Između tradicije i eksperimenata

Kakvu revoluciju zaziva Paul Weller s novim, trinaestim solo albumom u karijeri? Ako je suditi prema naslovu, odgovor glasi: svojevrsnu „revoluciju dobrote“; A Kind Revolution doista pokušava detektirati i afirmirati duh optimizma u suvremenom postbreksitovskom svijetu, ali i u izmijenjenim globalnim okolnostima s ponovno promiješanim kartama. To dakako ne znači da je veteran prvih punk-ratova snimio „političku“ ploču, no svi njegovi radovi protkani su aluzijama na društveni kontekst, jednako kao što su i reakcija na ono „intimno“ i samo njegovo.

Važnije od toga, A Kind Revolution vitalan je i hrabar artistički dokument koji svjedoči da Wellerova uobičajena kombinacija idioma još daje uvjerljive rezultate – od energične Woo Se Mama, preko sanjive pop-funk psihodelije u She Moves With The Fayre do predivne klavirske balade Long Long Road. Dakako, uza sve ostale žanrovske fragmente, našlo se mjesta i za posvetu slikaru Edwardu Hopperu (soulom oplahnuta Hopper), New Yorku (New York) te svemu ostalome što ga nakon svih desetljeća još nadahnjuje.

Weller je karijeru počeo još 70-ih, a do danas je prošao tri razmjerno odvojene razvojne faze. Svaka od njih obilježena je zasebnim estetskim principima, premda se pojedini žanrovski „komadići“ u različitim omjerima iznova pojavljuju, miješajući se s ostalim stilskim postupcima – ovisno o trenutnom raspoloženju i afinitetu autora: odnosno, o pojedinoj mikroetapi.

Prva od tih velikih razvojnih etapa uklapa se u britanski punk i new wave i odvija se s grupom The Jam, a druga je uočljiva u okviru dua The Style Council, u kojoj se prožimaju pop i džezirani soul-utjecaji, prilagođeni ukusu emtivijevske generacije osamdesetih. Treća počinje ranih 90-ih i još traje; ona je žanrovski najotvorenija i najležernija, a definirana je mnoštvom elemenata, starih, novih i modificiranih: od folka i klasičnog rocka, preko bijelog r’n’b-ja, do eksperimenata koji katkad graniče s jazzom, funkom, psihodelijom, ili ga vraćaju new wave korijenima.

Promatramo li punk-revoluciju u njezinu užem smislu, na vrhu su se mogli održati samo oni s najagresivnijim političkim ili glazbenim porukama. Zvuk Clasha bio je akt pobune u ondašnjoj klimi Velike Britanije. Njihovi glavni takmaci, The Sex Pistols, u svojoj najpoznatijoj himni izvikivali su stihove o izostanku budućnosti u uspavanoj Engleskoj, i o kraljičinu „fašističkom režimu“ tvrdeći kako ih manje zanima glazba, a više kaos. Kako tvrdi Jon Savage u knjizi Engleski snovi, „punk se bacio na politiku, a politika mu je vratila prisvajajući ga, bilo da ga je svela na krajnju desnicu, ljevicu, anarhizam, ili mu dala širi oblik autonomije koji je naglašavao kulturnu i socijalnu neovisnost.“

Upravo je ta neovisnost punku i njegovim izvedenicama omogućila proširivanje izražajnog arsenala. Napokon, ta sloboda otvorila je prostor i drukčijim izvođačima, koji su, istina, smatrani novovalnim rokerima, ali su u biti izvirali iz starog vala. Weller je trio The Jam osnovao u Wokingu 1972, no valja naglasiti da je postava pravu formu poprimila tek sredinom desetljeća. Pravi početak njihove karijere, onaj diskografski, seže upravo u mitsku ‘77. – u godinu punka.

Prvijenac In The City predstavio ih je u klasičnoj tročlanoj formaciji, razotkrivajući estetiku koja izvire iz mod-supkulture šezdesetih; The Jam su bez zadrške prihvatili njihove ideološke postavke, vizualni stil, ikonografiju, uključujući zvučni dizajn kao temelj i okosnicu.

Pišući o pokretu modsa (a u kontekstu osvrta o grupi The Jam), jedan od najutjecajnijih i najboljih rock kritičara sedamdesetih, Charles Shaar Murray, podsjeća kako su mod-ideali neraskidivo vezani uz svijest niže, srednje i radničke klase. Ta je supkultura isticala neovisnost, zabavu i modu bez gubljenja identiteta ili zapadanja u elitizam ili konzumerizam, ali i sve više postajala fascinirana motivima pop-arta, kao i u slučaju njihovih prethodnika The Who.

Zvuk grupe The Jam razvijao se i modificirao tijekom vremena, od prvijenca In The City, do finalnog The Gift (1982). No u vrijeme klasičnog ostvarenja All Mod Cons općenito vrijedi zaključak da je bio čvrst, bazičan i produkcijski „suh“, katkad suptilan i akustičan, obično lišen suvišnih aranžmanskih dodataka.

Očiti utjecaji svode se na imena kao što su The Kinks, Small Faces, The Beatles i The Who; reske gitarističke poteze njihova gitarista Petea Townshanda Weller će prisvojiti kao vlastite. S prolaskom vremena uloga crne glazbe u kontekstu njegova stvaralaštva bit će sve naglašenija – posebno tijekom karijere s komercijalno uspješnom, ali umjetnički manje impresivnom postavom Style Councila, čija je filozofija, unatoč pohvaljenu albumu Our Favourite Shop više ovisila o formi nego o sadržaju.

Potkraj osamdesetih Weller se zatekao na još jednoj prekretnici – životnoj i profesionalnoj. The Style Council izgubio je zamah: njihov četvrti album, Confessions of a Pop Group, primljen je mlako i općenito se smatra slabom točkom njihova opusa. Weller će mnogo kasnije priznati kako je u to vrijeme izgubio kreativni fokus. Bila je to najniža točka njegove karijere, ali i prilika za novi početak u promijenjenom pop-kulturnom krajoliku ranih devedesetih.

Nekad poznat po oštrim, društveno osviještenim stihovima i komentarima, Weller se na istoimenom debiju okreće intimnim temama. U novi pejzaž utjecaja lako se još jednom uklopio soul, kao njegova postojana fascinacija. No i taj se žanr repozicionirao u odnosu na prethodne faze. Tako će u središte autorova zanimanja dospjeti ne samo njegova raspjevana verzija 60-ih nego i odjeci kasnijih, zrelijih predstavnika žanra, kao što su Curtis Mayfield i Marvin Gaye iz solo etapa te mnogi drugi.

Ambiciozniji i eklektičniji, album Wild Wood (1993) ubacuje ga u najuži krug najzaslužnijih kantautorskih imena generacije. Općenito, njegova prva dva solo albuma iscrtala su temelje čitavog samostalnog opusa, koji se nadograđuje i danas. Weller je pretežiti dio svoje karijere doista proveo u sofisticiranom, istraživačkom slalomu između tradicije i eksperimenata.

Svakovrsni pokusi izraženiji su u posljednjih desetak godina, poglavito na ostvarenjima kao što su 22 Dreams ili, primjerice, Sonic Kicks. U sve raznolikiji zvučni kolaž uvode se atonalne elektroničke zahvate, potom elemente europske glazbe, psihodelije i jazza. U početnoj fazi samostalnoga rada te su se osobine samo nazirale.

Rezimirajući kretanje profesionalnih karijera novovalnih i punk-veterana, moglo bi se zaključiti da Weller pripada uskom krugu najznatiželjnijih autora naraštaja; samo je Elvis Costello, nakon početnoga novovalnog zamaha, koristio više žanrovskih izvora i zašao u više „proturječnijih“ područja i stilskih rukavaca.

I pritom je, valja ponoviti, svaki od tih utjecaja, bez obzira na njegovo retropodrijetlo – promatrao kao poticajno kreativno vrelo, a ne kao mehanički predložak ili, još gore, kao oblik nostalgična vraćanja u prošlost. Osim albuma A Kind Revolution ove je godine Weller potpisao i posve solidnu glazbu za nezavisni film Jawbone. Jedan od omiljenih suvremenih britanskih autora očigledno još nije rekao posljednju riječ.