Stazama i zvucima Zrin festivala

Početkom lipnja na području Banovine održan je treći Zrin festival. Višednevna glazbena i druga događanja, uglavnom na otvorenom, priređena su u slikovitim mjestima gdje je stoljećima ispisivana hrvatska povijest – Zrinu, Hrvatskoj Kostajnici, Glini, Gori i Hrvatskome Čuntiću. Festival je pokrenula Udruga Ars organi Sisciae 2015. godine kako bi se javnosti približile ljepote baštine Zrinskih na Banovini, ali i svih drugih lokaliteta koji su nekad davno gospodarski i kulturno obilježili vjerski život toga danas zaboravljena dijela Hrvatske.

Banovina je, kako u najavi ovogodišnjeg izdanja ističe ravnatelj festivala Edmund Andler-Borić, sa svojim burgovima Zrinskih, Frankopana, Baboneg-Babonića, Thurovih, Giesinga, Erdödyja i drugih, desetljećima sustavno zapostavljana, iako je to nekad bio teritorij u srcu srednjovjekovne Hrvatske. Dovoljno je spomenuti hrabru ulogu utvrde Gvozdansko, rudnike Zrinskih, ostatke negdašnje cistercitske opatije Topusko kao jedne od najvećih samostanskih kompleksa ikad izgrađenih na tlu Hrvatske, i to u stilu vrlo rane francuske gotike. Upravo u toj opatiji djelovala je pisarnica i notarnica iz koje su pred Turcima spašene mnoge knjige danas pohranjene na zagrebačkom Kaptolu, brevijari, misali, molitvenici.

Stari grad Zrin nije samo obično naselje, obična utvrda, to je mjesto iz kojeg su Zrinski vladali nekoliko stoljeća, u kojem su se generacije rađale, krstile, kovao se novac, vodili pregovori, ali i nastajala umjetnička djela. Utvrda treba hitnu intervenciju arheologa, povjesničara umjetnosti, konzervatora, restauratora i svih onih koji se pozivaju na Zrinske i koji se ponose hrabrošću Zrinskih u našoj povijesti. Zrin je krvario i u drugom svjetskom i od tad se nije oporavio. „Zbog svega toga baš ovakav festival iznimno je važan u ovom dijelu Republike Hrvatske“, piše Andler u svojoj pozivnici na Zrin festival.

Vodeći se tim mislima, bili smo u mjestima u kojima se festival odvijao i uz lijepe glazbene zvuke osjetili i atmosferu života u tim pitoresknim, ali i pomalo tužnim sredinama svega sat i pol vožnje od Zagreba. Ovo su male crtice zapisane tijekom tih dana.

Čarobna dolina Une

U smjeru Hrvatske Kostajnice iz Zagreba zaputili smo se preko kostajničkog naselja Čukur, gdje je poginuo HTV-ov snimatelj Gordan Lederer. Na mjestu gdje je najljepši pogled na Kostajnicu i rijeku Unu nalazi se spomen-obilježje Slomljeni pejzaž podignuto Ledereru u čast. Spomenik je u obliku fotografskog objektiva, dok njegova napukla leća simbolizira kako se metkom u tim vremenima željela ušutkati istina.

Prilazimo Uni na kojoj se nalazi Kostajnica. Heraklit je u rijeci vidio prikaz objašnjenja kako se svijet stalno mijenja: ako ta zelenoplava rijeka izaziva transcendentan osjećaj ljepote, ne svjedoči li to nekoj trajnosti? Taj ju je osjećaj imenovao, naime, legenda kaže kako je izmoreni rimski vojnik vidjevši rijeku oduševljeno kliknuo una!, u prijevodu „jedna, jedina, jedinstvena“.

Najdojmljivije su građevine u Kostajnici samostan i crkva sv. Ante te Stari grad Zrinskih. Prije njih prolazimo kraj secesijski obnovljena trbušastog hotela Central, gdje se u povodu Zrin festivala prikazuje film Hrvojke Mihanović Salopek Sisačka Majka milosrđa. Hrvojka Mihanović Salopek, znanstvenica, filmom nam prikazuje dugu povijest štovanja Bogorodice na području Sisačke biskupije.

Izlazeći s promocije filma iz hotela Central susrećemo Kostajničane, sretne što je netko nov došao u njihov grad. Na upit otkud smo vesele se našem odgovoru da dolazimo iz novozagrebačkog naselja Sopot i da pišemo reportažu o njihovu gradu i Banovini.

Znaju oni gdje je Sopot, tamo su bili smješteni u danima progonstva tijekom Domovinskog rata, u domu Građevinsko-školskog centra u Sopotu, poznaju i župnika Dumbovića koji je u Osnovnoj školi Ive Andrića nedjeljom držao misu u 10 sati. Svijet je mali, kažemo. Naši domaćini nam objašanjavaju: „U Kostajnicu su nekoć ljudi dolazili, nisu iz nje samo bježali.“ Ljudi su dolazili iz čitave bivše Carevine i drugih dijelova Hrvatske. Kad smo kod tog sopotskog Ive Andrića, i njegovo velebno djelo Travnička hronika svjedoči o tome da je put pamuka prelazio upravo preko Kostajnice. Imala je ona tada tri konzulata (austrijski, francuski i turski), a kamenje Napoleonove piramide na starom drvenom mostu preživjelo je sva razaranja u posljednjih dvjesto godina. Iz Kostajničkog kaštela, utvrde na desnoj strani Une, ulazilo se u Bosnu kao Matija Mažuranić u Pogledu u Bosnu ili Kratkom putu u onu krajinu ili potpukovnik von Paulich iz spomenutoga Andrićeva romana. U utvrdu koja je danas uređena moguće je po dogovoru ući s kustosom, a samo nekoliko metara dalje nalazi se granični prijelaz prema Bosni. Pozdravljamo se s rijekom Unom i Kostajnicom te krećemo u smjeru Zrina.

Opustošeni Zrin

Prema Zrinu putujemo preko sela Struge, Zamlača, Kozibrod, Unčani i Divuša. Na tome kraju se i dvadeset godina poslije rata vide tragovi strašnih ratnih razaranja.

Na putu od Divuše do Zrina vozimo se makadamskim putem, a katkad po goloj zemlji. Shvaćamo, u Zrin se ne putuje gradskim automobilom; rasklimani mostovi, prašnjava i oronula zemlja ostavlja trag na takvim automobilima. Na putu se nalazi mnoštvo napuštenih kuća na čijim zidovima zjape brojevi telefona vlasnika. Mnoge od napuštenih kuća u svoje okrilje primaju prirodu, kao da se žele sakriti od pogleda onih koji im nisu bliski.

Ulazimo u Zrin, opustošen, oronuo, tužan i pust gradić. Povijest Zrina seže daleko u prošlost. Utvrda se spominje u 13. stoljeću, kad su njom vladali Babonići. Od 1347. Zrin je u posjedu Šubića, koji su se po gradu nazvali Zrinski. Najvjerojatnije 1508. u Zrinu je rođen slavni Nikola Šubić. Nekad velebne tvrđave Zrinskih danas su samo ruševine.

U smiraj dana uz crkvu svete Marije Magdalene u Zrinu doživjeli smo prekrasan nastup Simfonijskog puhačkog orkestra Oružanih snaga Republike Hrvatske. Orkestrom je ravnao maestro Miroslav Vukovojac Dugan, a gošća je bila sopranistica Antonia Dunjko. Pod ravnanjem maestra Dugana orkestar je skladno izveo kompozicije Griega, Verdija, Orffa, Dvořáka i Gotovca. Divno je bilo slušati Gotovčevo Završno kolo iz Ere s onoga svijeta u dodiru glazbe i pjeva ptica.

U srijedu 7. lipnja otišli smo na Zrin festival u Glinu, gradu smještenom na sjecištu putova za Sisak, Karlovac, Pokupsko i Dvor. Od svih pukovnika koji su zapovijedali u Glini svakako je najpoznatiji Josip Jelačić. Boravio je u Glini od 1841. do početka 1848. U tom razdoblju Glina je doživjela kulturni i nacionalni procvat. Jelačić je prihvatio ideje hrvatskoga narodnog preporoda i zajedno s Ivanom Trnskim, Petrom Preradovićem i Josipom Runjaninom sudjelovao na buđenju hrvatske nacionalne svijesti, a Glinu smjestio kao jedno od važnih središta u Hrvatskoj. Ispred zgrade gradskoga poglavarstva danas se nalazi spomenik njihovu banu. Prolazeći kroz središte grada nailazimo na kuću u kojem je je kadet Josip Runjanin 1856. uglazbio pjesmu Antuna Mihanovića Horvatska domovina, koja je 1891. proglašena hrvatskom himnom pod naslovom Lijepa naša domovina.

Jedna od najstarijih crkvi

Dolazimo pred Hrvatski dom u Glini gdje nas dočekuje spomenik Antuna Augustinčića Majka i dijete, skulptura koja je stajala ispred spomen-doma do 1989., kada je preseljena u park Dječjeg centra u Glini. Spomenik je tijekom rata oštećen granatom, 1996. restauriran je u Ljevaonici umjetnina ALU u Zagrebu i postavljen na prvobitno mjesto ispred Hrvatskoga doma u Glini. U glinskom Hrvatskom domu na trećem danu Zrin festivala predstavljena je knjiga Damira Borovčaka Zrin 1943. – svjedoci komunističkog zločina, opisavši događanja vezana uz progonstvo i zatiranje hrvatskoga naroda u Zrinu.

Marko Bobičanec, Marin Zokić, Hrvoje Pintarić, Ivan Mučić i Danijel Požgaj pod zajedničkim nazivnikom Podium brass kvintet nastupili su na Zrin festivalu u Gori pokraj Petrinje 10. lipnja. Kvintet je odsvirao djela Moureta, Bacha, Haydna i Crespa u neogotičkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gorama. To je jedna je od najstarijih hrvatskih crkava, u potpunosti uništena u Domovinskom ratu. Crkva je izgrađena na mjestu porušene stare crkve i jedinstven je primjer faksimilski izgrađenih novih objekata.

Posljednjega dana Zrin festivala posjetili smo Hrvatski Čuntić, gdje se u prekrasnom ambijentu crkve svetog Antuna Padovanskog održao koncert. Pred čuntićkom publikom nastupile su dvije slovenske i dvije hrvatske glazbenice, koje čine Kvartet flauta 4Syrinx, izvevši djela Amanda Ivančića, Josepha Bodina de Boismortiera, Edvarda Griega, Giuseppea Verdija i Edwarda Elgara.

Festival nastao na temelju entuzijazma dvoje zaljubljenika u kulturu, Valentine Badanjak Pintarić i Edmund Andler-Borić, koji već 11 godina organiziraju i orguljaški festivaa Ars Organi Sisciae, pružio je ljudima malih mjesta priliku da dođu u dodir sa klasičnom kulturom.

Dok na ostalim festivalima publika prati čitav festivalski program, ovdje se radilo o različitim zainteresiranim skupinama: potomcima Zrinjana koji su došli iz slavonskog mjesta Drenje, novinarima kojima su organizatori organizirali prijevoz iz Zagreba i Siska, putnicima koji su došli slučajno i lokalnom stanovništvu koje je radosno jer se ovako nešto organizira u njihovu kraju. Upravo u Čuntiću susreli smo Ivanku Čulig, gospođu u 78. godini života koja živi u okolici crkve svetog Antuna Padovanskog. Na pitanje o njezinu razlogu dolaska gospođa Čulig nam je odgovorila: „U Zagrebu su predavanja, glazbeni festivali i kulturni događaji svaki dan. Nama bez automobila u Čuntiću ovo je rijetka prilika da kultura dođe nama. Neka glazbenici češće dođu, radosno ćemo ih dočekati, uživat će u prirodi – u tom zelenilu, dok ćemo mi uživati u njihovoj glazbi.“ Organizatori u riječima gospođe Čulig nisu mogli naći bolju pozivnicu za iduću festivalsku godinu.