Junaci s društvenoga ruba

Redatelj, scenarist, a često i producent Fatih Akin, u film je ušao sredinom 1990-ih, a u opusu bilježimo ne samo devet dugometražnih igranih filmova nego i kratkometražne kao i dokumentarne naslove. Etablirao ga je Glavom kroz zid (2004), djelo nagrađeno na Berlinskome filmskome festivalu s temom sukoba turske i njemačke kulture, temom razmjerno često percipiranom u Akinovu opusu – primjerice u filmu Na rubu raja (2007), nagrađenu za scenarij u Cannesu.

Za razliku od tih ostvarenja, ­Tschick, osmi po redu, se ne okreće turskoj manjini u Njemačkoj. Njegov je središnji lik Maik Klingenberg (Tristan Goebel), marginalizirani srednjoškolac, zaljubljen u razrednu ljepoticu Tatjanu (Aniya Wendel), koja ne mari za njega. Majka (Anja Schneider) mu je alkoholičarka, a otac (Uwe Bohm) biznismen, s mladom ljubavnicom. Kada u razred dolazi dječak ruskoga podrijetla nadimkom Tschick (Anand Batbileg), situacija se stubokom mijenja. Ne samo da nakon svršetka školske godine nepozvani upadaju na Tatjanin rođendan nego ukradenim automobilom odlaze na put u Vlašku, prolazeći kroz bespuća nekadašnje Istočne Njemačke.

Scenaristi Lars Hubrich, Hark Bohm i sam Akin s lakoćom restrukturiraju dva navedena žanrovska modela. Pristupajući filmu o odrastanju poigravaju se žanrovskim arhetipovima, čineći ih istodobno prepoznatljivima, ali i sasvim individualnim, čime se izbjegava klišeiziranost ili redundantnost. Zagovarajući pak film ceste iznova se osvrću arhetipu o neprilagođenim protagonistima na društvenom rubu koji prolaze niz nevezanih situacija s čvrstom – zacijelo i mitskom okosnicom – svojevrsnoga pročišćenja, u Maikovu slučaju i sazrijevanja, svijesti o tome da je na svršetku njegov integritet pri povratku u školu sasvim drukčiji. Odnos dvojice prijatelja uslojava se i upoznavanjem s osebujnom Isom (Nicole Mercedes Mueller), djevojkom izraženoga stava i djelovanja. No kako samo putovanje zbog maloljetnosti protagonista postaje i riskantno te dijelom podložno zakonskom progonu, jasno je da su središnji likovi zamalo poput bjegunaca te je njihov put naposljetku naglo prekinut.

Na takvu predlošku Fatih Akin gradi cjelinu promišljene strukture, pa je početna sekvencija zamalo šokantna jer prikazuje stradaloga Maika koji zove prijatelja. Nakon toga Akin se vraća u školsku rutinu i upoznavanje s Tschickom te uslijedi putovanje. Pritom, zacijelo oslanjajući se na književni izvornik, Maik se subjektivnim izvanprizornim komentarima odražava i fokalizatorom čitavoga filma, sasvim lako vežući gledateljevu percepciju uz promišljanje radnje i empatičan odnos prema sudbinama središnjih likova. Fatih Akin samosvjestan je autor i ne dopušta si nikakvu transparentnost pa u građi Tschicka opažamo bogat kontekst u rasponu od kulturnoga do sasvim simboličnoga.

Česte su tako kulturne referencije na razne vrste umjetničkih ostvarenja, uglavnom izravne u razgovorima središnjih likova, a kompleksnost im uglavnom nadrasta jednu umjetnost i naznačuje široko kulturno nasljeđe. Tražeći supermarket protagonisti se zateknu na ručku samohrane majke sa šestero djece, a taj je objed propitivanje odnosa prema povijesti jer majka uz hranu nastupa gotovo kao učiteljica. Simboličnost uglavnom proizlazi iz putovanja kroz okoliš, pa magla na cesti, kupanje u jezeru, pogled s prekrasnoga vidikovca, prelazak preko trošnoga drvenoga mosta kroz uništenu šumu i noćno putovanje autocestom iza vrludavoga kamiona postaju ne samo dijelom dramaturgije nego i snažnim metaforama bogata značenja. Pritom je i glazba izraženoga značenja. Uz izvornu Vincea Popea uklopljen je niz unutarprizornih skladbi, a glazba nekad kritički podcijenjenoga, ali izrazito popularna Richarda Clayderamana postaje poput emotivnog sukusa odnosa dvojice prijatelja, a uključenjem Ise i trija neprilagođenih.

Preglednost Akinove režije nužna je zbog praćenja puta središnjih likova. No on se ipak ne ustručava od povremenih stilizacija sasvim retoričke vrijednosti, stilizacija koje mogu biti i autorski komentar, ali i vizura protagonista. Prepuštajući ipak središnjicu likovima i njihovu metaforičkom odrastanju, uvjetovao je i nešto mirnija montažerska rješenja Andrewa Birda te svakako i kvalitetnu filmsku fotografiju Rainera Klausmanna, čiji često zadivljujući eksterijeri nisu tek puke razglednice, već svrhovito inkorporirani u cjelinu filma. Nešto prigušenijim izborom boja i svjetla Klausmann je uz suradnju s Akinom pridonio ugođaju filma, filma u kojem su visoke dosege ostvarili Goebel, Batbileg i Muellerova. Svaki od njih na svoj način vrsno utjelovljuje svoj lik, čini ga uvjerljivim i životnim. Tako film Fatiha Akina Tschick proširuje autorov opus, ali i žanrovske modele u kojima se nalazi.