Kotur

Nedavno me put nanio u zagrebačku Koturašku ulicu: ondje je škola, pa su me pozvali da djeci govorim o književnosti. Posljedica toga posjeta bila je ta da sam počeo razmišljati o raznim dalekosežnim pitanjima, kao što je na primjer povijesni razvoj dječjih igara. A nije me na te misli navela ni škola, ni razgovor s osnovcima, niti išta od onoga zbog čega sam onamo išao; potaknulo me zapravo isključivo ime te ulice.

Sjetio sam se, naime, da je ona dobila naziv po jednoj svojoj specifičnosti: ondje se u davna vremena nalazila staza za bicikle, a bicikl su tada – prije malo više od stotinu godina – zvali kotur, dok su bicikliste nazivali koturašima. Tako je Koturaška ulica zapravo Biciklistička. O povijesti bicikla mogu se naći svjedočanstva i u hrvatskoj književnosti, recimo, u Tomićevu romanu Melita, koji se zbiva u devedesetim godinama 19. stoljeća, kad je kotur postao u nas silno popularan.

A u tim prvim danima nije se za njega još bilo ustalilo ni ime, nego su ga priručno nazvali kotačem, jer upravo to riječ kotur znači. Kako su te mijene dalje tekle, ja nisam pratio, nego sam se upitao kako danas stoje stvari s riječi kotur, što ona označava i koliko se često rabi. I morao sam priznati da je postala posve rijetka te da jedva još itko znade njezin smisao. Isto sam tako ustanovio da je to nekada – prije, recimo, pedesetak godina – bilo sasvim drukčije. Tada se znalo što je kotur, a kotura je oko nas bilo mnogo, a zvali su se još i koluti. Nisu to, doduše, bili bicikli, nego su bile dječje igračke.

U to je doba, naime, bilo uobičajeno da dječaci – u nedostatku kakve bolje zabave – pred sobom tjeraju kotur, služeći se pritom kakvim štapićem ili sličnim pomagalom. Cilj je bio što duže kotrljati kolut, a da on ostane u uspravnom položaju i ne padne na tlo. A samo se po sebi razumije da je zasluga bila to veća što je teren bio strmiji, neravniji i uopće teži.

Kotura je bilo više vrsta. Na velikoj cijeni bila je felga od kotača na biciklu. Ona je bila prikladna promjera, čvrsta i izdržljiva, a osim toga je još imala i utor u koji bi se mogao uvaliti štap pa tako gurati kolut i njime upravljati. Ako nije bilo te felge, bio je dobar i najobičniji obruč za bačvu, ako bi ga se čovjek mogao domoći: on je pak imao tu prednost što mu je površina bila ravna, pa se brže kotrljao. Za upravljanje njime trebalo je načiniti osobitu spravu od žice, koja je bila svijena tako da obujmi obruč s dvije strane i omogući vozaču (ili kako da čovjek nazove onoga tko tjera kotur) da određuje smjer. Ali najbolji je ipak bio drveni kolut, onaj koji nije imao nikakve praktične svrhe, nego je bio načinjen upravo zato da se njime djeca igraju. Bio je tanak i elegantan, četvrtastih rubova i obojen crvenom i bijelom bojom, tako da je bilo lijepo gledati kad se vrtio i kad su se te boje miješale pred našim očima. Njime se pak upravljalo štapićem koji je dolazio skupa s njim i bio je i sam prikladno obojen.

Kad sam se sjetio toga koluta, odjednom mi je palo na pamet da tu igračku nisam susretao samo u djetinjstvu, nego da sam je viđao i kao odrastao čovjek. U djetinjstvu sam se s koturom suočavao uživo, u neposrednu dodiru, a kao odrastao čovjek viđao sam koture na slikama, kad sam se počeo zanimati za umjetnost. Pa sam se onda sjetio da se na slikama francuskih impresionista često prikazuje kako se građani i malograđani zabavljaju u prirodi: to su obično slike s mnogo likova i mnogo pojedinosti. E, pa na tim slikama uvijek se vidi i neki dječačić s kolutom. A to znači da su koluti bili vrlo popularni već i u 19. stoljeću.

No kad je počela ta popularnost? Palo mi je na pamet pitanje: jesu li se djeca i prije 19. stoljeća igrala koturima? Jesu li naganjala kolute u Gundulićevo doba, ili u Držićevo, ili još i prije toga, u srednjem vijeku, ili još u staroj Grčkoj i Rimu? Nisam imao pouzdana odgovora na ta pitanja, ali slutnju jesam: nekako mi se činilo da je kotura prije 19. stoljeća možda i bilo, ali da nipošto nisu bili toliko prošireni i tako popularni kao poslije. Vjerujem, naime, da su dječje igračke povijesno uvjetovane, kao i sve drugo u ljudskome društvu.

Nemam za tu slutnju nikakva drugog dokaza osim onoga što sam i sam iskusio kad sam kao dijete dolazio s koturima u dodir. Koturi su nas, naime, poučavali o svijetu – i to baš o suvremenom svijetu – i o načinu njegova funkcioniranja. Uz pomoć koluta smo, recimo, učili zakone fizike: ako bi čovjek bacio kotur naprijed, a istodobno ga zavrtio prema sebi, mogao bi motriti kako se kolut kreće dva-tri metra u jednom smjeru, a onda se počinje vraćati poput bumeranga. Isto smo tako uz pomoć kotura ulazili u tajne tehnike: budući da smo po ulici tjerali felgu od bicikla, počeli smo se zanimati za njezinu funkciju na vozilu, za način na koji je spojena sa žbicama i za štošta drugo, a stali smo felge zapažati i na motociklima i automobilima, shvaćajući da su sve to potencijalni koturi. Napokon, preko koluta postali smo svjesni i važnosti kotača uopće, a stekli smo i uvid u one životne sfere u kojima se on pojavljuje. Pa kad smo poslije – negdje s dvanaest ili trinaest godina – na vašaru pokretali vrtuljak gurajući veliku gredu pod kupolom (za nešto malo novca ili za besplatnu vožnju), uviđali smo da je sve to jedan veliki kotač i smatrali smo se već stručnjacima ne samo za koture nego i za fiziku općenito.

A sva ta sjećanja vode me prema zaključku kako je kotur morao postati popularan i privlačan tek nakon industrijske revolucije, kad je osobitu važnost dobila tehnika i razni prijenosni mehanizmi: kolut je tada bio mlin ili lokomotiva u malom. A izašao je on iz mode onda kad smo iz industrijske epohe prešli u elektroničku: danas, kad je sve digitalno, vrtnja nekakva kotača ne može više privući ni najmanju djecu.

Zato je pitanje kako će ta djeca – ona djeca s kojom sam razgovarao u onoj školi u Koturaškoj – kad odrastu shvaćati baštinu koju smo joj namrli. Hoće li razumjeti što su bili koturi? I još više, hoće li shvatiti što pjesnik poručuje kad kaže „kolo od sreće uokoli…“, kad nikakvo kolo nikad i nisu imala u rukama?