Poljuljana autonomija plesa

Da pripadnici plesnih scena nailaze na istovrsne probleme neovisno u kojem se kontekstu one ostvaruju, potvrđuju i dva inozemna plesna festivala sličnih profila na kojima sam u travnju ove godine bila u prigodi sudjelovati, Poljska plesna platforma ovaj put održana u Bytomu (1–4. travnja) i Češka plesna platforma u Pragu (6–9. travnja). Hrvatska Platforma HR završila je sredinom svibnja u Zagrebu (20. travnja – 14. svibnja). Ipak, dok su problemi podjednaki, od sustavnoga zanemarivanja plesa u odnosu na dramsko kazalište i balet, nedovoljno sluha državnih i drugih struktura prema financiranju plesne umjetnosti, premalo prikladnih prostora za pripremanje projekata i njihovo izvođenje, neizvjesnost i osuđenost plesača na prekarni rad, do iščezavanja plesne kritike i drugih stručnih tekstova o plesu iz medija, različiti su načini na koje se navedene plesne scene s njima nose.

U svemu tome najbolje se snalaze, rekla bih, poljski plesni umjetnici koji i usprkos raznim konzervativnim političkim cenzurama umjetničkoga djelovanja uspijevaju pronaći alternativni put i izboriti se za svoje zamisli. Općenit je dojam da je poljski suvremeni ples u entuzijastičnom zamahu i sve se, uz manje ili veće napore, ipak čini dosežnim. Premda su u poljskome plesu nakon ranih tendencija prekinutih Drugim svjetskim ratom, onda i socijalističkim svjetonazorom, od druge polovice šezdesetih 20. stoljeća polako razvijani plesni oblici, koje je potom tijekom sedamdesetih u estetiku plesnoga kazališta uobličio koreograf i pedagog Conrad Drzewiecki, ponajprije povezanu s djelovanjem Poljskoga plesnog kazališta u Poznanju, a unekoliko različitu od mnogo poznatijih njemačkih inačica Tanztheatera, plesna scena u pravome se smislu razbuktala tijekom devedesetih godina.

Otad do danas plesni umjetnici formiraju nekoliko jakih plesnih središta kao što su scene u Poznanju, Varšavi, Lublinu, Krakovu, Gdanjsku, Wrocławu i Białystoku. Školujući se i u inozemstvu i polazeći radionice stranih umjetnika i pedagoga, njihove se autorske i estetičke preokupacije sve više raslojavaju i tvore zanimljiv i živ koloplet, što je, uostalom, bilo uočljivo i na ovogodišnjoj Poljskoj plesnoj platformi, na kojoj se moglo vidjeti predstava plesnoga kazališta što pristupom evidentno pripadaju nekom prošlom vremenu (kao Stalking Paradise Plesnoga kazališta Lublin i Izvan obzora Plesnoga kazališta Kielce), potom predstava koje konceptom propituju plesno nasljeđe (Ekskavacijski balet Ize Szostak) do onih posve neočekivanih, provokativnih i progresivnih scenskih rješenja (Ovo je mjuzikl Karola Tymińskoga, Učini sebe Marte Ziółek, Total Paweła Sakowitza).

Jačanje lokalnih scena

Poljska plesna platforma relativno je nova manifestacija, ovo je tek njezino drugo izdanje u organizaciji Instituta za glazbu i ples (prvo je bilo 2014. u Lublinu), a prethodila su joj četiri showcasea u organizacijama drugih festivala, odnosno institucija. Namjera je organizatora, na čelu sa zamjenicom ravnatelja Instituta za glazbu i ples Joannom Szymajdom, u Institutu zaduženoj za plesne projekte i programe, da se Poljska plesna platforma dalje priređuje bijenalno i to svaki put u drugome gradu u suradnji s institucijama i akterima lokalne scene, prikazujući prema izboru kuratorskog tima (ovaj put peteročlanog) najvažnije domaće predstave koje su se dogodile od posljednjeg okupljanja. Time se pospješuje jačanje lokalnih scena, ujedno sprečavajući da se ples svede na jedno ili dva plesna središta. Poljska je platforma u velikoj mjeri usmjerena promidžbi poljskoga suvremenog plesa, kako među domaćom publikom, tako i među međunarodnom. Iako bi se s obzirom na broj gostiju koji su se odazvali pozivu (ukupno 270 sudionika), među ostalima brojni programeri, selektori i producenti, moglo zaključiti da je sve podređeno trženju umjetničkoga proizvoda, Poljska plesna platforma itekako je važna prigoda za okupljanje stručnjaka, za problemske rasprave, ali i neformalnije razmjene mišljenja. I što je najvažnije, zaključujući na temelju žustrih panel-diskusija o kuriranju plesa i osobito o osnivanju plesnoga centra na državnoj razini, doima se da je svima involviranima u scenu doista stalo da se za ples nađe što je moguće bolje rješenje i da u korist zajedničkoga cilja uspijevaju zatomiti pojedinačne interese.

Češka plesna platforma ove je godine priređena 23. put, organizirao ju je Tanec Praha, jedna od prvih nevladinih organizacija u Češkoj Republici, pod vodstvom osnivačice i ravnateljice Yvonne Kreuzmannove i umjetničke suravnateljice Markéte Perroud. Češka plesna platforma nastala je sredinom devedesetih godina 20. stoljeća kao odgovor na bujanje suvremenoplesne scene, koja do početka devedesetih, prema riječima Yvonne Kreuzmannove, u Češkoj Republici zapravo nije ni postojala. Tada se pokazalo potrebnim na jednom mjestu prikazati presjek najvažnijih godišnjih produkcija. Kao i poljska platforma, i češka platforma orijentirana je predstavljanju radova čeških umjetnika međunarodnoj stručnoj publici, samo što je broj sudionika bio znatno manji (stotinjak), a ono što u Bytomu nije bilo u prvome planu, u Pragu je bilo nadasve očito – nastojanje da se predstave čeških autora što uspješnije eksportiraju na inozemno umjetničko tržište. Dijelom je razlog tomu drastično smanjenje svota namijenjenih plesu na razini državnih i gradskih struktura, o kojima češka plesna scena uvelike ovisi pa se iznalaze opcije opstanka izvan matičnih sredina. Slično kao na poljskoj platformi, predstave izvedene na češkoj platformi izbor su šesteročlanoga dramaturškog povjerenstva, a nagrade je dodijelilo zasebno festivalsko, međunarodno povjerenstvo.

Rezanje budžeta

Posebno naglašavam uvriježene prakse kuriranja plesa i plesnih festivala u Poljskoj te način izabiranja festivalskoga programa na Češkoj plesnoj platformi zato što se kod nas, usprkos svijesti o raširenosti koncepta kuriranja plesa posljednjih desetljeća (časopis Frakcija još je 2010. čitav broj posvetio toj temi), takvo što ne provodi ili se provodi iznimno rijetko.

Pored činjenice da se konceptom pojedinoga kuratora ili kuratorskog tima (sklonija sam tumačenju kuratora kao kreatora, a manje kao taktički proračunata menadžera) donosi argumentiran izbor umjetnika i njihovih djela koji se može, ali i ne mora podudarati s ukusom ravnatelja institucije ili festivala, što onemogućuje ili barem obuzdava upadanje u najjednostavnije i prokušane obrasce programiranja, višečlani tim otklanja ili smanjuje mogućnost pogodovanja uvijek istim autorima prema nejasnim kriterijima, čime se plesna umjetnost zapravo estetički probire.

             Za razliku od posvemašnjeg elana na poljskoj platformi, na češkoj se moglo zapaziti rezignirano mirenje s nepovoljnim trendom rezanja plesnih budžeta, što se u konačnici odrazilo i na predstave zastupljene na festivalu. Od devet predstava glavnoga programa čak su tri bile sola (Fijuk Tereze Hradilkove, Parolapolea Viktora Černickoga, L/One of the Seven Andreja Petroviča) koji su manje rezultat autorske želje, a više nužde, jer su izvođači u svim tim primjerima posezali za partnerom u obliku rekvizita (uže za skakanje, motke ili stolac), što se svelo na ne osobito maštovito scensko istraživanje što se s tim predmetom može učiniti. Iz programa najviše su odskočile i zaintrigirale dvije durativne predstave, Tijek skupine VerTeDance u koreografiji Beate Hlavenkove i Jiříja Havelke, koja polazi od kineskih borilačkih vještina (tai chi chuan) i ne prekidajući tijek varira dinamiku i kvalitetu pokreta, te četverosatna Crna crna šuma dvojca iz cirkusa La Putyka, u kojoj izvođači, temeljeći izvedbu na jednostavnim fizičkim akcijama kao što su premazivanje pozornice bojom ili preslagivanje glinenih komada, oko apsurdnosti ljudskoga postojanja zavrte značenjem bogat i slojevit univerzum.

Pristrana selekcija

Hrvatska Platforma HR, održana po osamnaesti put, koja je tijekom godina mijenjala i koncepcije i nazive, sad je, čini se, potrošila sve dosad iskušane strategije. U počecima su ravnateljice Larisa Navojec i Tamara Curić bile usredotočene na nove autore koji u tome trenutku nisu imali gdje pokazati prve projekte, potom su festival programski širile i upoznavale nas mladim stranim koreografima, pa onda dovodile predstave iz selekcije cijenjene europske mreže Aerowaves i razmjenjivale projekte s drugim europskim platformama, na kraju se odlučujući na koncept festivala-kišobrana koji objedinjuje nekoliko manjih manifestacija. Središnja je u tome manifestacija Task, koja se u početku zasnivala na bilježenju i propitivanju metodologija afirmiranih koreografa (najprije domaćih, onda i stranih) koji su u sedam koraka izlagali svoj pristup koreografiji, da bi se toga prihvaćali selektirani koreograf početnik (uz pomoć mentora) i drugi afirmirani koreograf, svaki svojom izvedbom odgovarajući na dani zapis. Potom su uvedeni dijaloški taskovi, kojima aktivni koreografi jedan drugomu zadaju zadatke i odgovaraju na njih, realizirajući zajedničku izvedbu, i skupni taskovi. Naglasak je nominalno premješten na propitivanje kolektivnih oblika autorstva, no to ozbiljno pada u vodu kad se svaki izvedbeni produkt potpisuje imenom autora i jasno odjeljuje od onoga tko je napisao upute za izvedbu. Mnogi od tih radova otvoreni su procesi, početni, nedovršeni i poludovršeni pokušaji koji zahtijevaju pripremljenu i stručnu publiku, spremnu da poslije komentira viđeno. No posljednjih se godina i ta stručna publika istopila, a svi ti otvoreni procesi rijetko su poslije pokazivanja na Platformi bivali dovršeni.

Velik je problem, osobito ove godine, izbora umjetnika za Task, jer su birani po ključu osobnih simpatija ravnateljica – bilo da su posrijedi ljudi s kojima stalno surađuju ili radovi studenata s berlinske SODA-e, na kojoj jedna od njih trenutačno studira. Takvu selekciju nijedan festival ne bi si smio dopustiti, stoga ponovno apeliram na praksu zajedničkoga kuriranja ili višečlanih selektorskih timova uobičajenu na drugim plesnim scenama.

Osim Taska u žarištu su Platforme HR i ulične plesne forme okupljene na manifestaciji Streetforma, koja je, suprotno od Taska, uvijek dobro posjećena, te predstave za djecu u sklopu Klikera. U svemu tome pomalo je izgubljen kompas, čemu dati prioritet, a što suspregnuti. Kako ponovno pridobiti naklonost publike, jer okupljanje, razmjena informacija, komentari, komunikacija i promiču ideju festivala, pitanje je kojim će se Tamara Curić i Larisa Navojec morati pozabaviti žele li ostati u igri. Kad se ponovno poljuljavaju zajamčene slobode i autonomija plesa u zemlji u kojoj ples bilježi izvedbeni kontinuitet od šezdesetih, možda ne bi bilo loše razmisliti o povratku korijenima i nekoj vrsti festivalske potpore najboljim domaćim predstavama.