Nušić s malo Nušića

Većina komedija velikoga srpskog komediografa Branislava Nušića uvijek su dobrodošao predložak za aktualnu predstavu, pogotovo na Danima satire. I slovenska predstava Žalujoča družina (Ožalošćena porodica), odigrana u kazalištu Kerempuh 11. lipnja na 41. danima satire, dočekana je s velikim zanimanjem, i stoga jer je predstavu režirao uspješni srbijanski redatelj Igor Vuk Torbica. No nakon nekoliko početnih scena očekivanja su splasnula. I redatelj i glumci dvaju slovenskih kazališta, Slovenskoga ljudskog gledališča iz Celja i Prešernova gledališča iz Kranja, ponudili su veoma malo od onoga što Nušić jest, što ga svrstava u komediografski vrh, a previše onoga što ga osiromašuje jer je redateljski i dramaturški odstranjeno.

Redatelja Torbicu i dramaturginju Katarinu Pejović, ne samo u ovoj predstavi, više je intrigirala našemu dobu primjerena reinterpretacija Nušića od originalnog predloška. Slijedeći tu dramaturško- redateljsku matricu i u Ožalošćenoj porodici, zdušno su se potrudili Nušića prilagoditi svojem pomodnom aktivističkom svjetonazoru i tomu primjerenoj kazališnoj proceduri. Namjerno su zaboravili, što je inače običaj modernih redateljskih koncepcija, da postoje dramatičari čija svevremenost ne podnosi površne i suvremene interpretacije skrojene „čišćenjem“ originalnog teksta.

Za razliku od nekoliko uspjelih predstava realiziranih na prostorima bivše Jugoslavije, ovaj put ti zahvati predstavu su odveli u prostore koji imaju malo veze s Nušićevom satiričnošću, duhovitošću, karakterološkom raznolikošću... Umjesto komedije intrige i komedije karaktera, kojima treba pridodati i mentalitetsku dimenziju, koju suvremeni interpreti Nušića prevode u „komediju patrijarhalnog mentaliteta“, Ožalošćena porodica u Torbičinoj interpretaciji ne uspijeva u potpunosti rastvoriti, satiričnom tonu pridodati tragikomičnu jeku i predstavu prevesti u grotesku.

Ni na kraj pameti mi nije poreći poželjnost redateljsko-dramaturških intervencija, pogotovo kada nude nešto više od prosječnih, mizanscenski solidno skrojenih uradaka, no kada to, kao u ovoj predstavi, osiromašuje autora i cjelinu predstave, tada mi se čini važnim podsjetiti da je to crimen koji „falsificira“ sadržaj i usporava ritam dramske radnje. A u ovoj predstavi to se dogodilo jer je unatoč osnovnoj niti radnje izostalo nizanje satiričnih i komičnih obiteljskih situacija kojima, kako piše u knjižici predstave, „Nušić efektno pokazuje kako ‘zbor pljačkaša’ sve više zahvaća opsesija pohlepe, što izjeda i razara ‘grupu’ i doprinosi deformaciji i karakternoj izobličenosti“.

Dakle, nakon sedmodnevnog žalovanja „ožalošćena“ obitelj stupa u akciju; slijede familijarna ogovaranja, upoznavanje članova obitelji, tko su nepoznate i sumnjive osobe i njihova veza s pokojnikom, onda razgledavanje kuće pokojnika Mate, pa obiteljsko „savjetovanje“ i odluka o useljenju u kuću, noćna uhođenja i obilasci kuće, pa pljačkanje pokojnikove imovine… Žalost zamjenjuje jeziva neosjetljivost za bol drugih, „skladna obitelj“ pretvara se u animalni čopor. Postaju, kako je Nušić zapisao, pravi pljačkaši, spremni radi svojih pohotnih ciljeva ugasiti posljednji „plamičak vjere u vječno trajanje ljudskog duha“.

Samo tu vrst „deformiranosti“ likova redatelj ne nudi. Umjesto toga on je elemente satire i komično skrio, točnije prilagodio distanciranom „čitanju“ Nušićevih komedijskih zapleta. Istina, pritom nije zaboravio da je riječ o realističnoj komediji u kojoj se realistično postupno izobličava u apsurdno, ni da su u Ožalošćenoj porodici pohlepa i pljačka pokretač radnje – da je to okrutna priča o sanjanoj sreći koja se temelji na tuđoj nesreći, o „izgubljenom raju“ koji počiva na tuđem paklu – ali je smetnuo s uma da radnja komedije kulminira u obiteljskom „obračunu“ i uzbuđenjima koja taj obračun proizvodi.

Zbog izostanka „obračuna“ situacije često nisu bile ulančane u rastuću dramaturšku cjelinu, nego su iskrile prazninama, što je usporavalo tempo predstave, unutarnju snagu uloga i neutraliziralo vanjske efekte, osobito komične. Stoga, kao kontrapunkt, pohota, pohlepa, bešćutnost i bezosjećajnost za moralne i ljudske vrednote, u predstavi potencirane do razine koju prepoznajemo kao nakaznost i izobličenost našega doba, nisu bile uvjerljivi arhetipovi. Zato je predstava bila tek naličje ne toliko satiričnog komentara koliko površni odraz naše sve grotesknije epohe.

Sve u svemu riječ je o predstavi u kojoj su slovenski glumci slabo razumjeli nušićevski humor, zbog čega su prezentirali svoju, više sterilnu nego životno angažiranu interpretaciju Nušićeva komediografskog imaginarija. Više od glumačke manire ponudili su Darja Reichman (Simka), Lučka Počkaj (Vida), Pia Zemljič (Gina) i Blaž Setnikar (odvjetnik). Zanimljiv scenski prostor kreirao je Branko Hojnik i glazbu Drago Ivanuša.