Sjajne priče o knjigama i ljubavi

Od Lađe od vode (1972), prve Pavličićeve zbirke priča, ujedno i njegove debitantske knjige, pa do najnovije, Ljubavi za dosadne knjige, vremenski je lûk od četiri i pol desetljeća; a od prethodne, Tko je to učinio? (sabrane kriminalističke priče; 2006), prošlo je deset godina. Imajući na umu golem i raznovrstan beletristički opus ovog pisca, osobito romanesknu proizvodnju, čovjek se zapravo iznenadi da je to njegova tek deveta zbirka novela. Po usidrenosti u književnom životu, tematici, mjestima zbivanja, atmosferama, rekonstrukciji vremena – konkretno, riječ je o dijelovima zagrebačkih kvartova Trešnjevke i Trnja, Filozofskom fakultetu, redakcijama omladinskih novina, Vjesnikovoj tiskari i njegovim novinskim i literarnim izdanjima, književnim tribinama, zabačenim krčmama i poznatim kavanama, različitim oblicima druženja, a sve to u razdoblju od druge polovice šezdesetih godina pa do danas – nova Pavličićeva knjiga možda je najbliža njegovoj novelističkoj zbirci Kako preživjeti mladost (1997).

Knjiga je dobila naslov prema jednoj od devet uvrštenih novela: u njoj pripovjedač objašnjava da je riječ ljubav u toj priči dvoznačna – sugerira naklonost jednoj vrsti knjiga, a odnosi se i na onu pravu ljubav; riječ dosadne donekle je pak neodređena, jer pod tim pojmom narator podrazumijeva teške knjige, kakve su većini ljudi dosadne, a lake najčešće ne smatramo dosadnima iako to one često jesu. Pripovjedač u prvom licu – a s mnogo argumenata može se kazati da je posrijedi isti glas u svih devet novela – baštini dosta elemenata iz Pavličićeva životopisa, o čemu se čitatelj može uvjeriti uvidom u autorovu knjigu feljtona Knjiški moljac: 99 uputa što sve treba znati o knjigama (2009) i njegove autobiografske zapise Bilo pa prošlo (2011). No unatoč tim brojnim podudarnostima, jasno je da se između pripovjedača i autora ne može staviti znak jednakosti. Jasno je, isto tako, da narator ne želi biti i protagonist niti se gura u prvi plan. Za sebe on bira posebne, iskošene pozicije i maske pomoću kojih će suvereno voditi i usmjeravati priču autoritetom svoga znanstvenog statusa i stečenoga beletrističkog iskustva: „To je priča o piscima, da se razumijemo, i priča o meni koji sam im bio pri ruci, kao svjedok, kao pomagač, a donekle i kao tumač svega onoga što se s njima događalo“ [kurzivi S. P.]. Drugi put pripovjedač u priči nalazi priliku da „ostavi svjedočanstvo o jednom čovjeku i o njegovu djelu“, treći se put predstavlja „kao biograf i kao tumačitelj“ života i književnog opusa svoga glavnog junaka, četvrti put piše memoarski izvještaj, peti put javlja se kao onaj koji svojim pripovijedanjem želi dati poticaj drugima, „smionijima i pametnijima“, da proniknu značenje zagonetnog nestanka njegova prijatelja, književnika...

Priče o priči

U novelama ove Pavličićeve knjige prisutni su brojni autoreferencijalni iskazi u kojima narator govori o načinu na koji komponira priču, o tome kako u pričama traži opće simbolično – ono u čemu je sadržano mnogo više od pojedinačnih sudbina, govori o svojoj praksi početaka i završetaka (poentiranja) priče, o svom shvaćanju književnosti u kojem je osnovno načelo da treba pripovijedati zanimljivo. Ovako započinje novelu Tajanstveni rukopis: „Mnogo sam toga već napisao u životu, a ipak, kad god počinjem nešto novo, hvata me sumnja i strah kao da mi je prvi put. (...) Ovoga puta to je strah da ono što kanim reći neće biti uvjerljivo. Da neće biti uvjerljivo u tom smislu što će se doimati kao konstrukcija, kao nešto što sam ja aranžirao i nakitio, ne bi li priča dobila alegorijsku dimenziju i ne bih li na taj način plasirao neke svoje teze o piscima i književnosti. A uopće se ne radi o tome, nego se sve dogodilo samo od sebe, nije ni važno da li zbog koincidencije ili zbog utjecaja viših sila. I što sad? Zar da nešto dodajem ili izbacujem, organiziram i objašnjavam, kako bih postigao da ono što imam reći bude više nalik životu? Ne, to neću, jer tada bih tek lagao, a lagati ne želim. (...) Ja, dakle, perem ruke, i nakon ovih riječi ne mislim se više ni za što ispričavati, nego držim kako je moja jedina obaveza da pripovijedam zanimljivo.“

Da bi stekao čitateljevu pažnju i naklonost, Pavličićev narator često poseže za postupkom koji njemački romanist E. R. Curtius opisuje kao afektiranu skromnost: moli čitatelje za razumijevanje i traži neku vrstu njihova koautorstva jer posao kojeg se prihvatio (pripovijedanje) nadilazi njegove mogućnosti. U noveli Granični slučaj nizom formula skromnosti on čitatelju nudi „svoj skromni zapis“, svjestan da je „moj glas slab i moj utjecaj nikakav“, da su mu „mogućnosti ograničene“ jer je „prilično jednostran pisac“, pa mu „na kraju ne ostaje ništa drugo nego da pozovem čitatelja da ono što mojoj priči nedostaje dopuni sam“.

Odnos zbilje i fikcije u nekim je autorovim novelama nosiva tema, ali njome je izravno zaokupljen i sâm pripovjedač kad razmišlja o vlastitoj spisateljskoj praksi u tekstu Život i djelo: „(...) ovo zapravo i nije prava priča, nego više izvještaj o zbiljskim ljudima i događajima, koji je samo dobio oblik priče. Ništa ja, dakle, neću ovdje izmišljati, niti ću težiti za estetskim učincima, nego ću naprosto reći onako kako sam sve doživio i kako pamtim. A tome što sam doživio i što pamtim moram dati oblik novele zato da ne bih koga povrijedio. Jer, protagonisti su još živi, njihova priča u nekom smislu još traje, pa zato ne bi bilo od mene ni pristojno ni humano da indiskretno i bez krinke raspredam o nečemu što je zapravo nečiji život.“

Psihički slom zbog književnosti

Novele u novoj Pavličićevoj knjizi u punom smislu riječi obilježava metaliterarnost. Tematski su čvrsto vezane uz književnost i njezin sudbinski utjecaj na protagoniste tih priča, pri čemu su već i pojedini naslovi svojom aluzivnošću, a jedan čak i doslovnom citatnom relacijom (Od sada do vječnosti), sasvim jasni signali. Glavni junaci često su i nosioci teorije i prakse ključnih književnih ideja vremena o kojem se govori, a njihovo sučeljavanje stvaralo je atmosferu burnih polemika u kojima su se bistrila načelna i dalekosežna pitanja literature. Zbog ishoda tih prijepora, zastupnici pojedinih ideja povlačili bi, uz rijetke izuzetke (Marko i Eta u Životu i djelu, Živac u Od sada do vječnosti) i vrlo teške životne konzekvencije: psihičke lomove, gubitak samopouzdanja i vjere u predmet svoga najdubljeg interesa, teška razočaranja i radikalno udaljavanje od nekadašnjih ideala.

U Tajanstvenom rukopisu fokus je na dvojici pisaca, od kojih je kritika jednoga proglasila vrjednijim, a drugi doživljava priznanja čitatelja. Želja da postanu i onaj drugi, da postignu i kvalitetu i čitanost, da se svaki od njih dopadne i kritici i publici, ne daje rezultat, ali se oni i dalje nadaju i ne odustaju. Skeptičan je, međutim, pripovjedač, koji u ovom vremenu te pokušaje smatra uzaludnim jer kritike već odavno nema, a i klasična publika pomalo nestaje. Stvarnosna proza govori o zloj sudbini čovjeka „ispred svog vremena“, koji se javio u književnosti radikalno ispovjednom prozom (mogao je pisati samo o onome što je doživio), prozom kojom tada nitko drugi nije pisao, a kojom će dvadesetak godina poslije pisati mnogi.

Krčma „Kod tri kritičara“ – novela koja u sebi sadržava priču o prošlosti (o trima pristupima književnosti) i priču o sadašnjosti (nastavak prekinute ljubavi iz mladosti) – govori o trima djevojkama i trima tada dominantnim shvaćanjima kritike. Jedna od njih tvrdi da kritika mora biti egzaktna, druga smatra da je egzaktno vrjednovanje u kritici nemoguće, a treća drži da je spor irelevantan i da je u umjetnosti trajno to što ona uvijek govori o životu i odgovara na njegove potrebe. I uvijek je jača od života. Priča o mladim kritičarkama vođena je virtuozno, dinamizirana kratkim vremenskim rezovima, i efektno poentirana na filmski način. Jednako je efektno poentirana u ovoj knjizi najortodoksnija fantastična novela Gagarinov put, o piscu čije priče „najavljuju buduće događaje točno, sa svim pojedinostima“.

U Pavličićevim novelama, predočene uvijek na intrigantan način, dotaknute su različite teme o književnoj problematici: o odnosu između pisca i njegova djela, tj. je li pisac imanentan književnom djelu ili nije (Život i djelo); o odnosu teške i lake književnosti i o tome što se zbiva s piscem koji iznevjeri svoj autorski rukopis (Ljubavi za dosadne knjige); o načinima postojanja književnosti u vremenu i o tome kako povijest na nju utječe, ili, pojednostavnjeno, piše li se književnost za sadašnjost ili za vječnost (Od sada do vječnosti); Prijepor oko prozora, tekst u povodu kojeg bi se moglo govoriti i o nekim etičkim načelima, nudi dramatičnu priču o odnosu literature i zbilje, polemiku o tome da li o vrijednosti književnosti odlučuje zbilja ili književnost sama.

Ljubav za dosadne knjige jedna je od najintrigantnijih i najkoherentnijih zbirki novela u nas u novije vrijeme. Prepletanjem dviju ne baš obećavajućih praksi – življenja književnosti i življenja života – Pavao Pavličić još je jednom pokazao iznimno majstorstvo i ponudio čitateljima zanimljivu, atraktivnu i književno živu prozu.