Lirika kao najosobnije svjedočenje života

„Baš kad pomisliš da si na ovome svijetu sve pronašao što je trebalo / naći, sve razvrstao na dobo i loše / i na polja crna i bijela i sve naučio / što se može naučiti, ta pomno oslikana ploča se prevrne. / Sve se pomiješa i iznenadi te. Nijedno pitanje više nema odgovor. Ništa više / na svojem mjestu nije.“ (Gospod Nad Vojskama)

Stihovima te antologijske pjesme Jasminka Domaš, pjesnikinja osebujne poetske svjetlosti, otvara svoje poimanje svijeta i njegove uljuđenosti. Koncentrirajući svoje poetske vizure u slikama promjena, ona, „stalno žedna istine“, razotkriva mnogostruka treperenja ljudske duše koja metafizički osviještena svjedoči životu.

Život korespondira i rastom i rastvaranjem, iznenađuje mijenama, a poetska svjetlost, uglavnom subjektivna, oduhovljena je osobnošću koja biva učinkovita ako je njegujemo, ako joj vjerujemo, ako je štitimo u nama samima. Ako podupiremo tu svjetlost neiscrpne kušnje koja pokreće: „I zna da onaj tko ljubav nađe uvijek / strepi, okliznut će se, sunovratit“ (Euridika).

Jasminka Domaš, autorica začudnih zbirki pjesama Poetski mistik / Poetic Mystik (2011) i Žena Sufi / Sufi Woman (2014) i u zbirci Duša je nebo fascinira imaginativnom harmonijom poetskih sintagmi koje nalaze ravnotežu u fenomenu ljubavi po kojoj se opstaje. O toj misterioznoj srodnosti duša napisane su knjige prepoznatljive osebujnošću i osjetilnošću koja odnosi samoću bivstvovanja: „Oni koji se vole, Božji su iscjelitelji, / jer pružaju drugom biću ono što mu / nedostaje. (…) Oboje imaju moć da iscijele jedno drugom / samoću čiju dubinu ni anđeli ne razumiju“ (Le haim, za živote)

U lirski osmišljenu pogovoru Suzana Glavaš (Ljubav koja tiho nebom putuje) ističe autoričin „židovski misticizam, u tijesnom dodiru s Pjesmom nad pjesmama“. I doista, riječi umotane u svjetlost, riječi koje tješe, štite, umiruju i snaže („U moru duha, samo / ljubav čista noću i danju isijava“) sugestivna su poetska vokacija osebujne i samosvojne kulture.

Lirski svijet Jasminke Domaš u stiho­zbirci Duša je nebo najosobnije je svjedočenje o smislu postojanja: „Mir duši mojoj želim za života. / Svjetlost u danima kaosa i tmine. / I da uvijek pronađe put do sebe“ (Šalom).