O institucionaliziranom sadizmu

Godinu nakon objave Trenutka slobode zagrebački DAF tiskao je drugi svezak kultne trilogije Povijest bestijalnosti norveškoga pisca Jensa Bjørneboea (1920–1976), roman Barutana, ponovo u prijevodu Anje Majnarić. „Iz svojega života gotovo se ne sjećam ničega osim ubojstava, ratova, koncentracijskih logora, mučenja, ropstva, smaknuća, bombardiranih gradova i nagorenih tijela djece“, izjava je Jensa Bjørneboea koja posredno objašnjava i nagon njegova alter ega, koji pišući autobiografiju u trilogiji iznosi promišljanja o ljudskoj naravi i sklonosti čovjeka izopačenostima i zlostavljanju drugoga. Riječ je o kombinaciji filozofske rasprave o zlu i intimističke ispovijedi, uz navođenje brojnih autentičnih primjera iz povijesti ljudskoga roda koji svjedoče o čovjekovoj bestijalnosti i zloći, iz pera intelektualca koji se smatrao anarhonihilistom i koji je za života proputovao velik dio zemaljske kugle tragajući za istinom te propitujući društvo i mjesto pojedinca u njemu, da bi na koncu, shrvan alkoholizmom i depresijom, okončao život samoubojstvom u 56. godini.

Već na drugoj stranici romana Barutana autor potvrđuje naslov trilogije kojoj roman pripada, opisujući na koji se način vojska služi tzv. poljskim telefonom u svrhu mučenja zarobljenika (spajanjem elektroda na penis ili rektum), istovremeno ironično hvaleći inovativnost oficira francuske vojske koji su tu bestijalnu metodu prakticirali diljem kolonija. Vlastitu ogađenost ljudskim rodom Jens Bjørneboe sugestivno naglašava postupkom kontrapunktiranja – opisima odvratnih, bestijalnih postupaka ljudi najčešće u okviru iste rečenice supostavlja idilične, bukoličke deskripcije prirode, koju zapravo smatra Bogom. Tako primjerice pišući o spaljivanju tzv. vještica u vrijeme Inkvizicije zaključuje da je najveći broj takvih „kuhinjskih poslova“ bio obavljan u području Alsacea, južno od Triera, gdje uspijevaju i neke od najljepših sorti ruža koje je čovjek uspio uzgojiti. A upravo tamo pripovjedač se nalazi; napustivši dosadan posao sudskog činovnika on živi u psihijatrijskoj klinici za bogataše i financijski potkožene kriminalce, u kojoj je neka vrsta domara, podvornika, čistača. U kontaktu s mentalnim bolesnicima, koji su redom privilegirani pripadnici višeg staleža, on shvaća da ih na neki način smiruje, zbog čega mu se oni povjeravaju, jer u njemu, kako veli, vjerojatno prepoznaju nekoga tko s njima dijeli slično shvaćanje svijeta, nihilističku svijest o uzaludnosti i lišenost skrupula. A s obzirom na podneblje u kojemu boravi, on se posebno posvetio istraživanju procesa koje je Crkva vodila protiv heretika i tzv. vještica, ustvrdivši da je pritom ubijen veći broj ljudi od ukupnog broja žrtava obaju svjetskih ratova. Piše i o licemjerju društva koji u homoseksualcima vidi nedostojne mekušce, dok prema višestrukim ubojicama gaji strahopoštovanje.

Vrhunac romana junakovo je predavanje koje je održao u klinici. U njemu kreće od Svete inkvizicije i niže primjere ljudske ubilačke bestijalnosti i kreativnosti pri mučenju drugog čovjeka, uz zaključak da je čovjek Korijen Zla u svijetu, a da je Sotona zapravo sloboda, ono nepredvidivo, nekontrolirano, suprotno od reda i discipline, suprotno od zakonitosti svemira. No, iako su inkvizicijske lomače dogorjele početkom 18. stoljeća, ubrzo su se ipak vratile, u vrijeme Staljina i Hitlera, kojima su u provođenju terora pomagali pravnici, proizvodeći zakone kao na pokretnoj traci, kako bi sve što vlastodršci učine bilo u okviru legalnosti. Pritom je okidač svim masovnim istrebljenjima redovito bila tzv. Velika Strepnja, paranoični strah od Drugoga, Drukčijega, Stranoga. Tako drugi dio Povijesti bestijalnosti Bjørneboe pretvara u svojevrstan pregled svjetske povijesti „sudskih ubojstava“, hladnokrvnih, unaprijed smišljenih legaliziranih masovnih smaknuća. Pritom se pita: „Nije li i u osnovi tzv. Sudnjeg dana također suđenje, procjenjivanje tko je bio dobar a tko ne?” Stoga svoju Povijest bestijalnosti nastavlja elaboracijom razvoja pravnog sustava, povijesti zločina i kazne, s osobitim naglaskom na kažnjavanju djece, uz nabrajanje niza primjera s početka 1830-ih, kad su djeca u dobi od 8 do 11 godina bila osuđivana na smrt vješanjem zbog npr. krađe u trgovini u iznosu od tek nekoliko penija. Kazna je izvršavana javno, u prisutnosti mnogobrojne radoznale publike, a autor opisuje maštovite inačice javnih smaknuća s početka 1800-ih diljem Europe – kuhanje u kotlu, prženje čovjeka, raščerečenje uz pomoć konja, otvaranje prsiju i vađenje srca živu čovjeku…, naglašavajući da su u Francuskoj takva javna smaknuća ukinuta tek 1939, a u SAD-u 1936.

Potaknut junakovim predavanjem svoje je izlaganje pripremio i Lacroix, štićenik klinike koji je radni vijek proveo kao krvnik, izvršitelj smaknuća. On naglasak stavlja na sadističku narav vlasti koje okrivljenike na smrt muče birokratskim procedurama kojima se odugovlači čin smaknuća i mentalno lomi osuđenik, što je zapravo dehumanizirajuća uzurpacija moći od strane države. Kroz cijeli narativ, mahom u obliku esejističke digresije, a nekad i putem razgovora što ih protagonist vodi s ravnateljem bolnice i njegovim zamjenikom, autor nenametljivo iznosi neke zanimljive kulturološke ili filozofske teze. Tako npr. zastupa tezu da se može pisati istinito samo o onome što se nije doživjelo i pridružuje se Nietzscheu, koji je smatrao da „religija nije kompatibilna s intelektualnim integritetom“, a raspravlja i o nekompatibilnostima i razlikama između lenjinizma i marksizma. Uz podrobne opise pojedinačnih slučajeva bestijalnosti što su ih počinili štićenici duševne bolnice Jens Bjørneboe drugi dio Povijesti bestijalnosti gotovo u cijelosti posvećuje institucionaliziranome sadizmu i bestijalnosti vlasti i države, potpomognutoj zakonima i provedenoj postupcima državnih službenika.