Nedostaje nam kritički dijalog

Krešimir Bagić (1962) jedan je od posljednjih Mohikanaca na području sustavnog praćenja i vrednovanja suvremene pjesničke produkcije. Sveučilišni profesor, književni kritičar, pjesnik, esejist i predstojnik Katedre za stilistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu autor je Rječnika stilskih figura, prve cjelovite knjige posvećene figurama nakon rasprave Luke Zime iz 1880. Prošle godine tiskana mu je knjiga Uvod u suvremenu hrvatsku književnost: 1970. – 2010, a objavio je i više zbirki poezije u rasponu od Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem – nagrada Goran, 1988), do Plaši li te moja boja (2013). Od 2013. do 2015. u Vijencu je pisao kritičarsku kolumnu Pogled iz Dubrave u kojoj je izišlo 53 eseja o suvremenome hrvatskom pjesništvu. Oni su sada ukoričeni u istoimenu knjigu u izdanju Matice hrvatske, što je povod za razgovor.

Profesore Bagiću, vi ne možete bez Dubrave. Spomenimo primjerice zbirku U polutami predgrađa iz 2006. Ta vas Dubrava neprestano provocira kao oblik propitivanja identiteta, mistificiranja mjesta, stvaranja simbola. Zašto?

Znakovi za kojima povremeno posežem obično združuju slučaj i namjeru, potrebu za igrom i bijeg od doslovnosti. Dubrava je u mojoj priručnoj mitologiji brzo prerasla u takav znak. Doselivši se potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća u taj zagrebački kvart koji su mnogi doživljavali kao mjesto opasnog življenja i prostor u koji se bez prijeke potrebe ne bi trebalo ići poslije zalaska sunca, u čijem se središtu famozni centar za kulturu već tridesetak godine s jedne strane ruši, a s druge gradi, imao sam priliku promatrati kako se taj rub grada naočigled mijenja, urbanizira, postaje pitomiji, ali i žešći nego prije. Prva pozitivna diverzija kojoj sam pribjegao u Dubravi zbila se 1996. Tada sam na tamošnjoj tržnici organizirao promociju pjesničke zbirke Bršljan. Zamislio sam je gotovo kao kazališni događaj. Središnji dio predstavljanja bilo je čitanje pjesme Tržnica u Dubravi na francuskom, talijanskom i hinduskom jeziku te na istarskoj čakavici. U to su vrijeme promocije u Zagrebu bile slabo posjećene i na njih je obično dolazila nekolicina autorovih znanaca koji su jedva čekali da stvar završi kako bi se čavrljalo i nešto popilo. Na tržnicu je pristigla moćna gomilica znatiželjnika – pjesnika, studenata, književnih znalaca, kolega s fakulteta, prodavača s tržnice, mojih dubravskih znanaca kojima je to nerijetko bio prvi kulturni događaj u životu. Sponzoriranog voća, kikirikija, kokica i pića bilo je u izobilju. Čavrljalo se, grickalo i pijuckalo do ranih jutarnjih sati. Kako je vrijeme prolazilo, ljudi iz moje okoline rado su u istoj rečenici spominjali mene i Dubravu. To mi je imponiralo.

Zašto ste kritičarku rubriku u Vijencu i knjigu u kojoj ste prikupili sve tekstove iz nje naslovili Pogled iz Dubrave?

Ha, kada dragovoljno uđete u priču, kada se pretvorite u vlastiti književni lik, stvari se počinju odmotavati same od sebe. Tražeći pogodan naslov rubrike, najprije sam se odmaknuo od vlastite imenice, od toponima Dubrava, i zavirio u dugu i bogatu povijest te riječi. Kako je poznato, dubrava je najprije označavala šumu, šumarak, tj. hrastovu (ili dubovu) šumu. Spominje se još u Poljičkom statutu i otpočetka je prate pozitivna obilježja poput otvorenosti, ljepote, slobode, uzbudljivosti i sl. Kada je o pjesništvu riječ, mnogi su je – od petrarkista naovamo – doživljavali kao idealan utopijski krajolik koji je kao stvoren za događanje, slavljenje i govorenje poezije.

Krije li se u tom pogledu iz Dubrave polemički naboj, činjenica da se o stvarima drukčije misli u predgrađu nego u središtu?

Ponekad volim misliti da je tako. Postoji obilje pučkih književnih svečanosti na kojima se pozornost pridaje (ili pokušava pridavati) mnogim stvarima koje se u nas pišu i tiskaju. Pritom – da budem posve jasan – te se pučke svečanosti obično zbivaju u središtu grada, a ne u Dubravi ili na Jarunu. Nerijetko mi se čini da se tom hipertrofijom ceremonijalnih i nerijetko nepotrebnih događaja i šupljih govora samo uvećava prostor simulacije ozbiljne književnosti. Ili da spojim naša dva teško spojiva iznimnika, Matoša i Krležu – „dragi naši savremenici“ s mnogo mara i žara povremeno rado obnavljaju „hrvatsku književnu laž“. Nikako ne bih htio kazati da nema izrazito ozbiljnih, kritički intoniranih i za istinsku ideju književnosti važnih priloga. No gomila sajamskih verbalnih šljokica sumnjiva sjaja baca ih u drugi plan i minimalizira njihovu vrijednost.

Čini mi se da je na našoj maloj književnoj sceni najteže kritičarima doista reći svoje mišljenje, sud o vrijednosti knjige, a to je jedna od njezinih primarnih uloga. Kako ste se uspjeli othrvati tom problemu?

Naša je književna scena doista incestuozno malena. Vrlo brzo upoznate gotovo sve njezine aktere i postane vam jasno da svatko na nekoj razini može arbitrirati o bilo čijoj književnoj sudbini. Kada sam odlučio stupiti u književnokritičku arenu, najprije sam osvijestio činjenicu da se u nju ne ulazi s namjerom da biste postali omiljen kulturni lik ili, ne daj Bože, da biste kritičarskim radom stekli određene beneficije. Nekima je to i uspjelo, ali u pitanju su oksimoroni na djelu. Želite li govoriti po mjeri vlastitoga razumijevanja, morate prihvatiti rizik koji združuje čuđenje, nerazumijevanje pa i ljutnju književnoga općinstva. Iako je kritičarski sud partikularan, osporiv i subjektivan, obilježen teorijskom ili ideološkom orijentacijom, kritičar koji se razmeće usrdnim gestama ili dobrohotnim fenomenološkim parabolama ne vrši svoju funkciju. Kritičar treba birati, zagovarati, preporučivati, makar pritom i griješio. Tko zaboga misli da je baš sve što je pročitao zapravo genijalno!?

U knjizi ste pretisnuli sve tekstove kolumne iz Vijenca. Na taj način pojedinačna čitanja dobivaju dimenziju sveobuhvatnog pogleda i pružaju trogodišnju kroniku hrvatskoga pjesništva. Što vam o toj sceni sada govori knjiga?

Mislim da je tri godine otprilike razdoblje u kojemu se u hrvatskoj poeziji dogodi ono što se optimalno može dogoditi. Većina pjesnika napiše i objavi novu zbirku, oni produktivniji iznenade vas i sa po četiri, pet novih rukopisa, afirmira se nekoliko mladih autora, gdjekad se pojavi novi poetički izdanak ili fenomen. Prikupljanje informacija o različitim praksama pisanja poezije možda je i najvažnija funkcija takvih knjiga. Svojedobno su slične knjige objavljivali Šoljan, Ladan, Maroević, Mrkonjić, u novije vrijeme Petković. Kada prođe stanovito vrijeme i kada se stišaju emocije zlovoljnih autora, takve knjige mogu biti relativno pouzdan lakmus stilskih izbora, jezičnih navika, prevladavajućih praksi pisanja u određenom razdoblju.

Zašto je dobro da kritička misao bude kontinuirana, sustavna?

Sustavnost praćenja zahtijeva ozbiljan, manje-više potpun uvid u područje kojim se bavite. Kritičar koji iz godišnje produkcije izdvoji npr. pet zbirki koje mu se sviđaju i o njima napiše istančane analitičke eseje radi na vlastitom čitateljskom rafinmanu, on se bavi vrhovima, a ne cjelinom. Suočiti se s cjelinom onoga što se piše i objavljuje pretpostavlja upoznati spoznajnu, poetičku i retoričku lepezu trenutka, uočiti stalna mjesta i mjesta razlike, iskušati što sve može opaziti u književnosti koja oko njega nastaje.

„S istinskom smo poezijom uvijek na početku“, napisali ste govoreći o pjesništvu Anke Žagar. Kako prepoznati takvu poeziju?

Možda najprije: instinktivno. Nema tu recepta. Stih, pjesma ili način pisanja osvoje vas tako što ih prepoznate kao bliske, osjetite ih ispod kože, učini vam se da bi mogli dotaknuti i vrh vašeg jezika. Sretni su to trenuci prepoznavanja i užitka. Zbog njih se čita i živi.

Na jednom ste mjestu ustvrdili da se kritikom želite što više približiti čudu poezije, svjesni da postoji mogućnost da je onaj čarobni dio u pjesmi – kako reče još Dylan Thomas – slučajan. Koliko je ta slučajnost – presudna, je li ipak dobra poezija nerastumačiva dokraja?

Da nije te slučajnosti koja čovjeka može posve izmjestiti, vjerojatno bismo se svi skupa bavili nečim egzaktnijim. Ovako, čitajući, neprestano se pripremamo za svečanost, otvaramo mogućnost novim uvidima i fascinantnim porecima, otvaramo prostor mogućoj čaroliji. Naravno da iz svakog tumačenja poezije mnogo toga ostane netaknuto. No to je normalno. Ne možete iscrpiti neiscrpivo. Viteštvo se sastoji u tome da mu se pokušate približiti na način koji vam je prirođen, i to bez mača i štita.

Kao kritičar otvoreni ste prema različitim iskustvima, volite otkrivati nepoznato. Tako ste javnosti otkrili opus Svena Adama Ewina, autora za kojeg se još ne zna tko stoji iza tog pseudonima.

Sven Adam Ewin istinski je fenomen naše suvremene literature. Iznimno kultiviran pjesnik, virtuozan versifikator, dosjetljiv mislilac, stilski bravurozan i idejno vižljast autor. Njegova je pojava višestruko obogatila našu pjesničku suvremenost. Budući da sam prije spomenuo incestuoznost sredine, Ewinova pojava dopušta čovjeku da kaže što doista misli o poeziji tog čovjeka a da se pritom ne brine o njegovu građanskom statusu, utjecaju, možebitnim opasnostima koje će ga snaći ako mu se zamjeri. Baš mi je drago da nam je taj pjesnik omogućio da se usredotočimo na tekst, a ne na njegovo ime ili građanski značaj. Klasična je situacija posve drukčija – uzmete knjigu u ruke, vidite ime autora i ako je ono poznato i važno, skrupulozan će kritičar prije nego otvori zbirku znati većinu teksta koji će o njoj napisati.

Kakvim ocjenjujete stanje književne kritike danas? Koliko je ono kritično, koliko uobičajeno, koliko se stvari naprosto mijenjaju u skladu sa suvremenim tehnologijama, kojima se i kritika mora prilagoditi?

Često se govori da kritike danas nema ili da je ima malo. Ne dijelim to mišljenje. Mislim da kritike ima, ali da je manje prisutna u tzv. mainstream-medijima, posebice tu mislim na visokotiražne novine. Kritika se razmiljela po specijaliziranim portalima, društvenim mrežama, blogovima. I vrlo je raznolika – negdje je aktivistička, negdje tekstualna, negdje oblik otpora vladajućim ideološkim shemama tj. opozicijska, negdje u službi promocije određene kulturne politike. U hrvatskom kulturnom prostoru dobre kritike može se naći na portalima poput Bookse ili Modernih vremena, na Prvom i Trećem programu Hrvatskoga radija, u Vijencu, Temi, Poeziji, Quorumu ili Novostima. Na svakom od tih mjesta pojavljuju se naglašeno različiti koncepti kritičkoga diskurza. Nevolja je jedino u tome što uglavnom izostaje kritički dijalog i što se katkad čini da kritičari voze paralelnim kolosijecima. No vjerojatno je to što se događa s kritikom samo jedan od znakova vremena koji jednostavno treba prihvatiti i iskoristiti koliko je to moguće.

Kad vam dođe u ruke nova pjesnička knjiga, što najprije učinite?

Opipam je, dva-tri puta okrenem u rukama i počnem čitati. Nikako nije nevažno kako čovjeku knjiga leži u rukama, je li mekana ili tvrda, opire li se dodiru ili mu se podatno prilagođava. Slijedi čitanje. Zbirku o kojoj kanim pisati pročitam najmanje dvaput. Pritom pravim gomile bilježaka na njezinim marginama, računalu i različitim papirićima. Kada uobličim osnovni dojam o zbirci, obično prolistam pokoju prošlu knjigu istog autora, zavirim u neke od postojećih kritičkih opisa njegova rukopisa i onda se otisnem u pustolovinu pisanja kritike. Da, počesto je riječ o pustolovini. Prikaz ponekad pokrene jedan stih, autorova opsesivna sintagma ili riječ koja se ponavlja u knjizi i priskrbljuje joj poseban ton, tematsko-motivski raspon ili ideja pisanja na kojoj autor ustrajava. Stalo mi je da kritika posjeduje nešto od uzbudljivosti i nepredvidivosti literarnoga teksta, da bude pisana biranim jezikom i da privlači pozornost. Ne kažem da sve te odlike moji kritički tekstovi i posjeduju, ali s takvim namjerama pristupam njihovu pisanju.

Što kažete o mišljenju da kritička seciranja znaju i ubijati poeziju...

Uvijek je pitanje otkud takve tvrdnje dolaze, tko ih i kojim povodom izriče. Seciranje je samo afektivna i negativno intonirana riječ za ono što inače nazivamo analiza, interpretacija ili čitanje. Istinska kritika daje poeziji na važnosti, ističe njezine uvide i višestruko afirmira njezine oblike motrenja svijeta. Poeziju ubijaju nekritični ignoranti i skribomani redaka nejednake duljine za koje su sami skloni vjerovati da je riječ o stihovima. Takvi bi najradije da se o svemu temeljito šuti kako bi imali priliku uvjeravati ljude oko sebe u vlastitu veličinu. A šutnja u kulturi samo je drugo ime za totalitarizam. Neprestano treba govoriti, razgovarati, supostavljati i suprotstavljati mišljenja. Veliki francuski kritičar Albert Thibaudet kazao je da tamo gdje nema dobra razgovora nema ni dobre kritike.

Ima li u današnjoj poeziji previše zbilje? Kakva je današnja poetska scena?

Nažalost teško je govoriti o pjesničkoj sceni danas. Tiska se malo zbiraka, a i one su nevidljive – kriju se na skladištima ili iza pultova malobrojnih knjižara koje još uvijek rade pa još usto trpe i poeziju. Uz podosta neopreznosti, mogao bih kazati da su najčešće na djelu različiti oblici stihovanja razgovornosti, lirski koncepti koji se vrte između ćudljivog bilježenja trenutka, kritičkih invektiva ili ekstatičnih retoričkih bjegova u posve privatne svjetove. Trenutačno ne opažam neki dominantni poetički trend koji bi obilježavao lirsku scenu i ponašanje njezinih protagonista.

Posebno vam je zanimljiva ona poezija koja se bavi samim jezikom. Sjetimo se knjige Živi jezici iz 1994. u kojoj ste izdvojili Slamniga, Severa i Anku Žagar. Što vas danas najviše intrigira?

Dosta toga. Neke su stvari konstantne, a neke s vremenom postaju dio čovjekove omiljene prtljage. Neću puno objašnjavati, samo ću pobrojati nekoliko imena: Bunić Vučić, Dragojević, Balog, Gudelj, Mrkonjić, Paljetak, Detoni Dujmić, Kršul, Čegec, Mićanović, Rešicki, Pogačar, Oblučar, Andrijašević, Brnardić…

Zanimljivo je da ste spomenuli i Luka Paljetka. Ipak, o njegovim ste izabranim pjesmama pisali s ponešto kritičkih primjedbi. Ima li tu neke kontradikcije?

Za mene ne. Luko Paljetak jedan je od mojih omiljenih autora. Jezični majstor, virtuoz, pjesnik koji je hrvatsko pjesništvo obogatio novim ritmovima i metričkim shemama, čovjek koji je demonstrirao nesvakidašnje umijeće versificiranja razgovorne fraze. Moje primjedbe uvijek su se ticale njegove potrebe da prekomjerno iskoristi neke od svojih ingenioznih lirskih pronalazaka. Kada se naime napiše četiri ili pet zbirki prema otprilike istoj kreativnoj matrici, čini mi se da autor sam potkopava njezin učinak i njezinu kreativnu snagu. Zapravo bih mogao kazati da sam kao čitatelj ljut na Paljetka zato što mi je svojom produktivnošću odviše razotkrio mehanizam svoga pisanja. No to je valjda više moj problem nego njegov.

Koliko je često unutar struke prevrednovanje autorskih opusa?

Isključimo li naše uglavnom pogubne i iracionalne ideološke podjele, sudovi o važnim književnim tekstovima rijetko se mijenjaju. Uglavnom se variraju iste ocjene i procjene, gdjekad uz upotrebu novijih istraživačkih paradigmi. I to je refleks funkcioniranja književnoga života u maloj sredini. Naknadna afirmacija opusa poput Kamovljeva, Zagorkina ili onoga Bore Pavlovića samo su pozitivne iznimke. Istodobno je primjerice bogohulno posumnjati u genijalnost bilo kojeg stiha Dragutina Tadijanovića. A to mi se čini posve umjesnim i prirodnim. Zanimljive bi se stvari – vjerujem – dogodile kada bi se iznova ozbiljno iščitali opusi poput onih Zvonimira Baloga, Dalibora Cvitana, Stjepana Gulina, Dunje Detoni Dujmić ili Damira Miloša. Na prividnim rubovima obično nas čekaju važna iznenađenja.

Koliko je velikih pjesničkih opusa bez odgovarajućih monografija? Vesna Parun, Danijel Dragojević?

Nedavno su oba spomenuta pjesnika dobili svoje monografije – Tin Lemac je interpretacijski nastojao obuhvatiti poetsko iskustvo Vesne Parun, a Branislav Oblučar napisao je upravo uzornu studiju o možda najvećem bardu našega pjesništva Danijelu Dragojeviću. Nikako ne treba smetnuti s uma Cvjetka Milanju i njegov projekt, više od deset svezaka, u kojemu je ponudio sustavan opis svega što se u hrvatskome pjesništvu dogodilo od početka 20. stoljeća do danas. Bilo bi i lijepo i uzbudljivo kada bi važni opusi našega pjesništva bili popraćeni različitim monografijama, kada bi se njihove interpretacije sučeljavale i tako stvarale istinsku živost u književnome polju. Ima li što prirodnije da o Tinu Ujeviću, o kojemu svaki Hrvat ima mišljenje, postoji barem šest, sedam monografija!? Ili o Kranjčeviću, Šimiću, Matošu…? Zar ne bi bilo lijepo čitati posve različito intonirane studije o Maruni, Severu, Petrasovu Maroviću ili Mihaliću!?

U kojoj se mjeri „sudaraju“ vaš pjesnički glas i praćenje suvremene poezije? Za vrijeme pisanja kritičarske kolumne niste napisali ni jednu svoju pjesmu.

Vjerojatno će zvučati čudno, ali u mom slučaju pisanje poezije i pisanje o poeziji kreću se u različitim smjerovima. U pitanju je očito onaj borhesovski vrt sa stazama koje se račvaju, dvije bitno različite vrste koncentracije. Pišući svoje stihove, nastojim ulaziti u prostore koji su mi izazovni, nepoznati, u kojima ću tražiti i nalaziti intrigantna suglasja, paradokse, neočekivane uvide, u kojima ću sam sebe zateći riječju, mišlju ili korakom. Pišući o tuđim stihovima, pokušavam se otvoriti mogućim iskustvima drugih, prepoznati ih, opisati, narativizirati ili krenuti s njima na putovanje. Ipak ti me tuđi stihovi suočavaju s rješenjima, ritmovima, značenjskom gustoćom ili obratima koji nisu do kraja moji i koje se ne bih usudio slijediti. Kao pjesnik volim biti sam, na početku, a kao kritičar nužno se moram donekle socijalizirati.

Predstojnik ste Katedre za stilistiku pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu, prvi institucionalni stilističar u Hrvata. Kakav specifičan uvid pruža stilističko znanje vašoj poetskoj kritici? Kao što kaže Aby Warburg,„Bog je u detaljima“, tako i vi nepogrešivo uočavate fine poetičke pomake u pjesničkim poetikama.

Najočitija prisutnost stilističkoga načina u mom govoru o poeziji i književnosti uopće jest usredotočenost na tekst i njegovu analizu, na važna jezična obilježja i autorske idiolekte. Put koji nastojim interpretacijski slijediti najčešće se kreće između govornog detalja i kompozicije teksta. Doista vjerujem da se u detalju krije cjelina i da ju je upornim inzistiranjem na tom detalju moguće dohvatiti, na koncu otkriti i njezina spoznajna uporišta. Zanimljiva su mi teorijska, simptomska ili načelno postavljena čitanja kolega, sve do trenutka dok u njima prepoznajem stvarnu zainteresiranost za govor povodom teksta a ne puku izliku za njegovu aktivističku ili ideološku upotrebu.

Nedavno ste objavili e-knjigu na portalu stilistika.org – Jezik in fabula. Pisci o jeziku i stilu. Cilj je bio, kako pišete, ponukati pisce na autorefleksiju.

Riječ je o projektu koji sam osmislio s katedarskim kolegicama Anerom Ryznar i Gabrijelom Puljić. U pitanju je anketa sastavljena od pet pitanja kojima smo pokušali hrvatske pisce potaknuti da pojasne vlastiti odnos prema jeziku i njegovim kreativnim potencijalima. Pitali smo ih dopuštaju li lekturu svojih tekstova, koriste li jezične priručnike, čitaju li tekstove naglas kako bi eventualno korigirali razgovornu rečenicu, bi li uveli koji novi pravopisni znak, kako bi odredili bitna obilježja svoga stila i sl. Kako je poznato, dio određenja književnosti utemeljuje se u jeziku i obilježjima jezika koje pisac rabi. Kada se kaže da je književnost umjetnost riječi, pretpostavlja se da je pisac umjetnik koji virtuozno maksimalizira mogućnosti govora, koji na različitim razinama – od fonetske preko morfološke do sintaktičke i iskazne – kreira specijalne učinke. Otkad je literature, rabe se pojmovi očuđenje, licentia poetica, autorski idiolekt, originalnost, privatni pravopis i sl. Analitičari nerijetko znaju govoriti o krležijanskoj rečenici, slamnigovskim zarezima, igri teksta i praznina, kaligramima, autorskim neologizmima... Nas je međutim provociralo što misle praktičari, kakvu svijest i strast oni unose u vlastita jezična rješenja.Odazvalo se čak 62 autora i njihovi su odgovori vrlo različiti i zanimljivi. Oni otvaraju pitanja o prirodi jezične imaginacije, o svjetotvornoj ulozi jezika u literaturi, o stilu kao autorskom potpisu koji se ne da popravljati sa strane – pisac ga jednostavno ili posjeduje ili ne posjeduje. Nije naime samo tehničko pitanje treba li lektorirati pjesnikov ili pripovjedačev tekst. Jer, primjerice, lektura utječe na stil, postaje dio umijeća i na koncu pokreće dalekosežnu dvojbu – tko je zapravo umjetnik riječi: pisac ili njegov lektor!?

Hoće li Jezik in fabula imati svoj nastavak?

Plan je organizirati stilističarski kolokvij na kojemu bi zainteresirana skupina kolega praktično i teorijski progovorila o osobitostima književnoga diskurza te o njegovim retoričkim i pragmatičkim relacijama spram ostalih diskurzivnih praksi. Provedena bi anketa i prikupljena iskustva pisaca pritom mogli biti dragocjena i dobrodošla svjedočanstva iz prve ruke.

A kako vam se čini da govore naši političari?

Nikako ne spadam među one koji u govoru naših političara nalaze ozbiljnih vrlina niti imaju razumijevanja za njihove verbalne akrobacije. U pitanju je skupina ljudi koja si je prisvojila pravo jedno govoriti, drugo misliti, treće činiti, a sve u cilju beskrupuloznog čuvanja vlastitih pozicija moći. Kada mislim o obnašateljima javnih funkcija i njihovu govoru, ne želim se daleko micati od jednostavnih postulata staroga dobrog Kvintilijana. Taj je Rimljanin u Obrazovanju govornika zapisao da se odgoj javnoga govornika odvija od rođenja, da taj treba biti čestit, da treba pravilno govoriti, biti kreativan, dobro pamtiti, u školi naučiti lijepo pisati i čitati, izvrsno poznavati gramatiku, književnost i geometriju te pomno njegovati stil. E sad vi vidite gdje smo. Trebamo li upaliti svijeću usred bijela dana da u Hrvatskoj nađemo političara koji dobro i svrsishodno govori? Ili se trebamo slijepo klanjati raznoraznim mucavcima i prevrtljivcima?

Sigurno ste pratili nedavne rasprave o lektiri, u vezi s kurikularnom reformom. Koje je vaše stajalište?

Problema s lektirom je puno. Najprije, premalo se čita. O tome svjedoče statistike i to je lako provjeriti u knjižnicama, školama i na sveučilištima. Potom javljaju se brojni dušebrižnici koji s dobrim razlozima „znaju“ što bi se moralo, a što ne bi smjelo čitati. To je već pitanje društvene patologije. Slijede dvojbe o tome treba li najmlađe, eventualne buduće čitatelje najprije potaknuti da se suoče sa zapisima u kamenu i prvim hrvatskim umjetničkim tekstovima ili sa štivom koje oko njih nastaje i s kojim lakše mogu komunicirati. Iako je mladi Ujević prije stotinjak godina Marku Maruliću dobacio oproštajno zbogom ističući da će on i njegovi vršnjaci krenuti drugim i drukčijim putovima, danas se toga malo tko želi prisjetiti. O našoj iznimnoj brizi o lektiri zorno svjedoči činjenica da su čitanke prije četrdeset godina završavale otprilike istim tekstovima kojima završavaju i današnje. Tu i tamo ubačen je pokoji po nekom kriteriju podobniji tekst (ovisno o autoru čitanke ili izdavaču). E pa sad, ako četrdeset godina nitko sustavno ne dopunjuje književni kanon, imamo li mi zapravo aktivan odnos prema čitanju i tekstovima koji oko nas nastaju!? I oko čega se zapravo toliko žeste oni što se žeste?