Sto godina jazz-diskografije

Ove godine navršilo se punih sto godina od izlaska prve jazz-ploče. Ta je obljetnica vrlo važna u povijesti jazza i svjetske jazz-diskografije, pa o njoj treba pisati. No prije toga valja spomenuti i da je u Chicagu, u prvim godinama prošlog stoljeća, nastao stil poznat u jazzu kao dixieland, i to kao odgovor bijelih glazbenika na već u New Orleansu etabliran stil jazza crnih glazbenika nazvan po tom gradu new orleans, koji se općenito smatra početkom jazza uopće. Objašnjenje bjelačkih, češće od crnačkih educiranih, čikaških glazbenika: „mi to možemo bolje od onih dolje“, sadržavalo je svakako i dozu slabo prikrivena rasizma.

U takvim je okolnostima u Chicagu tada djelovao popularni orkestar Papa Jacka Lainea, sastavljen od isključivo bijelih glazbenika, iz redova kojih će se 1916. formirati glasoviti mali sastav, kvintet bez kontrabasa, nazvan u prvo vrijeme Original Dixieland Jass Band, u naslovu kojeg je ubrzo već 1916. riječ Jass promijenjena u Jazz. Taj će sastav ubrzo postati i međunarodno poznat kao ODJB. I upravo je tom čikaškom sastavu pripala čast da 26. veljače 1917. u New Yorku snimi i objavi prvu ploču jazza.

Na snimanju tog kvinteta obavljenu u studiju Victor Talking Machine Company, smještenu na zadnjem dvanaestom katu zgrade zapadne 46. i 38. ulice, sudjelovali su članovi kvinteta ODJB: kornetist Dominick James Nick La Rocca, koji je u sastav ušao umjesto Franka Christiana i bio bolji i agilniji organizator negoli instrumentalist, trombonist Edwin Daddy Edwards, klarinetist Larry Shilds, koji je u posljednjem trenutku zamijenio Alcidea Yellowa Nuneza, pijanist Henry Ragas i bubnjar Tony Sbarbaro (Tony Spargo), uskočivši u stolicu originalnoga bubnjara Johnnyja Steina. U tom su sastavu ta petorica pionira jazza iz Chicaga snimila dvije skladbe: Livery Stable Blues i Dixieland Jazz Band One Step. Original Dixieland Jazz Band nije bio ni tada pa ni kasnije najpoznatija ni najbolja američka jazz-grupa, ali je nakon izlaska te prve, tada dakako „tvrde“ gramofonske ploče na 78 okretaja u razdoblju već svog prvog postojanja od 1916. do 1925. postao uzorom brojnim sastavima jazza u zemlji. ODJB je bio jedan od prvih autentičnih američkih malih sastava koji je gostovao u Europi, u Londonu, vrlo popularan na američkoj jazz sceni. Zahvaljujući toj popularnosti te napose naporima agilnoga La Rocce, ODJB će se ponovno pojaviti 1936. i s prekidima trajati nekoliko godina.

Valja spomenuti i to da su još protagonisti prvog new orleans jazza s početka dvadesetog stoljeća, kornetisti Buddy Bolden (1877), Oscar Papa Celestin (1884), ili autor prvih registriranih blues-tema St. Louis Blues, Memphis Blues i Beale Street Blues William Christopher Handy (1873), te jamačno kao i cjelokupan new orleans-jazz, nastali znatno ranije, dakle prije pojave ODJB-a, pojavom prvih bjelačkih jazz-glazbenika stila dixieland, kao da se sve to što je nastalo ranije u New Orleansu htjelo gurnuti u drugi plan.

Zanimljivo je da u to vrijeme, napose u New Orleansu te, doduše nešto manje, u Chicagu nije bio mali problem i nabava kvalitetnih instrumenata, pa su se glazbenici snalazili pronalazeći i kupujući ih u dućanima rabljene robe ili u zalagaonicama kamo su dospjeli iz nekadašnjih vojnih glazbi zaostalih još od rata Sjevera i Juga.

Zahvaljujući promućurnom Nicku La Rocci, koji će ODJB oživiti i u drugom razdoblju njegova postojanja, s tim nije bilo problema, pa će izvedbe tada popularnih tema kao što su Tiger Rag, Darktown Strutters Ball, Back Home Again In Indiana, Margie, Clarinet Marmelade ili At The Jazz Band Ball zahvaljujući uz ostalo i kvalitetnijim instrumentima postati pravi bezvremenski jazz-hitovi koji su oduševljavali i najširu publiku, zahvaljujući i usponu diskografske distribucije, ovisne tada itekako i o popularnosti radijskih programa koji su ih uvrštavali u svoje programe. Za bolje poznavatelje povijesti jazza potrebno je prisjetiti se i činjenice da je ODJB-a na određen način poslije utjecao i na jazz-velikane poput Bixa Beiderbackea, Reda Nicholsa pa čak i Louisa Armstronga. Svjedoče o tome i pisana sjećanja Garyja Edwardsa, unuka člana originalnog ODJB-a, trombonista Edwina Daddyja Edwardsa.

Jazz-diskografija se od trenutka snimanja prve ploče jazza počela naglo razvijati. Od takozvanih „tvrdih“ ploča na 78 okretaja koje su obilježile jedno dugo i nezamjenjivo razdoblje slušanja jazza sa samo dvjema snimkama takvih ploča koje su bile vremenski limitirane na otprilike tri minute trajanja.

Slijedila je potom diskografska revolucija s pojavom plastičnih nelomljivih LP-ploča na 33 okretaja i to najprije u verziji promjera od 10 inča pa do onih od 12 inča, dok su takozvani gramofonski extended formati na 45 okretaja bili tek djelomično korišteni pri snimanjima jazza.

Pojavom još modernijeg compact disca i svih najsuvremenijih pultova, snimanja jazza znatno su trajanjem i kvalitetom proširena, a prema riječima jednog britanskog jazz-stručnjaka, očito privržena LP-formatu „produžena su vremenski tek toliko koliko vam je potrebno da s njih skinete plastični omot“. Ta šala prestaje to biti kad se prisjetimo najnovijih dostignuća u tehnici snimanja kao što je to primjerice MP-4.

No bez obzira na tehnički i tehnološki razvoj diskografije, jazz ostaje njegovim neprijepornim glazbenim segmentom bez obzira na to kakve sve uređaje prosječni ljubitelj jazza morao nabavljati. Stoga možda i ne čudi u svijetu danas snažan revival LP-ploče.