraju godine (28. prosinca) održana je u Novom Sadu stota obljetnica Matice srpske i na njoj je sudjelovao i govorio predsjednik Matice hrvatske A. Bazala. Na posebnoj se konferenciji raspravljalo o mogućnosti i potrebi osnivanja Centralnoga prosvjetnog saveza. Predsjednikovo izvješće o svemu tome (podneseno na sjednici u siječnju 1928), dovest će do velikih promjena u Matici.

U prijevodu I. Esiha pojavile su Izabrane novele bugarskoga književnika Elina Pelina (pravim imenom Dimitar Ivanov Stojanov, 1877–1949), poslije jako slavljena knjiga Frana Mažuranića Od zore do mraka te prozna djela Nazora i Đalskoga. Dosta je naslova iz povijesti i povijesti umjetnosti: Palača cara Dioklecijana u Splitu (F. Bulić), Toma Splićanin državnik i pisac (K. Šegvić), O razvitku starohrvatske umjetnosti (J. Strzygowski). Shakespeare je u Bogdanovićevu prijevodu i dalje tu, ove je godine na redu tragedija Romeo i Julija.

1928.

Poslije spomenutoga Bazalina izvješća o događajima u Novom Sadu (27. siječnja) odmah je ideji o osnivanju Centralnoga prosvjetnog saveza počeo prigovarati Filip Lukas i odmah se u javnosti počelo govoriti o krizi u Matici hrvatskoj. Bazala je sazvao zajedničku sjednicu odbora i uprave i izrazio žaljenje što su stvari izašle izvan kuće i k tome netočno. Počelo se dosta oštro raspravljati „o suradnji sa Srbijancima“ i izrečena su mišljenja koja nije bilo lako pomiriti. Bazala je tražio da se svaki odbornik izjasni. Na narednoj sjednici Bazala je tvrdio da su se njegove riječi odnosile na Hrvatski prosvjetni savez, a Lukas mu je predbacivao da je po drugi put Predsjednik prekoračio svoje ovlasti, da je dakle Matičin odbor suvišan i da je Lukas pripravan položiti odborničku čast. Predsjednik Bazala na to izjavljuje da daje ostavku i poziva potpredsjednika Lukasa da vodi dalje sjednicu, a on napušta dvoranu.

Godišnja skupština održana je 20. svibnja i na njoj je za novoga predsjednika izabran Filip Lukas (1871–1958), profesor na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi koji je Maticu hrvatsku vodio duže od svih drugih predsjednika (do 1945). Za tajnika je izabran F. Jelašić, a za blagajnika O. Bošnjak. S obzirom na događaje, zanimljivo je da je novi odbornik August Cesarec.

Govori se da će Matica uskoro izaći iz financijske krize: već spomenuta praksa da se otiskuju protekle godine na izdanjima i sada se spominje i kaže se da su otisnute knjige za 1925. i 1926. Nakon živahnih rasprava odluka je da Matica počne izdavati Hrvatsku reviju i ona se pojavila u rujnu 1928. te je izlazila do 1945. Uređivao ju je Branimir Livadić, od 1929. on i Stj. Ivšić, zatim od 1930. do 1942. Blaž Juršić i do 1945. Marko Čović.

Osjeća se oporavak nakladništva već u toj godini, a pogotovo će se to osjetiti za dvije godine. Prozu su objavili Mirko Jurkić, Sida Košutić, Mirko Breyer, Nehajev i Novak. U prijevodu J. Benešića pojavljuje se slavni poljski roman Seljaci (W. Reymont), a pisci znanstvenih djela su Vinko Lozovina i Vj. Klaić.

(nastavak u sljedećem broju)